Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

1. DOLAZAK NEOBIČNOG STRANCA

 

Stranac je stigao početkom veljače, jednog hladnog dana, kroz oštar vjetar i kroz snijeg čije su pahulje letjele na sve strane. Došao je baš za posljednje snježne mećave te sezone koja je bjesnjela po brežuljcima. Pješačio je od željezničke postaje Bramblehurst, noseći u ruci pomno zaštićenoj rukavicom crni putni kovčežić. Bio je umotan od glave do pete, a obod mekana pustena šešira skrivao mu je svaki djelić lica, osim vrška nosa koji se sjajio. Snijeg mu se nagomilao po ramenima i grudima dodajući tako bijelu krestu na teret koji je nosio. Uteturao je u konačište „Kočija i konji“ više mrtav nego živ. S treskom je spustio kovčeg na pod.

– Topline! – zavapio je. – U ime ljudskog milosrđa! Dajte mi sobu i naložite vatru u kaminu!

Pokraj šanka zatoptao je nogama, otresajući sa sebe snijeg, a zatim je krenuo za gospođom Hall u gostinsku sobu dogovoriti uvjete boravka. I eto, bez uvoda, s tek par riječi i nekoliko zlatnih funti koje je hitnuo na stol, stranac se nastanio u konačištu.

Nakon što je naložila vatru, gospođa Hall ostavila ga je u sobi i pošla mu je sama pripremiti objed. Smatrala je rijetkom srećom da netko zimi odsjedne u Ipingu, osobito gost koji se nije cjenkao, pa je odlučila pokazati da je dostojna te sretne slučajnosti. Čim je zapekla slaninu i nakon što je svoju letargičnu sluškinju Millie malo požurila s par spretno odabranih izraza prezira, odnijela je stolnjak, tanjure i čaše u gostinjsku sobu, gdje je s najvećom mogućom bukom počela servirati stol. Iako se vatra živahno razgorjela, iznenadila se kad je ugledala svog posjetitelja još uvijek odjevena u šešir i kaput kako stoji leđima okrenut od nje, zureći kroz prozor u snijeg koji je padao u dvorište. Ruke u rukavicama zabacio je na leđa, prsti su mu bili isprepleteni. Izgledao je izgubljeno u mislima. Opazila je da otopljeni snijeg, koji mu je još uvijek u kapljicama bio raspršen po ramenima, kaplje na tepih.

– Mogu li uzeti vaš šešir i kaput, gospodine – upita – i dobro ih posušiti u kuhinji?

– Ne – odgovorio je, ne okrećući se.

Nije bila sigurna da ga je čula, pa je upravo htjela ponoviti isto pitanje.

On okrene glavu i pogleda je preko ramena. – Radije ću ih zadržati na sebi – odvrati, naglašavajući svaku riječ.

Ona opazi da nosi glomazne plavkaste naočale s bočnim štitnicima i da ima goleme zaliske koji su mu prelazili preko linije brade, posve skrivajući obraze i donji dio lica.

– Dobro, gospodine – reče. – Kako želite. Soba će se zagrijati za nekoliko trenutaka.

Stranac ne odgovori ništa, nego se ponovno okrene od nje, a gospođa Hall osjeti da pokušava potaknuti razgovor u krivom trenutku, pa žustro postavi ostatak pribora na stol i šmugne iz sobe. Kad se vratila, on je još uvijek stajao na istom mjestu, poput nekog kamenog kipa, povijenih leđa, podignutog ovratnika i spuštenog oboda šešira koji mu je potpuno zaklanjao lice i uši. Ona bučno odloži jaja sa slaninom i prije mu dovikne nego reče: – Objed vam je na stolu, gospodine!

– Hvala – odvrati on naglo, ne pomičući se s mjesta sve dok nije zatvorila vrata za sobom. Tad se brzo okrene i priđe stolu s izvjesnom neobuzdanom naglošću.

Kad je gospođa Hall prošla kroz šank i ušla iza, u kuhinju, začula je zvuk koji se ponavljao u pravilnim razmacima. Čulo se tik-tak-tak – zvuk žlice koja se brzo pomiče po dnu zdjele.

– Ah, ta služavka! – povikala je. – Eto, potpuno sam zaboravila. A kriva je njezina sporost!

I dok je Millie sama završavala s miješanjem umaka od gorušice, gospođa Hall bocnula ju je s par verbalnih žalaca koji su se odnosili na njezinu pretjeranu sporost. Ona je zgotovila šunku s jajima, postavila stol i sve obavila, dok je Millie (doista od velike pomoći!) tek uspjela zakasniti s umakom. I to njemu, novom gostu koji želi odsjesti! Zatim je napunila zdjelu gorušicom te s izvjesnim dostojanstvom položila umak na zlatno-crni čajni poslužavnik koji je odnijela u gostinjsku sobu.

Pokucala je na vrata i brzo ušla. Čim ju je stranac opazio brzo se odmaknuo, a ona je tek na tren ugledala nešto bijelo što se izgubilo iza stola. Činilo se kao da je pokupio neku stvar s poda. Gospođa Hall spusti na stol zdjelu s umakom te opazi šešir i kaput koje je gost skinuo i odložio na stolicu kraj kamina i mokre čizme koje su, položene na metalnu rešetku kraj vatre, svojom golemom vlagom prijetile izazivanjem hrđe. Odlučno krene prema tim stvarima i reče glasom koji nije dopuštao prigovor: – A sad vjerojatno mogu odnijeti stvari da se osuše.

– Šešir ostavite ovdje – reče stranac prigušenim glasom. Kad se okrenula opazila ga je kako sjedi uzdignute glave i zuri u nju.

Na trenutak je zastala. Zagledala se u njega ukočenim pogledom. Bila je previše iznenađena da bi mogla progovoriti.

Pred donjim dijelom lica držao je nekakvu bijelu krpu, nekakav ubrus koji je donio sa sobom, a kojim je sasvim zaklonio usta i bradu. Zbog toga mu je glas bio tako prigušen. No, taj prizor nije bio ono što je zaprepastilo gospođu Hall. Ono što ju je šokiralo bila je činjenica da mu je čitavo čelo iznad plavkastih naočala bilo obavijeno bijelom trakom zavoja, dok mu je druga traka prekrila uši, ne ostavljajući tako ni djelić kože otkriven. Iznimka je bio samo svijetloružičasti, ispupčeni vršak nosa koji se sjajio kao i u trenutku kad je ušao u konačište. Na sebi je imao tamnosmeđ kaput od baršuna s visokim, crnim, muslinom podstavljenim ovratnikom koji je podigao preko vrata. Gusta crna kosa bježala mu je, provirujući između isprepletenih traka zavoja u neobičnim repićima i roščićima koji su stršali, dajući mu time izgled koji je bio čudniji od ičeg što se uopće moglo zamisliti. Ova povezana i zamotana glava bila je toliko drukčija od prizora koji je gospođa Hall očekivala ugledati da se na trenutak skamenila.

Stranac nije skidao ubrus s lica, već ga je, kako je sad vidjela, i dalje pridržavao dlanom u smeđoj rukavici, zureći u nju kroz svoje nedokučive plavkaste naočale.

– Ostavite šešir ovdje – rekao je govoreći vrlo izražajno kroz tkaninu bijelog ubrusa.

Živci gospođe Hall počeli su se oporavljati od proživljenog šoka. Odložila je šešir na stolicu kraj kamina.

– Nisam znala, gospodine… – započe – da…

I posramljena ušuti.

– Hvala vam – reče on oštro, svrnuvši pogled s gospođe Hall na vrata, a s vrata opet na nju.

– Stvari ću odmah dobro posušiti, gospodine – reče i odnese njegovu odjeću iz sobe. Dok je otvarala vrata još je jednom bacila letimičan pogled na njegovu bijelu, zamotanu glavu i plavkaste zaštitne naočale, no ubrus mu je još uvijek skrivao lice. Kad je za sobom zatvorila vrata lagano se stresla, a njezin je izraz lica rječito svjedočio o silnoj zbunjenosti.

– Nikad to ne bih pomislila – promrmlja. – Onaj čovjek tamo u sobi!

Potiho se vratila u kuhinju, previše odsutna duhom da bi podbola Millie pitanjem o tome što je sad uspjela zabrljati.

Stranac je sjedio, osluškujući njene korake koji su odmicali. Ispitivački je pogledao prema prozoru prije nego je odmaknuo ubrus od lica. Nastavio je jesti. Progutao je zalogaj te je opet s nepovjerenjem pogledao prema prozoru. Progutao je i drugi zalogaj, a zatim je ustao i krenuo s ubrusom u ruci preko sobe. Spustio je zaštitni zastor sve do visine muslinske zavjese koja je prekrivala donji dio prozora. Prostorija je utonula u polumrak. Nakon što je zamračio sobu stranac se, sada smiren, vratio za stol kako bi nastavio s objedom.

– Siroti čovjek, vjerojatno je proživio kakvu nesreću, ili operaciju, ili nešto slično – reče gospođa Hall. – Oh, kako me samo preplašio onim zavojima!

Bacila je u vatru još nekoliko gruda ugljena, a zatim je rastvorila sklopivi stalak za rublje preko kojeg je raširila ogrtač svojega gosta.

– A te zaštitne naočale! Stvarno više sliči roniocu nego običnom čovjeku – reče i objesi njegov debeli šal na rub stalka. – Još je cijelo vrijeme držao onaj ubrus ispred usta, pa je kroz to i govorio!… Možda su mu i usta ozlijeđena… Tko zna.

Zatim se brzo okrene kao da se iznenada nečeg sjetila. – Nek’ se Bog smiluje mojoj duši! – vikne, mijenjajući na trenutak predmet razmišljanja. – Zar još nisi očistila krumpire, Millie?

Kad je otišla pokupiti ostatke jela svog gosta. gospođa Hall postala je još sigurnija u točnost svoje ideje o tome da su mu i usta bila povrijeđena ili unakažena u nesreći koju je, kako je mislila, morao pretrpjeti. Jer iako je pušio lulu cijelo vrijeme dok je ona bila tamo, nije s usana odmaknuo svileni šal kojim je omotao donji dio lica i iznad čijeg je ruba uvlačio dim. No nije ostavio omotani šal na licu zato što je naprosto zaboravio na nj, ne, gospođa Hall vidjela je da je svrnuo pogled na taj dio lica dok je pazio da mu se lula ne ugasi. Stranac je sjedio u kutu leđima okrenut prema zamračenom prozoru i sad, nakon jela, pića te nakon što se ugodno ugrijao, nije kao prije bio toliko nabusit i štur u razgovoru. Crveni odbljesak vatre dao je neku vrstu živosti onim velikim zaštitnim naočalama, razigranost koje dosad nije bilo.

– Na postaji Bramblehurst ostavio sam nešto prtljage – reče pa upita gospođu Hall kako bi svoje stvari mogao dopremiti u konačište. Nakon što mu je odgovorila, on pristojno pogne glavu u zavojima, zahvaljujući joj na objašnjenju.

– Dakle, dostava je sutra? – reče. – Zar nema brže dostave?

Doimao se prilično razočaranim kad mu je gospođa Hall odgovorila „Ne“. Je li potpuno sigurna? Zar nema čovjeka koji bi s ručnim kolicima otišao po stvari?

Gospođa Hall bez ikakve je zamjerke odgovarala na njegova pitanja, potičući ga time na razgovor.

– Put na uzvisini vrlo je strm, gospodine – odvrati na njegov upit o kolicima, a tad, ugrabivši priliku za nastavak razgovora, reče: – Prije godinu dana, ili nešto više, prevrnula su se na uzvisini jedna zaprežna kola. Putnik i kočijaš poginuli su na licu mjesta. Nesreća se, gospodine, dogodi u trenutku, zar ne?

No, iz stranca nije bilo lako izvući koju riječ. – Svakako – protisnuo je kroz tkaninu, dok ju je mirno promatrao kroz neprobojne naočale.

– A da čovjek ozdravi treba puno vremena, nije li tako? Moj se nećak Tom spotaknuo žanjući u polju i porezao se srpom i, o Bože, odležao je tri puna mjeseca u krevetu. Čovjek ne bi povjerovao. A ja otad, gospodine, stvarno zazirem od srpa.

– To mogu shvatiti – odgovori stranac.

– Bojao se neko vrijeme da će ga morati operirati. Eto, toliko mu je bilo loše, gospodine.

Stranac se odjednom zacerekao, smijeh mu je bio poput laveža kojeg je, barem se tako činilo, pokušavao zagristi i zatomiti dok mu je još bio u ustima.

– Ma… je li? – upita.

– Ah, doista je to mislio, gospodine. I nije mu bilo do smijeha, to znam ja koja sam ga njegovala dok je moja sestra imala pune ruke posla s mlađom djecom. Bilo je tu posla s previjanjem i skidanjem zavoja, tako nekako, gospodine, smijem li reći kao…

– Biste li mi donijeli šibice? – prekine je odjednom stranac. – Lula mi se ugasila.

Gospođa Hall iznenada je bila prekinuta. To je s njegove strane bilo prilično neuglađeno, osobito nakon što mu je ispričala iskustvo koje je bilo osobno. Na trenutak je zastala već spremna da nešto kaže, no sjeti se ona dva zlatnika. Otišla je po šibice.

– Hvala – reče on kratko kad ih je položila na stol. Opet joj je okrenuo leđa i zagledao se kroz prozor. Sve je to bilo previše obeshrabrujuće. Očito je bio osjetljiv na temu operacije i zavoja. Ona se pak više nije usuđivala načeti tu temu, no njegovo ju je odrješito odbijanje naživciralo i služavka Millie to joj je popodne bila glavna meta za istresanje bijesa.

Stranac je ostao u svojoj sobi do četiri sata poslijepodne, ne pružajući tako gospođi Hall ni najmanju priliku da mu s nekim razlogom pokuca na vrata. U satima koje je proveo u sobi bio je prilično tih; činilo se kao da je samo sjedio u sve većoj tami pušeći lulu kraj kamina, a možda je i zadrijemao.

Znatiželjni slušatelj jednom ga je ili dvaput mogao čuti kako ugljenom raspiruje vatru u kaminu, nakon čega se idućih pet minuta moglo čuti kako korača po sobi. Činilo se da razgovara sam sa sobom. Tada bi naslonjač ispustio škripav zvuk, što je značilo da je opet sjeo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.