Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

OD DVOSJEDA DO PROSVJEDA

Kada aktivisti i aktivistkinje žele neku grdu instituciju direktno pritisnuti, organiziraju se različiti tipovi aktivnoga djelovanja: od dugotrajnih kampanja, organiziranja peticija i lobiranja, proglašavanja bojkotiranja proizvoda ili usluga određenih institucija, pa sve do javnih prosvjeda i direktnih akcija. Kampanje su vjerojatno najzahtjevniji oblik aktivizma, jer uglavnom traju duže, a u sebi često uključuju nekoliko podaktivnosti. Tako na primjer, LGBTQ populacija u Hrvatskoj u svojoj borbi za dobivanje prava kao i ljudi koji prakticiraju uobičajenije oblike vođenja ljubavi i ljubavi uopće, koristi kroz jednu dugu kampanju nekoliko podaktivnosti: pravnu – za legaliziranje njihovih statusa, lobiranje – traženje prijateljski raspoloženih javnih ličnosti i političkih stranaka, akcije i prosvjedi – organiziranje aktivnosti tipa Gay Pride u Zagrebu, edukativne – brojni tematski dani i večeri gdje se ljudi upoznaju s takvom kulturom kroz film, predstave i umjetnost općenito. A čujte, sigurno tu i tamo nekoga i izbojkotiraju zbog homofobičnih stavova. Isto bismo mogli reći i za kampanju protiv GMO-a koja traje već nekoliko godina u Hrvatskoj. Ekološke udruge koriste i prosvjede i direktne akcije, i peticije i lobiranje za utjecaj na političare, i edukaciju uz pomoć ekološki svjesnih znanstvenika. Iz poglavlja o različitim stavovima i motivima aktera alterglobalizacijskoga pokreta mogli smo vidjeti kako sami akteri vrlo često isključuju jednu od ovih mogućnosti. To je pravo glupo. Najuspješnije akcije gotovo uvijek uključuju nekoliko različitih tipova aktivnosti. No, nama se događa da “nabrijanci” briju samo na direktne akcije i poneki prosvjed. Sve drugo je za “tetkice” i nije revolucionarno. Ma gdje ćeš vidjeti nabrijanca da lobira saborskoga zastupnika. Opet, s druge, strane imamo sve više profesionalnih birokrata u NGO svijetu koji više gledaju kako postići stepenicu više u svojoj karijeri, a manje komuniciraju s bazom. Kad kažem profesionalni birokrati, ne mislim na određene položaje u civilnom sektoru, već na stav ili osjećaj koji neki ljudi šire, a koji je puno bliži korporativnom svijetu, nego udruženjima građana i građanki. Primjer s borbom protiv GMO-a nam upravo pokazuje kako je važno spajati različite metode. Važno je prosvjedovati i trgati usjeve zasađene GM sjemenom, ali također treba priznati kako živimo u svijetu gdje neki ljudi donose zakone koji se odnose na sve nas i koje svi više ili manje poštujemo. U tom kontekstu jasno je kako je važno pronaći neke “saveznike” na političkom polju, pa onda i lobirati. Ukoliko ta dva svijeta manje komuniciraju, manje su i šanse za opći uspjeh. Naravno, treba poštivati svačiji izbor vlastitoga angažmana, ali je dobro ako se komunicira i postoji međusobno povjerenje između aktera koji koriste različite metode aktivizma.

Lobiranje je vrlo često neuspješno jer je zbog njihove sve veće ovisnosti o korporacijama, a i sve manje etike, vrlo teško utjecati na političare. Također, frustriraju mali pomaci i ogromno ulaganje energije pa i novca. Zato si mnoge grupe i organizacije niti ne mogu priuštiti lobiranje, već to najčešće obavljaju velike organizacije ili koalicije više njih. Ponekad je lobiranje samo pokušaj da ne nastane još veće zlo, a ponekad čak i obično skupljanje mrvica. Dugogodišnje lobiranje za oprost duga siromašnim zemljama nema neke prevelike rezultate, a opet će mnogi reći kako bi bez toga bilo još gore. Za konkretan slučaj nije pomoglo niti pokretanje najveće peticije u povijesti na našoj planeti kojom su ljudi cijelog svijeta sa svoja 22 milijuna potpisa zahtijevalo ukinuće duga. Peticije su stoga vrlo često simboličnog karaktera, imaju emotivno značenje osjećaja solidarnosti i povezanosti fizički udaljenih ljudi, a treba ih koristiti u paketu s drugim metodama aktivizma.

Bojkoti su prilično raširena pojava u aktivističkom svijetu. Prilično je laka odluka bojkotirati određeni proizvod ili uslugu od institucije protiv koje želimo reagirati. I bojkoti su osjetljiva stvar i treba znati kada i kako ih koristiti. Ukoliko nisu dobro pripremljeni i organizirani, te fokusirani na “jaku” i aktualnu temu, vrlo je izvjesno da će bojkoti u kratkom roku sami utihnuti i neće imati prevelikog efekta. Jasno je kako mnogi ljudi bojkotiraju određene proizvode iz čistog osjećaja zadovoljstva sa samima sobom. Volimo osjećati kako ne doprinosimo nekoj lošoj priči. To je u redu. No pored zadovoljavanja samih sebe, potrebno je razmišljati i o širem kontekstu naše odluke. Na primjer, radnici i radnice koji će, htjeli mi to priznati ili ne, prvi osjetiti nas čin. Tu također postoje nijanse za većinu nas. Vrlo je vjerojatno kako ćemo imati malo obzira ili suosjećanja za radnike koji proizvode oružje, jer nam je lako predočiti povezanost te proizvodnje s patnjama ljudi širom svijeta.[61] S druge strane, nemamo nikakvih moralnih prava osuđivati radnice koje na primjer, rade za Nike u jugoistočnoj Aziji ili drugdje. Premda je jasno kako i Nike sudjeluje u “globalnom napadu na život”, za većinu bi bilo prenategnuto uspoređivati ga s ljudima koji proizvode oružje za okupaciju Iraka. Isto tako, kada su krenuli u svoju borbu protiv uprave Coca Cole koja ih je brutalno iskorištavala, radnici podružnice u Kolumbiji sami su apelirali na globalni bojkot protiv te korporacije. S druge strane, radnice Nikea su apelirale da se ne započne s neorganiziranim i individualnim bojkotom Nikeovih proizvoda, već da se korporacije pritišće drugim metodama kako bi se njihovim radni i općeljudski položaj poboljšao. Tako su i nastale uspješne suradnje studentskih organizacija i radničkih sindikata, gdje bi se posredno krenulo u pritisak na sveučilišta, jer su veliki kupci sportske opreme za svoje timove. Korporacije su puno više boje organiziranog pritiska, nego da ih par osoba bojkotira i drži to za sebe. Općenito se korporacije boje kad se ljudi udruže. Dakle, u konkretnim slučajevima dobro je pitati same radnike i radnice što misle kako bi im bilo najbolje pomoći u borbi za njihova prava. Šire gledano, bojkot bi trebao imati za cilj mijenjati stvari, promijeniti ponašanje institucije koju bojkotiramo. Glavni cilj ne bi trebalo biti gledanje u ogledalo i tepanje samome sebi koja sam faca jer ne pijem ili nosim to i to. Dakle, ako su bojkoti organizirani u pogodnom trenutku od dobro organizirane grupe za pritisak imaju veliku šansu uspjeti. Na primjer, U nekim europskim zemljama Shellov profit zbog događanja u Nigeriji pao je za čak 70 posto. Shell je vrlo brzo shvatio kako bojkot može biti bolan.

Esso (koji je dio Exxona) je bojkotom u Europi zbog svog negiranja klimatskih promjena imao pad prometa za sedam posto. To možda ne zvuči mnogo, no u korporativnim krugovima se granica iznad 5 posto tumači kao područje nakon kojeg počinje pad profita. Opet, za Exxon to ne znači puno, jer nije toliko orijentiran na Europu, kao na primjer Shell. Također, mnogi će propitivati uspješnost bojkota, jer na primjer Shell i danas zagađuje prirodu u Nigeriji i širom svijeta. Ondašnji bojkot je bio uspješan zbog situacije pune tenzija i emocija, jer je Shell bio direktno upleten u ubojstvo jednog svjetski poznatoga pjesnika. No, danas nemamo takav emotivno nabijen trenutak, a Shell još dodatno ulaže ogromne novce kako bi nas uvjerilo da su maltene humanitarna organizacija. To je perfidno, ali pali, jer mnogi vole da im se umiruje savjest i stvarnost. Također, bojkot bez nuđenja realne i stvarne alternative jalov je posao. Na primjer, možemo s potpunom sigurnošću reći kako su gotovo svi europski potrošači stali na bojkotu Shella, ali nastavili mirno puniti naftu drugdje. Gdje je stvorena alternativa Shellu kojeg se bojkotiralo? Na pumpama BP-ja, pa čak i Essoa (Exxona), jer onda nije bio u fokusu kao danas? Jasno je kako svaku korporaciju boli kada je se lupi po džepu, ali isto tako ne postižemo puno ako prelijemo naše novce istom, a često i gorem “suparniku”. Tako je za vrijeme bojkota Nikeja od studentskih i drugih organizacija u SAD-u, glavninu kupaca preuzeo Reebok koji je imao isto odvratan odnos prema radnicima i radnicama u udaljenim zemljama. Ne samo to, Reebok se drznuo, budući da nije bio u fokusu bojkota, stvoriti i nešto debilno poput Reebokove nagrade za ljudska prava koju su dijelili aktivistima zbog borbe za bolje radne uvjete ili ljudska prava. To je u rangu da Bush dijeli nagrade za obnovljive izvore energije ili stupanj demokracije u nekoj zemlji. Bojkot može biti uspješan u slučaju da ponudite vrijednu i stvarnu alternativu. Stoga studentske organizacije i radnički sindikati sve više nude robu koja je proizvedena u dostojnim uvjetima za radnike i radnice. Jasno je kako bojkot nije lako organizirati, jer zapravo trebate utjecati na vrlo često pasivnu i apatičnu javnost, kojoj cijeli sistem tupi od malena kako je OK da bude pasivna i apatična. Trebamo se zapitati kakav je to svijet gdje potrošači u McDonald’su nakon potvrđene vijesti da igračke za taj restoran izrađuju po 16 sati dnevno djeca u Kini imaju odgovor kako to jest problem, ali nekako nije njihov te kako će oni i dalje nastaviti njupati u McDonald’su. Također moramo biti svjesni upravo zbog ovakvih otežavajućih okolnosti za bojkot da ga može uspješno pokrenuti i voditi samo dobro organizirana i predana ekipa. Nije dovoljno samo pozvati na bojkot i očekivati da se stvari same od sebe kotrljaju. Jedna od najboljih kampanja danas na svijetu koja uključuje bojkot, a ima rezultate je World Bank Boycott Bonds, trenutno jedna od najjačih globalnih akcija aktivista i aktivistkinja. Za alterglobalistički aktivizam jedna od najvažnijih kategorija je solidarnost, i ljudi su se uvijek pitali kako bi se iz Zapadnih zemalja najbolje moglo prosvjedovati protiv gomilanja nepravednog duga, odnosno kako bi se moglo pomoći siromašnim ljudima. Sami aktivisti i aktivistkinje su potražili inspiraciju u borbi protiv aparthejda u Južnoj Africi gdje se također pozivalo na bojkot korporacija koje posluju u toj zemlji pomažući rasistički režim. Budući da Svjetska banka 80 posto svojih godišnjih prihoda ostvari prodajom obveznica na tržištu, odlučilo se za poziv raznim društvenim skupinama i institucijama koje kupuju te obveznice i na taj način financiraju rad Svjetske banke da jednostavno prestanu to raditi te da ih bojkotiraju. Ovdje je važno napomenuti kako se obveznice Svjetske banke uvijek prodaju jer su projekti Svjetske banke sigurni i profitabilni. Na iznenađenje ljudi koji su pokrenuli WBBB akciju odaziv je bio ogroman. Tako su se danas na bojkot kupovine obveznica Svjetske banke javno obavezali brojni sindikati i vjerska udruženja, sveučilišta i fondacije, pa čak i mirovinski i investicijski fondovi te čitava gradska vijeća (npr. San Francisca ili Milwaukeeja). Svi su se oni obavezali kako iz etičkih razloga neće dalje kupovati obveznice Svjetske banke i na taj način pomagati njen rad. U Svjetskoj banci su posebno nervozni zbog ovakvoga oblika aktivizma, njima dosada nepoznatog, pogotovo u trenutku kada toliko novaca ulažu u šminkanje svog imidža. U prosvjedu upućenom tadašnjoj koordinatorici WBBB-a Europe Chelsea Mozen, koji je napisao William Rose, menadžer Svjetske banke za suradnju s NGO-ima zadužen za odnose s javnošću, ističe se nevjerica zbog “opskurnih informacija” u brošuri WBBB-a. Stoga su danas nudi kao riješenje i investiranje u etičke fondove. Etički fondovi se isto tako unaprijed obavezuju kako neće investirati svoj novac u ikakve radnje koje šire siromaštvo, odnose se diskriminacijski prema ženama ili zagađuju prirodu. Imamo veliki porast takvih fondova, kao i porast ulaganja novaca u njih. Prošle je godine Rainforest Action Network nakon višegodišnje kampanje uspio prisiliti najveću banku na svijetu Citigroup da potpiše pro-ekološki ugovor o financiranju. Time se Citigroup obavezao kako neće financirati projekte koji mogu ugroziti važna prirodna područja, uključujući i sječu šuma u tropskim krajevima. Također se neće financirati ilegalna sječa šuma. Objavljivati će izvještaje o emisiji stakleničkih plinova za projekte koje financira te se obavezuju financirati programe obnovljivih izvora energije. U RAN su istakli zadovoljstvo što je Citigroup prva globalna banka koja se odrekla iskorištavanja fosilnih goriva u tropskim šumama. No, mnogi će reći kako se time Citigroup zapravo pere od bogaćenja špekuliranjem valuta do ubiranja ogromnih sredstava od zemalja u razvoju kada otplaćuju dugove. Problemi s etičkim fondovima postoje. NPI Global Care Income i CSI Environ Trust su tako početkom stoljeća ulovljeni kako ulažu u Thames Water, najvećega britanskoga zagađivača koji je u to vrijeme osam puta kažnjavan zbog ugrožavanja riječnog života i zdravlja ljudi. Equitable Fund investira u BP o kojem je sve rečeno. Stoga treba biti oprezan i istražiti gdje se zaista radi o etičkom fondu, a gdje o greenwashu. Uostalom, Citigroupu nije smetalo da sudjeluje u stvaranju jednog od najgorih ekoloških i socijalnih projekata u ovom trenutku – naftovodu Baku-Tbilisi-Ceyhan gdje su jedni od kreditora BP-ju.

Danas se bojkot povezuje i sa sve većom moći potrošača. Na primjer, potrošači koji odlučuju bojkotirati hranu dobivenu GMO-ima ili kozmetiku dobivenu mučenjem životinja neovisno o odluci neke vlade, korporacije ili trgovačkog lanca, čine takvu robu neprofitabilnom. No to je upravo jedan i od razloga slabosti bojkota, jer kao što smo rekli nama su danas potrebni odgovorni i aktivni građani te građanke, a ne samo potrošači. Ovi potonji imaju manu. Naime, vole trošiti. Mnogi bojkoti koji su usmjereni na apeliranje potrošača prođu neopaženo pored njih. Zaključit ćemo kako bojkoti upravo zbog sve veće moći potrošača i utjecaja ekonomije rastu kao taktika aktivističke scene. Samo u Britaniji korporacije su zbog bojkota izgubile 2,6 milijardi dolara. Dvije trećine ispitanika izjavilo je kako se nikad više neće vratiti bojkotiranom proizvodu neovisno radi li se o hrani, odjeći, kozmetici ili nečemu drugom. Više od 50 posto ispitanika izjavilo je kako su barem jedan proizvod bojkotirali iz etičkih razloga (Ana Dasović, Jutarnji list, 10.01.2004.). U SAD-u i EU gotovo 70 posto građana ističe kako na osnovu etičkih razloga bojkotiraju hranu, piće i proizvode za osobnu njegu. Jasno je da prijetnje bojkotom ili sam čin mogu biti jak alat u borbi protiv bahatih korporacija i institucija. Stoga nas ne treba čuditi što su i unutar alterglobalističkoga pokreta predlaže usvajanje programa globalnoga bojkota. Tako na primjer Arundhati Roy, jedna od najpoznatijih književnica u svijetu, a posljednjih godina više aktivistkinja, zagovara “novu strategiju nekooperacije” po uzoru na Gandijevu politiku prema Britaniji. To bi bile svojevrsne “sankcije ljudi planete Zemlje” prema samom Imperiju, prema svim korporacijama koje na primjer, profitiraju od rata u Iraku. Kako kaže: “Vikend protesti nisu dovoljni”. Ne brinite se, nećemo više o prosvjedima. Ovdje ćemo samo još jednom napraviti rezime o prosvjedima u odnosu na ostale taktike. Prosvjedi su iznimno važni kao taktika, jer tada svi zajedno izlazimo na ulicu i postajemo najvidljiviji. Zbog toga ih nikada ne smijemo napustiti kao oblik borbe. No, isto tako akteri pokreta moraju shvatiti kako prosvjedi koji traju dan ili dva neće riješiti probleme. Njihovo rješavanje zahtijeva gotovo svakodnevni angažman koji je vrlo često nevidljiv i puno teži. Također, akteri pokreta kao što smo vidjeli znaju upasti u već pripremljenu zamku igranja uloga. Policija će uvijek biti uspješnija u tom igrokazu. Prosvjedi uvijek trebaju ostati otvoreni kako bi uključili ljude različitih životnih stilova i stavova. Jedno od najvažnijih ciljeva prosvjeda trebalo bi biti iskazivanje solidarnosti i političkoga stava raznolikih ljudi. Premda organizacija prosvjeda kao velikoga događaja zahtijeva unaprijed pripremljene i poznate obrasce, za iznenađenje nam uvijek ostaju direktne akcije koje su sastavni dijelovi prosvjeda. Prosvjedi su osuđeni na propast ako se ne mijenjaju taktike na njima, ako prestanemo biti maštoviti i puni iznenađenja za policiju. Direktne akcije su divna stvar. One su brze, dinamične, mogu uključivati mali broj ljudi, a ako su dobro pripremljene imaju ogroman efekt. One nam zaista pružaju dokaz kako smo živi, jer preuzimamo odgovornost za vlastiti život, postavljamo se aktivno, direktno prema nekom problemu, a ne čekamo da ga riješi država ili neko odozgo. Direktne akcije su vjerojatno energetski najnabijeniji oblik aktivizma, adrenalin frca na sve strane, a ako akcija uspije, sreći i zadovoljstvu nema kraja. Nije slučajno da smo naglašavali tolike direktne akcije u knjizi. One su najbolji odgovor na klasična aktivistička pitanja: Ja/Mi, sada i tu radimo nešto. Premda mislim kako je jasno, nije naodmet ponoviti, direktna akcija ne smije uključivati nanošenje fizičke boli bilo kojem živom biću. Za sve drugo ćemo lako.

S razvojem tehnologije polje direktne akcije prebacuje se i u tu dimenziju. Dapače, neki unutar pokreta tvrde da sistem toliko ovisi o tehnologiji da prosvjedi na ulici imaju manje smisla od prosvjeda u virtualnom svijetu. Premda nam je to pretjerano, ne može se poreći kako novi mediji imaju sve veću ulogu u aktivizmu. Dapače, to je čitav novi svijet s vrlo često inovativnim i uspješnim alatima za borbu. Ne samo to, nego smo svjesni kako zaslužuju i posebno poglavlje, ali ja zbog nedostatka znanja i energije u ovom izdanju to nisam učinio. Svima onima koji su potkovani u tom svijetu ostaje poziv na suradnju i dopunu budućih izdanja. Mi ćemo ipak spomenuti neke od najboljih oblika aktivizma unutar ove priče. A još su tu piratski radiji i nezavisne televizije, videoaktivizam, slobodni softveri (GNU/Linux, Mozilla….), slobodna enciklopedija wikipedia, hakerski aktivizam, ironiziranje svijeta reklama Adbustersa i sličnih organizacija i tako dalje. Creative Commons je priča koja nam otkriva milijuna ljudi na ovoj planeti koji žele dijeliti… hm, pa svašta lijepega. CC je koncept koji nam otvara nove mogućnosti ukoliko želimo podijeliti naše znanje, vještine ili proizvode s ostalima. Ne samo da je super fora kod CC-a što poštuje svačiju individualnost, već je još bolja fora što poštuje i različite situacije ili kontekste u kojima se mi osobno nalazimo. Tako da kada poželimo nešto dijeliti s drugima, sami biramo koliko i na koji način to želimo učiniti. Odluka je potpuno na nama želimo li predati naše znanje ili proizvod uz uvjet da nas se imenuje kao autora ili autoricu, ili kao javno dobro bez ikakvih uvjeta; kao cjelinu unutar koje ne dozvoljavamo ikakve prerade ili kao djelo gdje dozvoljavamo prerade, ali pod uvjetom da osobe uključene u preradu prihvaćaju istu licencu. Također, možemo izabrati dozvolu korištenja našeg djela, ali samo u nekomercijalne svrhe. Dapače, možemo s obzirom na situaciju u kojoj živimo ograničiti pristup nekim djelima koja stvaramo ukoliko živimo od njih, a druga dati na korištenje kako god želimo. Za sada se CC uglavnom kreće unutar prostora digitalnih i kompjuterskih tehnologija i medija. I tu se zaista događaju fantastične stvari. No, naši prijatelji i prijateljice koje šire i stvaraju prostore slobode preko dugmića trebaju pomoć i onih koji stišću druge stvari. Potrebna nam je mreža slobodnih prostora i tehnologija, gdje možemo slaviti vlastitu kreativnost i solidarnost. Od monopolizacije moći i znanja, od privatizacije resursa i profita, pored filmova i muzike, umjetnosti i znanosti treba istrgnuti i druga područja važna za naš život. Neoliberalna globalizacija ide ukorak s težnjom da se patentira sam život. Na bogatoj trpezi nudi se sve i to sada globalno. Time se želi poručiti kako je jedini ispravan sistem onaj u kojem će se patentirati tradicionalno znanje iz poljoprivrede i medicine, prirodna i kulturna bogatstva, čitave stanice i geni, pa i bića. Stoga će nam u stvaranju slobode biti potrebni svi oni i one koje će čuvati sjeme i bioraznolikost, proizvoditi bio-gorivo i vjetrenjače da ne ovisimo o ratovima za naftu, zastupati pravo svake osobe na vlastiti izbor koga će ljubiti, otvarati sigurne prostore za žrtve svih oblika diskriminacije i nasilja. Trebamo roditelje koji će sami birati kada imati i podizati djecu, obične ljude odlučne da očuvaju javna dobra (vodu, školstvo, zdravstvo…) na korist svima. Trebamo svijet u kojem je pokloniti nešto stvar vrijednosti i osjećaja, a ne određenog datuma. CC koncept nas uči ponovno uživati u poklanjanju i guštirati u drugima. Nedavno je jedan od novovjekovnih svećenika Bill Gates sa svog oltara prokleo sve one koji zahtijevaju mogućnost za drugačiji pristup patentima i vlasništvu kao “new modern-day sort of communists”. Lawrence Lessig, profesor prava na Stanford University i jedan od zaslužnijih za osnivanje i razvoj CC-a, istaknuo je prilikom svoga predavanja na festivalu Sloboda stvaralaštvu kako iza komunističkoga sistema uvijek stoji velika partija i država. Lessig je zaključio kako je Gates slijep da uvidi kako današnji ljudi koji se bore za drugačiji svijet nisu komunisti, već komonisti (od engl. common – javno ili opće dobro). S oduševljenjem možemo reći: “Zbogom komunisti, dobro došli komonisti”. Prije negdje oko mjesec dana Eben Moglen, tvorac GNU Opće javne licence i borac za slobodu u inforsferi, istaknuo je na svom predavanju u Novinarskom domu kako po prvi put imamo priliku sudjelovati i stvarati u sistemu zbog kojega nitko nije ubijen, nitko nije obješen, u sistemu koji ne priznaje kolateralnu štetu. Komonari i komonarke kažu samo: “Izvoli, posluži se, želiš li nešto od svega ovoga?”. Pa ti onda biraj. Dok ne stvorimo konkretne alternative i sisteme unutar kojih se poštuje različitost i pravo na izbor, ljudi koji upravljaju svijetom i dalje se imati ciničan cerek na usnama. CC je pravi lijek protiv cinizma. Pijte ga slobodno. Uzdravlje…

Korporacije su ponekad manje osjetljive na prosjede, a više na čistoću svojih logoa i marki, imidža i prezentacije, reklama i poruka. Njemačka antirasistička mreža Kein Mensch ist Illegal radila je akcije protiv deportacije imigranata, ne samo zbog kršenja njihovih ljudskih prava te tjeranja na povratak u zemlje gdje su im životi ugroženi ili egzistencija upitna, već i zbog toga što je prilikom deportacija vrlo često dolazimo do ozbiljnih povreda imigranata, pa čak i smrtnih slučajeva. No, korporacija Lufthansa niti nakon brojnih prosvjeda nije htjela promijeniti svoju politiku i nastavili su s prevoženjem imigranata. Aktivisti su tada odlučili preokrenuti taktiku i poigrati se simbolima. Napravili su kopiju Lufthansinog imidža, brojne letke i brošure u kojima su najavili otvaranje posebne linije leta u Lufthansi nazvanoj Deportation Class. Reklamni primjerci su izgledali dizajnom i formom potpuno isto kao da ih je i sama avio-korporacija radila. Istaknulo se kako su u Lufthansi svjesni da moraju pružati vladi Njemačke usluge prevoženja imigranata, ali kako su posebno svjesni da imigrantima nije lako dok se voze lisicama vezani, s kacigama na glavi i povezom preko usta. U letku je istaknuto kako su svjesni da imigrantima nije baš najkomfornije tijekom leta, a komfornost je ipak Lufthansina najveća briga. Stoga su kroz Deportation Class, kao posebni klasu letenja, odlučili omogućiti imigrantima kao kompenzaciju jeftinije karte. Stvorena je čak i Internet stranica na kojima se mogu vidjeti odredišta i naručiti karte http://www.deportation-class.org. Letci i brošure su ostavljeni na Lufthansinim info-pretincima i štandovima na aerodromima, u putničkim agencijama i na turističkim sajmovima. Slučajni prolaznici, poslovni partneri, novinari, turisti i najšira javnost odjednom su shvatili poruku prosvjeda protiv Lufthansine politike i počeli prosvjedovati protiv nje. Napadali su korporaciju da kako može biti tako bešćutna i cinična pa još se i reklamirati prebacivanjem imigranata nuđenjem karte ispod cijene. Lufthansa je demantirala autorstvo nad letkom, ali se našla u problemima, jer nije mogla negirati realnost cijele priče. Iz korporacije su uobičajeno zaprijetili tužbom vlasniku Internet stranice, ali postigli su samo još veće širenje vijesti i podršku akciji. Lufthansa je doživjela ono što se u aktivističkim krugovima naziva “taktičkim sramoćenjem” i to je dovelo do zabrinutih pitanja dioničara Lufthanse na godišnjem okupljanju o mogućem padu zarade zbog prijevoza imigranata pa je čak i neoliberalni časopis The Wall Street Journal pisao o neetičnosti Lufthanse. Sve je to rezultiralo apelom Lufthanse njemačkom ministru unutrašnjih poslova za izuzećem iz daljnjih prijevoza imigranata, što su i dobili. Aktivisti bi se puno više mučili daljnjim prosvjedima u ovom slučaju, oni bi morali rasti u obimu i potenciranju konflikta. Također nikada ne bi sami dobili ovakvu odluku njemačkog ministarstva unutrašnjih poslova. Ovako su napali na najranjivijem području globalnih korporacija – njihovom brandu. Pretjerano se poistovjećujući ne sa samim proizvodom ili uslugom, već sa svojim logoom, simbolima i porukama, globalne korporacije su ostavile i veliki ranjivi prostor upravo u tim područjima. U neku ruku aktivisti su ukrali ili bolje reći kidnapirali Lufthansin logo i suočili je sa stvarnim posljedicama njihove politike na javnosti razumljiv način (Lubbers, 2002).

Još nevjerojatniji primjer poigravanja sa simbolima neoliberalnog kapitalizma je projekt Yes Man. Naime, ljudi okupljeni oko projekta su zakupili Internet stranicu http://www.gatt.org, što je prethodnik WTO-a. Na stranici su objavili čitav niz nepovoljnih činjenica i podataka za WTO. Inače, takve stranice-podvale su uobičajena taktika pokreta. U svibnju 2000. godine na mail adresu stranice stiglo je najmanje očekivano pismo adresirano na tada generalnog direktora WTO-a Michaela Moorea u kojem ga se poziva da dođe u Salzburg na konferenciju međunarodnih pravnika za trgovinska pitanja. Aktivisti nisu mogli vjerovati kakva im se prilika pružila i preuzeli su uloge. Moore se javio i ispričao što ne može doći, ali je predložio dostojnu zamjenu dr. Andreasa Bichlbauera. Tako je započela najluđa priča testiranja povjerenja u jednu od najmoćnijih institucija na svijetu WTO. Dr. Bichlbauer se pojavio u Salzburgu sa svojim asistentom i sa snimateljem koji je svaki njegov korak pratio kamerom. Organizatorima je objašnjeno kako je kamera sveprisutna zbog “suludih aktivista” koji predstavnike kapitalizma gađaju pitama pa ih se ovako kamerom želi dobiti na djelu. Time je olakšano snimanje ove apsurdne priče. Bichlbauer je ispred WTO-a ispričao takvu gomilu gluposti i besmislica poput da treba ukinuti siestu u Španjolskoj i duge ručkove u Italiji kako bi se standardizirao radni sat ili kako bi u svijetu slobodne trgovine trebali razvijati demokraciju gdje jedan glas određuje jedan dolar, pa tko ima više para ima i više glasova. To bi kao potaklo konkurenciju i rast poduzetništva, jer bi svi imali razloga biti što bogatiji. Ono što je zaista nevjerojatno, a u neku ruku i zastrašujuće jest da nitko od prisutnih pravnika za trgovinska pitanja nije se usudio ili nije imao potrebu proturječiti uglednom predstavniku WTO-a. Jedino se jedna osoba iz Italije malo uvrijedila na opasku o dugim ručkovima. Nakon predavanja dr. Bichlbauer je čak hvalio Hitlerovu politiku slobodne trgovine bez ikakvog protesta od prisutnih. Kasnije se pojavio njegov prijatelj koji je odglumio novinara i uz poruku pravnicima kako je dr. Bichlbauer ipak izgađan pitama te je pitao jesu li možda iz njegovoga izlaganja primijetili razloge za napad pitom. Pravnici su rekli kako nisu ništa neobično primijetili u stavovima stručnjaka kojeg je poslao WTO. Kasnije je delegatima skupa poslana vijest kako je dr. Bichlbauer prvo obolio od otrova u piti, da bi ubrzo nakon toga i umro. Na kraju je cijela akcija provaljena i razotkrivena čak i u najvećim svjetskim medijima poput New York Timesa. Ljudi iz Yes Mana su mislili da su se dobro zabavili i pokazali kako se slijepo vjeruje samoproglašenim autoritetima, ali dočekao ih je još zanimljiviji poziv. Europska podružnica jedne od najvećih televizijskih kuća CNBC pozvala je predstavnika WTO-a da debatira u emisiji uživo o globalizaciji pred prosvjede u Genovi 2001. godine. Tako je stvoren Granwyth Hulatberi, još jedan od važnijih stručnjaka WTO-a. TV kući je objašnjeno da će se gospodin Hulatberi javiti iz studija u Parizu te će se snimka prenositi satelitom. Ljudi iz Yes Mana su iznajmili sobu s pogledom na Slavoluk pobjede i krenuli sa snimanjem. Sugovornici su bili voditelj emisije Nigel Roberts, aktivist Barry Coates iz World Development Movementa te Vernon Ellis iz konzultantske kuće Andersen. Imao sam priliku slušati predavanje ljudi iz Yes Mana i gledati snimke (koje možete skinuti na http://www.theyesman.org) i to izgleda suludo i zaista nevjerojatno kad ih svo četvero gledate na ekranu, u četiri manja dijela, ispod njih burzovni izvještaji, a oni kao ozbiljno raspravljaju, pa Andy, odnosno Granwyth Hulatberi krene: “Prosvjednici su jednostavno previše koncentrirani na realnost, na činjenice i pokazatelje… Mi moramo pronaći put da uvjerimo ne prosvjednike, već njihovu djecu da slijede mislioce poput Miltona Friedmana i Darwina i tak odalje, prije nego one koje prosvjednici čitaju kao što su Trocki, Robespierre i Abbie Hoffman”. Barry Coates je vrtio očima i nije mogao vjerovati kakve idiote WTO šalje na javne rasprave, ali nitko nije primijetio da se radi o smicalici. Andy je poslije od CNBC-a dobio i kazetu s emisijom uz zahvalu na sudjelovanju. Ono što sve skupa čini blesavijim je to što je za vrijeme Andyjevog govora puštana snimka s prosvjeda protiv sastanka MMF-a i Svjetske banke iz Washington DC-ja godinu prije na kojima se jasno vidi Andy kako nosi transparent i prosvjeduje protiv tih institucija. Sljedeći izazov bila je konferencija “Tekstil budućnosti” u Finskoj, no Andy i prijatelj Mike su odlučili otići korak dalje kako bi ispitali koliko daleko može ići ljudska poslušnost i konformizam. Tako su spremili specijalni program. Andy je facama okupljenim na konferenciji opet laprdao o tome kako je Građanski rat u SAD-u bio gubitak vremena, te kako je samo trebalo prirodno pustit da robovski rad zamijeni rintanje u neljudskim radnim uvjetima kao danas. Izlaganje koje je pripremio Andy ticalo se problema tekstilne industrije: problem nadgledanja radnika i problem njihove sklonosti odmaranju i ljenčarenju. U jednom trenutku izlaganja Mike prilazi Andyju kao njegov asistent i strga mu odijelo ispod kojeg je zlatna pripijena odora. Tu zlatninu je krasio i ogromni napuhani penis povezan s cijelim odijelom na čijem vrhu je bio mali ekran. Službeni naziv odijela bio je “Privjesak za vizualizaciju radnika”. Kroz powerpoint prezentaciju Andy je prikazivao scene menadžera ili direktora tvornice kako trči po plaži, vježba ili se jednostavno odmara, a cijelo vrijeme preko ekrana na ogromnom penisu može nadgledati radnike u tvornici. Andy je dobio ogroman pljesak bez ikakvog pitanja da kakve li su to gluposti. Izgleda da za najveće stručnjake i poslovne ljude iz sektora odjeće glupost nema granica. Ili seže do vrha penisa. Dapače, dao je i intervjue u finskim novinama. Tek je poslije jedna gospođa rekla Andyju kako je ipak uvrijeđena jer “izum” implicira da su direktori tvornica samo muškarci, ali da u biti ideja nije loša.

Andy se ovime šalio. Ali kao i često puta, stvarnost je puno opakija od bilo čega što zamislimo. A opsesija vođa, moćnih i šefova da nadgledaju one ispod jest opaka. Tako u 2005. godini saznajemo kako sve više britanskih tvrtki prisiljava radnike na nošenje elektronske narukvice koje služe za nadgledanje radnika. Korporacije koje su uvelike počele koristiti ovu tehnologiju su Tesco, Sainsbury’s, Boots, Marks and Spencer i druge.

Cijela priča s Yes Manom je završila na konferenciji računovođa u Australiji. Na konferenciji Andy kao predstavnik WTO-a Kinnithrung Sprat objavio je ekskluzivnu vijest. Priznao je kako u WTO-u već dugo razmišljaju o radikalnim promjenama, kako su shvatili da korporativna globalizacija osiromašuje ljude te da ukidaju WTO. Na njegovo mjesto dolazi nova organizacija Trade Regulation Organization koja će držati korporacije odgovornima i staviti prednost zaštiti okoliša ili pravima radnika ispred trgovine i profita. Na video snimkama nevjerojatno je kako računovođe koji bi do prije nekoliko minuta javno hvalili sustav na kojem uživa WTO i bliske institucije, sada nakon što je autoritet proglasio da to ništa ne valja, pogođeni strijelom slobode i hrabrosti predlažu Andyju rješenja za pravedniji svijet uz neskrivene reakcije oduševljenja što je WTO-u došao kraj. Je li moguće da ljudi žele bolji i pravedniji svijet, ali pasivno čekaju da dobiju mig odozgo, naivno čekajući da se oni koji na njemu masno profitiraju samoukinu? Nakon konferencije poslano je na stotine adresa vijest ukinuću WTO-a, a čak je i kanadski parlament raspravljao o novim okolnostima. Andyju, Mike i drugima iz Yes Mana stizala su pisma oduševljenja i podrške za novi smjer koja su ubrzo zamijenila ona puna razočaranja i ljutnje, jer je iz pravoga WTO-a stigao demanti ukidanja. Yes Man je odgovorio da drugačiji svijet je moguć, ali da će njegovo stvaranje ipak započeti odozdo. Nakon što je završila priča s WTO-om, ljudi okupljeni oko Yes Mana stvorili su novu Internet stranicu http://www.DowEthics.com koja je objavila informacije o odgovornosti Dow Chemicala za tragediju u Bhopalu i nepodmirene dugove prema oštećenom stanovništvu. Naime, Dow je kupio Union Carbidge nekoliko godina nakon tragedije. Ovog puta dobili su poziv od BBC World Television da pričaju kao predstavnici Dow korporacije na godišnjicu tragedije u Bhopalu. Zašto ne, pomisle oni, ionako je prošlo dosta vremena od priče s WTO-om, a očito nekima nikad dosta. Andy se opet javljao iz studija u Parizu, ovoga puta s Eiffelovim tornjem iza sebe te kao predstavnik Dow korporacije Jude Finisterra objavivši ekskluzivnu vijest kako Dow prihvaća punu odgovornost za tragediju te će isplatiti žrtve s 12 milijardi dolara odštete. Također je obećao da će izručiti Indiji Warrena Andersona, bivšega direktora Union Carbidgea koji je tamo osuđen na 20 godina zatvora za višestruko ubojstvo. Andyja je bilo strah da ovime ne pruži žrtvama lažnu nadu, ali je prevladao osjećaj kako će to ipak pojačati interes za cijeli slučaj, posebno u SAD-u gdje se često takve informacije prešućuju u najmoćnijim medijima. Za svega dva sata vijest je postala broj jedan na googlu. Dow je demantirao “svoju” promjenu, a BBC je pozvao Andyja ponovno u studio kako bi detaljno objasnio svoje namjere i razloge za ovakvu prevaru. Priča s Yes Manom nam pokazuje koliko se ljudi uče poslušnosti i pasivno slijede lažne autoritete kamo god ih oni uputili što je za bilo koje društvo najopasnija stvar koja se može dogoditi.