Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

HISTORIJSKI PREGLED ODNOSA BIZNISA I ODRŽIVOG RAZVOJA

 

Od svojih samih nastajanja korporacije su krenule u otvoreni juriš na resurse i gomilanje profita. Spominjanje društvene odgovornosti moglo je izazvati samo salve smijeha. Ljudi su sve više gubili kontrolu nad postupcima i djelovanjem korporacija, posebno od 1886. godine kad su pale odluke Vrhovnoga suda SAD-a da korporacijama priznaju sva prava kao osobama. Kao glavni pogon u kretanju prema napretku i progresu korporacije se nisu obazirale na prirodu, udaljene narode kojima se nisu priznavala nikakva prava, pa općenito niti na same radnike koje su zapošljavali. Od početka industrijske revolucije smjer kretanja biznisa i zaštite ljudskih prava te prirode nije paralelan i prožimajući, već dapače pun otvorenog neprijateljstva, a u najmanju ruku ignoriranja potonjih. Neprijateljstvo poslovnoga sektora ili biznisa prema ekološkom pokretu i zaštiti prirode općenito ima zaista bogatu povijest. Čim je ranih ’60-ih prošlog stoljeća Rachel Carson u svojoj knjizi Silent Spring (1962) opisala devastirajući utjecaj korištenja pesticida i ostalih kemikalija u poljoprivredi, iz Velsicol Chemical Company proizvođača DDT-a upućeno je pismo njenom izdavaču u kojem se Carson optužuje kako pisanjem protiv poljoprivrednih kemijskih sredstava zapravo želi uništiti neovisnost Zapada u proizvodnji hrane i ostaviti ih na milost i nemilost Istoku, a znalo se što tada znači takva optužba. Biotehnološka korporacija Monsanto tiskala je knjigu u kojoj navješćuje nenaseljiv i opustošen svijet ukoliko se smanji upotreba kemijskih sredstava u proizvodnji hrane. Napad je vodio E. Bruce Harrison, guru agencija za odnose s javnošću koje korporacije upošljavaju kad treba “počistiti nered” za njima u javnosti i medijima. Teško je odrediti precizan datum nastanka te kulture moći koja je povela rat protiv ljudi i prirode, ali neki će početak tog nerazumijevanja i neprijateljstva potražiti već u 16. i 17. stoljeću. Prvo, s baconovskim naputkom o potrebi kroćenja prirode i “oblikovanju prirode na nakovnju” te kartezijanskim odvajanjem prirode od čovjeka pri čemu bi čovjek trebao “vladati” i “upravljati” prirodom kao nečim Drugim. Tako je “hrvanje s prirodom” i “dekodiranje njenih tajni” dobilo svoju znanstvenu paradigmu na najvišem nivou i prije vidljivog početka industrijske revolucije.[27] Ta bahatost je donekle splasnula nakon Drugoga svjetskog rata jer je tada kapitalizam trebao umivati lice svaki dan kako bi se mogao predstavljati kao poželjnija alternativa komunizmu. No, niti jedan niti drugi sistem nikad nije izražavao čak niti pomisao da jednocrtni pravac progresa može postati neodrživ.

Kao vodeća paradigma ekonomskoga rasta misao o prirodnim resursima kao nepovezanim i izoliranim elementima koje se može nekontrolirano oblikovati na nakovnju bez ugrožavanja cijelog sustava zadržavala se sve do ’70-ih godina prošloga stoljeća. Tada se sve više počinje upozoravati na preteški konzumerizam građana i građanki zapadnih, visoko industrijaliziranih zemalja, kratkovidnu zaluđenost progresom i materijalno-ekonomskim rastom, neizdrživi pritisak potrošačkog društva na okoliš i Zemlju što kasnije rezultira zagađenim i manje kvalitetnim životnim prostorom, bolestima, siromaštvom i, kako kaže Reusswig, (1993) “samopropadanjem društva”. Počinju se spominjati “granice rasta” (Meadows, 1973), odnosno nagovješćuje se kriza resursa, razgolićuju se “mitovi napretka” (Kalanj, 1994) pa se ide do katastrofičnih scenarija o nadolaženju epohe opstanka te normalnosti izvanrednog stanja u “društvu trajnoga iracionalnog kolektivnog trovanja” (Beck, 1986).[28] Negdje u to vrijeme inauguriran je novi termin koji je trebao ne zaustaviti, već kvalitativno preusmjeriti zahuktalu mašinu postratnoga gospodarskog rasta i razvoja. U Stockholmu 1972. godine na prvoj UN-ovoj konferenciji o okolišu i razvoju, gdje se zagovarala nužnost etike koja bi pomirila gospodarski rast i zaštitu okoliša kao rješenje za sve veće uništavanje prirode te siromaštvo i bijedu ljudi, dobili smo koncept održivog razvoja. Do dana današnjeg postoje sporenja među znanstvenicima, teoretičarima i aktivistima što bi održivi razvoj trebao biti, a pogotovo kako se manifestira, koji akteri bi ga trebali manifestirati, odnosno postavlja se problem upravljanja održivim razvojem. Najčešće se navodi definicija tzv. Brundtland komisije koja najjednostavnije rečeno definira održivi razvoj kao proces u kojem su sadašnje generacije u stanju zadovoljiti sve svoje potrebe, ne ugrožavajući zadovoljavanje potreba budućih generacija (WCED, 1987: 46). Možemo izdvojiti i definiciju zajednički donesenu od Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN), UN programa za okoliš (UNEP) i Svjetskog fonda za prirodu (WWF) (1991) u kojoj se ističe kako je “održivi razvoj proces unapređivanja kvalitete ljudskoga života koji se odvija u okvirima tzv. nosivog kapaciteta održivih eko-sustava” (Lay, 1998). Ova definicija puno više uključuje ekološke aspekte, ali ostaje problem nemjerljivosti nosivoga kapaciteta prirode, premda su Costanza i sur. (1997) te World Resource Institute (1998) izračunali kako godišnja novčana vrijednost blagotvornih funkcionalnih utjecaja svjetskih ekosustava iznosi 33,3 milijarde, što je skoro dvostruko više od svjetskoga godišnjeg BDP-a (Glavač, 1999: 146). No, ostaje nam zapitati se, nisu li tom matematičkom računicom također upali u zamku ovisnosti o kvantificiranju što je i dovelo do nikad veće ugroženosti prirode i kvalitativnog života ljudi. Ipak, bez obzira na sve moguće definicije održivog razvoja, gotovo uvijek nalazimo kako je održivi razvoj visinska kota, vodeća ideja, mega-cilj, odnosno prevladavajući koncept kojemu je dana posredujuća uloga između biznisa i zaštite okoliša, pa možemo zaključiti kako je “održivost proces, a ne cilj, a održivi razvoj je pristup tom procesu” (Cifrić, 2002:9). Zbog takve “smušenosti” oko određivanja održivog razvoja, ponekad se navode i srodni pojmovi kao što su “obzirni razvoj”, “uravnoteženi razvoj”, “trajni razvoj”, “potrajni razvoj”, “razvoj sposoban za budućnost” i drugi (Lay, 1998). Napomenuli smo prije kako je održivi razvoj postao dio šire globalne rasprave nakon konferencije u Stockholmu, ali “šlagvort” mu je zapravo osigurala UN-ova konferencija o okolišu i razvoju (UNCED) u Riju 1992. godine.

Da podsjetimo, u Riju se sastalo 179 državnika kako bi donijeli nove smjernice za kretanje prema održivom razvoju. Usvojeno je pet dokumenata: temeljna Rio deklaracija o okolišu i razvoju; Agenda 21 unutar koje se objašnjava kako razvoj učiniti društveno, gospodarski i ekološki održivim; načelo o usmjeravanju, očuvanju i održivom razvoju šuma; te dvije važne konvencije o klimatskim promjenama i o biološkoj raznolikosti (Keating, 1994). Pod pokroviteljstvom UN-ovih agencija i Svjetske banke dogovoren je i Global Environment Facility (GEF), fond za projekte koji doprinose održivom razvoju u što se obećalo uložiti više od milijardu američkih dolara. Također je dogovoreno i povećanje pomoći za razvoj zemljama Trećega svijeta s 0,33 posto na 0,7 posto od ukupnoga bruto nacionalnog proizvoda ekonomski najbogatijih zemalja. U Agendi 21 upisani su zaključci o neodvojivosti mira, razvoja i zaštite okoliša te o ratu kao samom po sebi razornom za održivi razvoj; o potrebi za većim uključivanjem žena, djece i mladih, sindikata te autohtonih/urođeničkih skupina u procese ostvarivanja održivog razvoja; o shvaćanju nemogućnosti razvoja siromašnih zemalja dok su opterećene vanjskim dugovima koji priječe ne samo ekonomski, već i ukupan razvoj društva; o potrebi promjene neodrživih obrazaca potrošnje; o potrebi da vlade prestanu financirati ekološki devastirajuće projekte i oblike ponašanja; o održivoj poljoprivredi; zaštiti oceana i ostalih voda… (Keating, 1994). Kao nikad do tada u tolikom broju, prisustvo civilnoga sektora na jednom ovakvom događaju objašnjavalo se njihovim konačnim priznanjem od strane vlada i biznisa (premda je to priznanje recipročno) nakon niza godina etiketiranja kao primitivista i tehnofoba; također je civilni sektor na licu mjesta mogao svojim informacijama pomoći vladama koje su to htjele (posebno brojni slučajevi sa siromašnim zemljama), ali i ukazati na umanjivanje ili negiranje problema od pojedinih vlada ili predstavnika biznisa. Također, naglašavala se uloga medija koji su to sve zabilježili te tako predstavili globalni (ne samo ekološki) civilni sektor u nastajanju koji nudi konkretna rješenja za probleme u svijetu (Banuri, 1995).

No, već i zaključci Brundtland komisije bili su uvelike kritizirani kako probleme grebu samo po površini svojim prevladavajućim stavom kako će nas tehnologija i “pozelenjeli” kapitalizam spasiti (de la Court, 1990), a pogotovo su ti glasovi postajali glasniji za vrijeme i nakon Rija. Naime, premda su puni divnih i lijepih želja te ciljeva, niti jedan dokument, konvencija ili odluka donesena u Riju nije bila obvezujuća za ikoga, a s nekima se nisu ni složili svi prisutni (npr. SAD nisu potpisale konvenciju o biološkoj raznolikosti, Malezija o zaštiti šuma itd.). Nakon samita jedan brazilski satiričar rekao je kako se “nikad u ljudskoj povijesti nije dogodilo da se toliko državnika okupi u isto vrijeme na istome mjestu, a da ne odluče apsolutno ništa” (Inoslav Bešker, Vjesnik, 18. VI 1992). Dapače, mogli su se iščitavati “peckavi” komentari kako se toliko državnika inače okuplja samo na pogrebima kada netko važniji od njih umre. S obzirom na djelotvornost skupa u Riju – možda je i taj skup bio veličanstven pogreb. “Sprovod jednog planeta, odnosno njegova ekosistema.” Posebno su bile prisutne kritike koje su dolazile od pojedinih ekoloških skupina i organizacija te onih iz zemalja Trećega svijeta. Jednu od najsustavnijih kritika dao je Nicholas Hildyard (1995) kroz 6 ključnih odrednica prevladavajuće strategije na skupu u Riju:

1. Uklanjanje prošlosti – vlade i predstavnici biznisa okrenuli su se svijetloj budućnosti, te ukinuli prošlost i sve ekološke probleme u/iz prošlosti, a samim time ako ne negirali potpuno, a ono barem umanjili vlastitu odgovornost za stvaranje tih problema. Konstantno se pričalo o posljednjim izvještajima, recentnim istraživanjima, najnovijim podacima ostavljajući time impresiju kako je ekološka kriza novi fenomen kojeg prije nismo bili svjesni, što je daleko od istine.

2. Negiranje konflikta interesa – svi smo putnici na istom brodu na kojem imamo ista prava, ciljeve, smjerove i gdje uživamo u istoj količini resursa. Hildyard ističe kako se ovime željelo također kroz lažno zajedništvo zanemariti činjenicu o golemoj i galopirajućoj nejednakosti u svijetu i činjenici da netko od te situacije ipak izvlači profit i korist.

3. Prevlast globalnih problema – dijeljenje odgovornosti za globalne ekološke probleme, gdje su u tom golemom prostoru može sakriti uzrok, a unutar kojeg se ne vide lokalni ekološki problemi. Tako je npr. problem emisije CFC plinova koji uništavaju ozonski omotač prebačen s (globalnog) proizvođača na (lokalne) potrošače. Spominjujući problem emisije CFC-a na konferenciji u Riju od službenih predstavnika nije se moglo čuti kako je unatoč ogromnoj opasnosti za ozonski omotač na tom poslu isto tako ogroman novac zaradila korporacija Dupont, već je buduća odgovornost za smanjenje emisije CFC-a prebačena na potrošače u zemljama Trećega svijeta koji su kupovali frižidere koji su emitirali u atmosferu CFC. Vandana Shiva iz Indije jedna od najpoznatijih ekoloških aktivistkinja i ekofeministkinja nazvala je ovakvu politiku “zelenim imperijalizmom”, a da ironija bude veća, Dupont je odjednom postao rješenje za smanjenje emisije CFC-a koju je uvelike i stvorio, budući da je korporacija već otprije patentirala nadomjeske za CFC u frižiderima.

4. Izdižući globalne ekološke probleme zaogrnute u općenitost, jasno su kao glavni akteri njihovog rješavanja navedene vlade, globalne financijske i političke institucije te biznis koji su do tada bili u popriličnoj defenzivi, dapače smatrani su odgovornima za devastiranje prirode.

5. Povezano s prethodnim, s obzirom da je ukupno ekološki problem postavljen kao pitanje transfera tehnologije, znanja, kapitala i investicija u zemlje Trećega svijeta, očito je kako su samo bogate i visoko industrijalizirane zemlje sposobne upravljati spasom Zemlje, odnosno konceptom održivog razvoja, premda su se same prilično neodgovorno odnosile prema i prirodi i potrebama zemalja Trećega svijeta.

6. Nadovezujući se, Hildyard zaključuje kako je UNCED forsirao koncept “kriznog menadžerstva”, davajući onima na pozicijama moći još dodatnu količinu autoriteta i kontrole da upravljaju, usmjeravaju i legitimiziraju programe koji će se provoditi u smjeru prema održivom razvoju.

Kritike su nadalje išle u smjeru kako se na skupu u Riju više govorilo o općenitim problemima i rješenjima, a manje o konkretnim uzrocima eko-socijalnoga uništavanja i konkretnim potrebama tj. da se to kretanje preusmjeri ili makar zaustavi. Tako se na primjer govorilo o klimatskim promjenama, ali ne i o automobilskoj industriji koja im uvelike doprinosi. Upozoravalo se i na samu promjenu retorike pa se umjesto “granica rasta” koje bi zahtijevale određene promjene u obrascima ponašanja stanovnika na planeti, posebno onih iz ekonomski bogatijih zemalja, uveo termin “globalnih promjena” koji se pun optimizma novoga doba više okrenuo efikasnosti (dakle, tehnološkim rješenjima), a ne korjenitim promjenama u dosadašnjem odnosu prema prirodi. No, “ako nema granica rastu, nema niti granica oholosti” (Sachs, 1995). Kada se govorilo o pravu autohtonoga stanovništva na očuvanje lokalne bioraznolikosti istovremeno se nudila tom istom autohtonom stanovništvu pomoć biotehnoloških korporacija koje vrlo često nude svoju pomoć kroz biogusarstvo (Shiva, 1998), odnosno krađu lokalnih bioloških resursa, to jest genetskoga materijala i znanja o korištenju istog. I zaista, u dokumentu Agenda 21 koji objašnjava kako razvoj učiniti društveno, gospodarski i ekološki održivim, u 16. poglavlju ističe kako će dostignuća biotehnologije “značajno pridonijeti boljem zdravlju, povećanoj proizvodnji hrane, uspješnoj obnovi šuma, učinkovitijim industrijskim procesima, dekontaminaciji vode i zbrinjavaju opasnog otpada” (Keating, 1994: 28). Kritičari su posebno isticali kako se u Riju namjerno zamjenjuju uzrok i posljedica globalnih problema. Naime, puno više se naglašavao problem prenapučenosti zemalja Trećega svijeta što rezultira njihovim siromaštvom i degradacijom okoliša, umjesto da se siromaštvo prepozna kao uzrok, dapače da se proizvodnja siromaštva prepozna kao uzrok degradacije okoliša i kvalitete ukupnog življenja (Shiva, 1995). Na kraju je i sam civilni sektor koji je bio uvelike zastupljen u Riju optužen za naivnost zbog iluzije kako sudjeluje u nečem važnom te zbog niskih kratkoročnih pobuda jer se pristajalo vaditi iz blata vlade i korporacije koje su najodgovornije za pogoršavanje stanja u prirodi. Ismijavan je i stav kako je civilni sektor konačno prihvaćen kao partner od strane vlada i predstavnika biznisa, budući da je to značilo više da je civilni sektor izgubio svoju preciznost i jasnoću kritike te ušao u arenu politikantstva “skupih, a neučinkovitih brbljaonica” (Finger, 1995). Skup u Riju ostat će upamćen po još jednoj važnoj novini koju smo već natuknuli prije. Naime, do tada kao jednu od glavnih krivica u “pripitomljavanju” prirode brojni zaljubljenici u prirodu, zaštitari okoliša te ekološke udruge (i one iz područja ljudskih prava, prava potrošača, urođeničkih skupina…) nalazile su u biznisu, posebno poslije Drugoga svjetskog rata s novim industrijskim zamahom. No, u Riju predstavnici biznisa, odnosno (globalnih) korporacija koje je do tada civilni sektor, a posebno ekološki civilni sektor pa i sve veći dio javnosti, smatrao najodgovornijima za uništavanje prirode, pojavili su se kao partneri u rješavanju problema, a ne kao uzrok tom problemu. Okupljene u tada stvorenu interesnu organizaciju Business Council for Sustainable Development (BCSD) globalne korporacije postale su dio nove koalicije čiji je program glasio – vlade, biznis i civilni sektor će pronaći spretni (po ekonomiju) i sretni (po okoliš) model “upravljanja” prirodnim resursima. Cinici bi mogli komentirati kako se zapravo od Descartesova “upravljanja” prirodom i nije toliko toga promijenilo. No, ta koalicija uzrokovala je mnoge probleme i sukobe između navodnih partnera, tako da su mnogi predstavnici ekološkoga i civilnoga pokreta optuživali vlade da uvlačenjem biznisa kao rješenja nagomilanih problema brišu odgovornost sa sebe, a biznis su pak optuživali da pomodarski pjeva pjesmu o eko-efikasnosti, ne mijenjajući zapravo prvotni kurs lupanja na nakovnju preteškim maljem po prirodi. Tada se desila i podjela unutar toga civilnog sektora, budući da su neke organizacije u potpunosti prihvatile tu tzv. novu koaliciju, istaknuvši realpraktično kako na globalnom nivou boljeg rješenja nema. Veliki broj grupa posebno onih iz zemalja Trećega svijeta proglasio je cijeli skup farsom i prevarom, dok je najveći broj civilnoga sektora pokušavao balansirati između očite potrebe da se održivom razvoju nametnu neka konkretna kretanja te ciljevi i čestog blokiranja istih kroz iscrpljujuća politička pregovaranja u kojima je trebalo paziti na svačije interese, pa dakle i na interese onih koji profitiraju na uništavanju prirode i zdravlja ljudi. Premda je biznis tada zaigrao na deklarativno drugačiju kartu, i tih godina su se mogle čuti izjave kao ona Billa Holmesa, bivšega člana odbora šumarstva Kalifornije koji je na jednoj konferenciji drvno prerađivačkih korporacija izjavio: “…najveća prijetnja vama, meni, našim zajednicama, državi i naciji nije više komunizam, nije droga, niti AIDS, niti kriminal, niti siromaštvo, čak niti liberalni demokrati, već radikalni ekolozi.” Na to se nadovezala državna agencija za zaštitu prirode SAD-a EPA, ustvrdivši kako je američki “environmental justice movement” najpoznatiji po svom protivljenju otrovnim odlagalištima, najveća prijetnja političkoj stabilnosti od anti-ratnoga pokreta iz ’60-ih (Hildyard, 1995: 28). Kada je 1997. godine donesen Kyoto protokol o potrebi smanjenja emisije stakleničkih plinova za 5,2 posto do 2010. godine u odnosu na 1990. godinu, bio je praktički već mrtav. Znamo da je vlada SAD-a odbila potpisati Kyoto protokol uz podršku svoga korporativnog sektora. Da ironija bude veća, cijeli svijet se nateže i troše se ogromni novci na konferencije i slično zbog 5,2 posto, premda je Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC), međunarodna skupina od preko 1000 znanstvenika iz područja vezanih za klimatske promjene, u svojim izvještajima čak i prije Kyoto protokola naglasila kako je za sprečavanje klimatskih promjena potrebno reducirati emisiju stakleničkih plinova za 60-80 posto, ovisno o kojim se plinovima radi. Obrazlažući svoje protivljenje potpisivanju Kyoto protokola, Bush je zaključio kako “američki način života nije za pregovaranje”. Time se jasno dalo do znanja da neodrživi životni stil najbogatije zemlje svijeta neće preusmjeriti prema ekološki obazrivijem. Time je Bush upao u niz apsurdnih anti-ekoloških izjava kojima obiluje pro-neoliberalna elita u SAD-u. Predsjednik Reagan je tako u kampanji za predsjednika SAD-a, koju je kasnije i osvojio, izjavio kako “približno 80 posto svog zagađenja zraka dolazi od emisije ugljikovodika od biljaka” te “kako stabla uzrokuju više zagađenja od automobila” (Dresner; 2003: 27), dok je njegov ekonomski guru Milton Friedman prebacio odgovornost za zagađenje sa stabla na konje: “…bez moderne tehnologije zagađenje bi bilo još mnogo gore. Zagađenje od konja je bilo mnogo gore od onoga kojeg dobivamo od automobila” (Ravaioli, 1995: 11).

Već prije Kyoto protokola, polovinom ’90-ih osnovana je Global Climate Coalition od strane najmoćnijih korporacija iz sektora iskorištavanja nafte, ruda, kemijske i automobilske industrije te drugih…. Već tada su investirali u reklamne kampanje nekoliko desetina milijuna dolara kako bi upozorili američku i svjetsku javnost na pokušaj “sakaćenja američke i svjetske ekonomije” pozivanjem na smanjivanje emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova u atmosferu. U SAD-u i drugdje na Zapadu upozoravalo se na nepravednost Kyoto Protokola budući da dozvoljava industrijski nerazvijenim zemljama donekle povlašten položaj jer su im povećane kvote za emisiju CO2 zbog njihovih specifičnih razvojnih situacija. Reakcija biznisa na tu nejednakost Kyoto protokola bila je krajnje nezanimljiva iz jednostavnog razloga jer ne doprinose sve zemlje i svi sektori podjednako klimatskim promjenama, što je bilo krajnje zanimljivo s obzirom da upravo biznis inače predvodi promoviranje globaliziranosti kao modela 21. stoljeća, dakle i globalnih sporazuma. No ipak, u SAD-u taktika industrijskog lobija svodila se na plašenje Amerikanaca i Amerikanki da će izgubiti suverenitet i na prebacivanje odlučivanja o vlastitoj sudbini nekakvoj tamo međunarodnoj instanci ukoliko se ratificira UN-ov Kyoto protokol. Također se u reklamama retorički pitalo zašto bi jedna Kina u naglom industrijskom razvoju dobivala manje zahtjeve za smanjenjem emisije CO2 od SAD-a. S druge strane, sam direktor Exxona Lee R. Raymond na jednoj konferenciji u jugoistočnoj Aziji drži uspaljeni govor u ime American Petroleum Institutea i poziva sve prisutne regionalne poslovne subjekte da se ne boje katastrofičnih predviđanja radikalnih ekologa, već da uđu skupa u svijet gospodarskog rasta i progresa. Nedugo zatim u uvodniku novina China Daily istaknuto je protivljenje onima koji “se protive kineskom progresu i koji pokušavaju suzbiti njen razvoj ukazujući na ekološke probleme” (Ayres, 2000:22). Najveći sindikat u SAD-u ALF-CIO, podržava snage biznisa i protivi se Kyoto protokolu pravdajući to gubitkom radnih mjesta. GCC je tada publicirao materijale u kojima se tvrdilo kako ukoliko se krene prema prihvaćanju Kyoto protokola, slijedi gubitak od 600.000 radnih mjesta u SAD-u. Nije spomenuto kako se na svaku investiciju od milijun dolara u iskorištavanje nafte i plina stvori 1,5 poslova, a u ugljen 4,4 poslova. Za istu sumu u solarne kolektore stvaramo 14 poslova, za solarne panele 17 poslova, a za dobivanje struje iz biomase i otpada 23 posla.

Poslovni sektor se zadovoljan vratio u pregovore oko Kyoto protokola kada je praktički dozvoljena trgovina ugljičnim dioksidom tako da će npr. umjesto stvarnog smanjivanja emisije CO2 sada biti dozvoljeno zasaditi monokulturne plantaže stabala koje će apsorbirati CO2, čime će se nadalje dobivati krediti za emisiju CO2 u atmosferu. Forest Trends International procjenjuje da je takav tzv. “carbon casino” godišnje vrijedan 30-100 milijardi dolara (A SEED, 2001). Danas je GCC zapravo mrtvo slovo na papiru budući da su ga od 1997. naovamo napustile neke od najvećih korporacija kao što su British Petrol, Shell, Dupont, Ford, GM, Texaco, Daimler-Crysler i druge, ističući pritom svoju privrženost borbi protiv klimatskih promjena i priznanje da kako su stvorene od čovjeka tako jedino od čovjeka eventualno i mogu biti uravnotežene.

Kao izrazito neprijateljski raspoloženu prema poštivanju ekoloških i socijalnih prava moramo spomenuti International Chamber of Commerce (ICC) – Međunarodnu trgovinsku komoru koja okuplja korporacije iz cijelog svijeta. Potpredsjednik ICC-a Richard McCormick je istaknuo 1999. godine kako su “multilateralni trgovinski sistemi slabašni jer se povezuju s radničkim pravima i okolišem što može rezultirati katastrofom u trgovinskim sistemima”.[29] U skladu s tim, ICC-ovom Komisijom o okolišu upravlja Lord Holme of Cheltenham koji je na to mjesto došao kao izvršni direktor korporacije Rio Tinto koja se bavi rudarstvom, a direktno je optuživana za kršenje radničkih, ljudskih i ekoloških prava u Indoneziji, Papui Novoj Gvineji, Filipinima, Namibiji, Madagaskaru, SAD-u, Australiji i drugdje. Neprijateljstvo korporativnoga sektora prema bilo čemu doli profitu najbolje oslikava izjava Percyja Barnevika, predsjednika industrijske grupacije ABB (inače najvećeg primaoca energetskih projekata Svjetske banke): “Definirao bi globalizaciju kao slobodu za moju grupaciju kompanija da investiramo gdje želimo i kada želimo, da proizvodimo što god želimo, da kupujemo i prodajemo gdje želimo i da imamo što manja ograničenja koja bi dolazila od strane radničkih zakona ili socijalnih sporazuma” (Kurian, 2004). Ovdje nema čak niti retoričke brige za održivi razvoj čije “ignoriranje danas znači zaostajanje u osobnim horizontima” (Lay, 1998). Posebno je postalo popularno “upošljavati prave znanstvenike” koji bi negirali klimatske promjene ili neki drugi ekološki problem. Tako imamo uposlene znanstvenike od kojih je zadnjih godina najpoznatiji bio slučaj Danca Bjorna Lomborga kojemu su svjetski mediji proslavili knjigu The Sceptical Environmentalist. Washington Post je zaključio kako je knjiga “izvanredno postignuće”, a i u našim medijima pisano je o njemu maltene kao o dugo očekivanom vizionaru koji će pomesti te “zlokobe katastrofičare”. Lomborg je odjednom postao cijenjeni i realni znanstvenik, a nasuprot njemu se stajali katastrofičari. U toj knjizi on je ispisao takve besmislice poput “uglavnom, svjetske šume uopće nisu u opasnosti”. Tako se kroz medije proturala teza kako diletanti pa još i zloguki proroci tvrde kako se pretjerano sijeku šume ili kako su kisele kiše otrovne. Danski komitet protiv nepoštenosti u znanosti ga je 2003. diskreditirao zbog krivog interpretiranja znanstvenih činjenica. Lomborgov pohod nastavio je kasnije Michael Crichton, svjetski poznati pisac, knjigom State of Fear koja je kasnije poslužila za snimanje filma. Glavna baza knjige su radikalni i sumanuti ekološki aktivisti i aktivistkinje koji/e svojom proizvodnjom “stanja straha” izazovu planetarnu katastrofu. Predsjednik neoliberalnog think tanka American Enterprise Institutea pohvalio je Crichtona na jednom skupu što je “s osjećajem za dramu, publici pružio ozbiljnu znanost”. Najveći financijer AEI-a je ExxonMobil, a direktor Exxona Lee Raymond potpredsjednik je upravnog odbora AEI-a. Nakon što je primio znanstveno utemeljenu pohvalu Crichton je odgovorajući na pitanja okupljenih usporedio one koji vjeruju u klimatske promjene s nacistima ističući kako je i “Auschwitz postojao zbog ispolitizirane znanosti”.

S druge strane, prava eksplozija retoričke brige ponovno nas je zapljusnula na samitu o Zemlji u Johanesburgu, deset godina nakon Rija. Fascinantno je kako novinski članci u razmaku od deset godina mogu odisati istim tonom, blagim skepticizmom i razočaranjem zbog tolike dobrovoljne sporosti za tako hitne nametnute probleme. Prije deset godina Bush stariji bio je vrlo jasan u neupitnost američkoga načina života što je daleko od ikakve održivosti budući da danas i sami predstavnici biznisa ističu kako bi nam za globaliziranost američkoga načina života bile potrebne tri planete poput naše koje bi to mogle podnijeti (Holliday, Schmidheiny i Watts, 2002). Bush stariji primio je kaktus od aktivista i aktivistkinja Greenpeacea u Riju, što je trebalo simbolizirati biljku koja uspijeva živjeti u vrućoj klimi i bez previše vode, dakle kroz kaktus je iskarikirana budućnost samih ljudi. Bush mlađi je pak za Johannesburg poručio, budući da nije niti došao osobno, a za što je dobio pohvalu iz Exxona najveće naftne korporacije na svijetu, kako su interesi američke ekonomije neupitni. Prije i za vrijeme samog samita uisto, u Johannesburgu se izražavalo veliko razočaranje što je George W. Bush kao predsjednik najmoćnije države svijeta odlučio ne doći u Južnu Afriku, tako da je poplavu zvižduka i negodovanja morao primiti njegov predstavnik Colin Powell. No, zaista ne možemo ne izdržati a da ne postavimo pitanje što bi se zaista tako strašno promijenilo s neuspješnim samitom u Johannesburgu da se američki predsjednik udostojio doći? U Johannesburgu je pak vlada SAD-a zbog “zaštite korporativnih interesa u pregovorima o očuvanju okoliša” nagrađena tzv. zelenim Oskarom koji su dijelile nevladine udruge za socijalnu pravdu i zaštitu prirode. U Riju nijedan potpisani dokument nije bio obvezujući s konkretnim ciljevima, rokovima i sredstvima. U Johannesburgu poslovni sektor je jasno izražavao neprihvaćanje ikakvih “nametnutih” rješenja koja bi imala obvezujući karakter, već je ključna riječ postala “partnership”, odnosno dobrovoljne partnerske inicijative između vlada, poslovnoga sektora, pojedinih nevladinih organizacija i lokalne zajednice na pitanjima, primjerice, obnovljivih izvora energije, zaštite bioraznolikosti, poljoprivrede…

Voditelji samita s ponosom su iznijeli podatak o preko 220 partnerskih inicijativa vrijednih 235 milijuna dolara dogovorenih još prije samog samita plus još 60-ak dogovorenih na samom samitu. Također je Klaus Toepfer, izvršni direktor UN-ovog programa za okoliš (UNEP), oduševljeno najavio suglasnost 32 predstavnika najbogatijih vlada da povećaju investiranje u GEF fond na 3 milijarde dolara u razdoblju od 2002.-2006. Naglašavan je i novi program za male projekte, direktno za lokalne zajednice od 60 milijuna dolara. Kao i prije u Riju i u Johannesburgu je veliki broj predstavnika i predstavnica ekoloških organizacija i civilne scene sa Zapada i iz zemalja Trećega svijeta protestiralo zbog ostavljanja širokog prostora korporacijama, budući da se smatralo kako će im to omogućiti bogaćenje na ekološkim projektima te da poprave imidž u javnosti na parcijalnim i rijetkim projektima, a naglašavano je da će time vlade dobiti prostor za skidanje vlastite odgovornosti za potrebne investicije i opće promjene prema zaista održivijem razvoju. Sve takve partnerske inicijative ušle su u Tip 2 sporazume koji imaju dobrovoljni karakter. Predsjedavajući samita Nitin Desai istaknuo je: “Neki ljudi govore kako su partnerske inicijative na ruku korporacijama. To nije istina. Velika većina partnerskih inicijativa je organizirana od strane nevladinih i međuvladinih organizacija. Ali ako i ima korporacijske uključenosti, to nije loše. Ne bismo imale kredibilitet bez participacije biznisa. Trebamo donijeti energiju korporacija u našu agendu ukoliko želimo da naše obaveze budu dobre”.[30] Unutar sporazuma Tipa 1 koji su međudržavni, na razini vlada i koji su obvezujući, postiglo se još manje nego prije 10 godina: broj ljudi koji živi s manje od dolar na dan bi se trebao prepoloviti do 2015.; smanjiti za pola broj ljudi koji nemaju pristup pitkoj vodi i zadovoljavajućim sanitarijama; zabraniti kemikalije štetne za ljudsko zdravlje i okoliš do 2020.; riblja staništa zaštititi i obnoviti do 2015.;[31] također se u završnom dokumentu ističe potreba za osiguran pristup osnovnom obrazovanju djece, pravima žena, te se naglašava potreba za predanošću u razvijanju iskorištavanja obnovljivih izvora energije… Kod obnovljivih izvora energije potrebno je napomenuti kako su SAD, Kina, Japan i zemlje izvoznice nafte okupljene unutar OPEC kartela odbile prihvatiti prijedlog zemalja članica EU-a i Brazila o 10-15 posto korištenja obnovljivih izvora energije do 2010., a koji je sadržavao precizne rokove i korake do tog cilja. Cijela ta skupina zemalja koja se protivila konkretnim planovima i ciljevima o povećanju korištenja i ulaganja u obnovljive izvore energije prozvana je oil-garchy – oilgarhijom (igra riječi – oil na eng. znači nafta, arche na grč. znači vlast). Bush stariji u odsustvu je zbog toga prozvan “toksičnim teksašaninom”, ne bez razloga budući da savezna država Texas iz koje potječe ima veću emisiju CO2 nego li 119 zemalja Trećega svijeta (Gershman, 2002). Ovo je posebno tragikomično ako se zna da je čak i američka vlada konačno priznala klimatske promjene nastale zbog načina na koji kao ljudska rasa proizvodimo, konzumiramo i živimo, objavljujući nekoliko tjedana prije samita u Johannesburgu, na stranicama vlastite državne agencije za okoliš, izvještaj u kojem se zaključuje kako je “adaptiranje na klimatske promjene neizbježno. Pitanje je hoćemo li se adaptirati dobro ili loše” (Engel, 2002). EU je najavila da će do 2012. reducirati svoju emisiju za 8 posto, a Japan za 6 posto. Američki gradovi predvođeni Seattleom najavili su kako će na nivou gradova smanjiti svoje emisije stakleničkih plinova. Kasnije je Rusija potpisala Kyoto protokol čime je postao međunarodno važeći dokument. A SAD je upregnuo svoje ekološke namjere u rad na alternativnom sporazumu još gorem od stvarnoga Kyoto protokola, zajedno s Australijom, Kinom, Indijom i Južnom Korejom.

Zbog takvog stava počelo se govoriti kako bi SAD mogle trpjeti međunarodne ekonomske sankcije zbog odbijanja ratifikacije Kyoto protokola jer će time biti u ekonomskoj prednosti nad drugim zemljama koje će morati investirati kako bi izvršili svoje obaveze unutar protokola. SAD-ova voditeljica pregovaračkoga tima o klimatskim promjenama, Harla Watson, izjavila je kako ne vjeruje u realiziranje takve prijetnje. Ipak, Boulder, grad u saveznoj državi Colorado u SAD-u s dvije ekološke organizacije je već tužio američku vladu jer smatraju kako financiranje klimatskih promjena kroz subvencije naftnih korporacijama i ostalih koje doprinose klimatskim promjena nanosi štetu njihovim interesima (Pomeroy, 2002). Također je zanimljivo primijetiti kako nas svakodnevno uvjeravaju da smo usred huntingtonovskih sukoba civilizacija, no ti “sveti ratovi do beskrajnih sloboda” ipak nisu odvratile SAD, pojedine islamske zemlje i Vatikan od zajedničkoga pokušaja “jezičnog labavljenja”, odnosno opstruiranja zaključka koji je povezivao pristup zdravstvenim uslugama i ljudska prava budući da je ta veza ženama kao posebnoj skupini posredno vodila do olakšanog, ili točnije rečeno zagarantiranog njihovim ljudskim pravima, pristupa kontracepcijskim sredstvima. Inače, sukobi i natezanja oko jezičnih formulacija zauzimali su veliki dio samita u Johannesburgu, čak i kad se radilo o očito neobvezujućim zaključcima. Tako su nevladine udruge slavile “jezičnu pobjedu” budući da je u završnu deklaraciju ušla rečenica o korporacijskoj odgovornosti, kao i što je od Norveške, Švicarske i Etiopije spriječena želja SAD-a, EU-a i ostalih ekonomski bogatih zemalja da svi zaključci budu u duhu Doha deklaracije WTO-a i posljednje runde pregovora te organizacije koja je bila u Quataru. Razlozi za protivljenje toj ideji sadržani su u činjenici da unutar WTO-a trgovina ima primat na svim ostalim društvenim aspektima, uključujući i one ekološke i zdravstvene. No, čak niti unutar tzv. obvezujućega međudržavnog Tipa 1, kao niti prije u Riju s konvencijama o bioraznolikosti ili klimatskim promjenama, Agendi 21 ili zaštiti šuma, nije precizirano tko i kojim tempom će provoditi programe do ovih ciljeva, a posebno nije jasno što ukoliko se oni ne provedu. Ne može se poreći razočaranje skupom u Johannesburgu 2002. godine, kako unutar civilnoga sektora, tako i u komentarima najvećega broja svjetskih medija. Dapače, možemo skrušeno zaključiti kako je unatoč silnim reklamama, prigodnim govorima i verbalnoj predanosti održivom razvoju, ponašanje ljudi na planetu, pogotovo uskoga sloja na vrhu piramide, dakle političke, gospodarske, ekonomske, znanstvene i druge elite koje i upravljaju te usmjeravaju glavne pravce života i razvoja nikada nije bilo neodrživije. Kako je u jednom intervjuu istaknula Naomi Klein, poznata novinarka i autorica knjige o negativnom utjecaju korporacija No Logo – prije deset godina osnovna misao bila je može li samit u Riju spasiti svijet, dok je glavno pitanje u Johannesburgu bilo može li samit spasiti sama sebe?[32] Sam samit je preimenovan na brojne načine. Službeni naziv je bio World Summit on Sustainable Development (WSSD), pa je na kraju završilo sa World Summit of Shameful Deals (Svjetski samit sramotnih dogovora) ili se i sama kratica promijenila u W$$D, čime se htjelo poručiti o prevlasti korporativnoga mentaliteta tržišta i novca na samitu. Predstavnici biznisa također su prihvatili igru slova pa je njihova varijanta glasila World Summit of Serious Dilemmas (Svjetski samit ozbiljnih dilema) ili World Summit of Small Decision (Svjetski samit malih odluka). Mogli bismo zaključiti kako je završilo isto kako je i počelo. Naime, samit je otvorio predsjednik zemlje domaćina Južne Afrike, Thabo Mbeki s rečenicom: “Globalno ljudsko društvo temeljeno na siromaštvu većine i prosperitetu manjine, koju karakteriziraju otoci blagostanja okruženi morima siromaštva, neodrživo je”. No, kako zaključuje Tanja Rudež, novinarka Jutarnjega lista (27.08.2002.) koja je nazočila samitu, upravo je sam grad domaćin, a posebno Sandton, poslovno i financijsko središte Johannesburga gdje se održavao samit a koje je čuvalo 27.000 policajaca, jedan od tih otoka bogatstva okružen morima siromaštva, konkretnije obližnjim slamom Alexandrom, što južnoafrički predsjednik nije spomenuo. Predstavnici biznisa okupljeni u koaliciju World Business Council for Sustainable Development istaknuli su zadovoljstvo samitom: “Poslovnom savjetu najviše odgovaraju jasni ciljevi i praktični zadaci(?!) koji daju okvir poduzetničkim mogućnostima, dugoročnim planovima i mogućim partnerstvima… Pozdravljamo i širenje saznanja da je poslovni svijet neizostavni dio rješenja svjetskih problema”. Dodatak je bio: “Naše napredovanje može se sažeti riječima Elvisa Presleya – Malo manje razgovora malo više akcije.”[33]

Kao što smo spomenuli na početku poglavlja, nakon što je komunizam prvi posustao u umivanju lica, neoliberalni kapitalizam kao da je pušten s lanca, bez potrebe da se predstavlja boljim od bilo koga, nastupilo je “doba kraja povijesti” i novi juriš je objavljen, ovog puta na globalnom nivou. Donekle je ironija u tomu da je upravo uništavanje ekosustava i prirode na cijelom planetu prisililo korporacije na novo umivanje korporacija negdje od polovice ’90-ih. Korporacije se ili samostalno ili kao paket raznih lobističkih grupacija predstavljaju kao direktni odgovor na potrebe održivog razvoja. No kada se istraže ne samo manifestne poruke o predanosti očuvanju prirode, zdravlja ljudi i lokalnih zajednica, kada se zagrebe ispod polirane površine i pronjuška po latentnom opredjeljenju korporacija koje se i dalje zove profit – onda zaista imamo što istraživati. Jasno je, korporacijama priznajemo maštovitost. Potrebno je duboko proanalizirati i istražiti kada se zaista radi o “sljubljivanju” biznisa i održivog razvoja, kada o (samo)reklamiranju vlastite ekološke i socijalne osviještenosti, a posebno kada je riječ o izoliranim i parcijalnim (održivim) projektima te programima koje pojedine korporacije provode, odnosno potrebno je “raščarati” sitne kapi koje se vole predstavljati kao široko more. Zanima nas, dakle, ukupan potencijal odnosa biznisa i održivog razvoja, odnosno nastojimo izoštriti cijelu sliku, a ne se gubiti u pojedinim razbacanim komadićima.

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum