Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

11. U KONAČIŠTU

Kako bi se u potpunosti moglo shvatiti ono što se prije toga dogodilo u konačištu, nužno je vratiti se unatrag do trenutka kad je skitnica Marvel kroz prozor izloga dućana zapeo za oko trgovca Huxtera. Baš su se tada u konačištu zatekli liječnik Cuss i vikar Bunting. Oni su pomno i ozbiljno istraživali neobične događaje od jutra te su, s Hallovim dopuštenjem, temeljito ispitivali stvari koje su pripadale Nevidljivom čovjeku. Pozornik Jaffers donekle se oporavio od pada, pa je otišao kući uz pomoć prijatelja punih suosjećanja za njegove muke. Gospođa Hall pokupila je strančevu razbacanu odjeću i pospremila sobu. Na stolu pod prozorom za kojim je stranac obično radio, Cuss je u tren oka uspio pronaći tri velike, rukom ispisane bilježnice naslovljene „Dnevnik“.

– Dnevnik! – reče Cuss stavljajući sve tri bilježnice na stol. – Evo, sada ćemo ipak nešto saznati.

Vikar je stajao oslanjajući se rukama o stol.

– Dnevnik – ponovi Cuss dok je sjedao na stolicu. Dvije bilježnice postavio je tako da su podupirale treću koju je otvorio. – Nema imena na prvoj stranici. Prokletstvo! Samo neke šifre i brojke.

Vikar obiđe stol i pogleda preko njegova ramena. Cuss je okretao stranice dok mu je lice poprimalo izraz naglog razočaranja. – Ja sam… oh, Bože moj, ovo su sve same šifre, Bunting.

– Zar nema nikakvih skica? – upita vikar – nikakvih crteža koji bi unijeli svjetlo…

– Evo, pogledajte sami – reče Cuss. – Tek neki matematički znaci, nešto na ruskom ili nekom drugom sličnom jeziku, sudeći po pismu, a nešto je i na grčkom. No, što se tiče grčkog, mislim da biste vi…

– Svakako – potvrdi vikar dok je skidao i brisao naočale, odjednom obuzet osjećajem velike neugode, jer sav grčki koji mu je ostao u sjećanju nije vrijedio spomena. – Da, grčki bi svakako mogao biti ključ svega.

– Naći ću vam neko zgodno mjesto…

– Radije bih prvo pogledao bilježnice – reče vikar još uvijek čisteći naočale. – Najprije moramo steći opći dojam, a onda ćemo… znate… krenuti u potragu za ključem.

Nakašlje se, stavi naočale, pomno ih namjesti, opet kašljucne i poželi da se dogodi nešto što bi ga spasilo ovog neizbježnog raskrinkavanja. Nehajno dohvati bilježnicu koju mu je pružio Cuss. A onda se stvarno nešto dogodi.

Vrata se naglo otvore.

Obojica se trgnu, pogledaju oko sebe i odahnu vidjevši purpurne obraze i lice ispod starog krznenog šešira.

– Gostionica? – upita pojava buljeći u njih.

– Ne – jednoglasno odgovoriše obojica.

– S druge strane ulaza, čovječe – reče vikar Bunting.

– I molim vas, zatvorite vrata, srdito se nadoveže liječnik Cuss.

– Dobro – odvrati nezvani gost naizgled tihim glasom, čiji je ton sad bio čudno drukčiji od prijašnje grube promuklosti. – U pravu ste… – nastavi gost svojim prijašnjim glasom. – Ni koraka dalje!

On izađe i zatvori vrata.

– Neki mornar, po mom sudu – reče Bunting. – Zanimljivi su to momci. „Ni koraka dalje!“ – jasno. Bit će da je to neki mornarski izraz kojim nam je htio reći da će sad „otploviti“ iz sobe.

– Svakako, to je bar jasno – potvrdi liječnik. – Danas su mi živci vrlo napeti. Poskočio sam od straha kad je onako naglo otvorio vrata.

Vikar Bunting nasmiješio se kao da se on nije trgnuo.

– A sada – reče s uzdahom – moramo se posvetiti bilježnicama.

Dok je to govorio, netko šmrcne.

– Jedno je neprijeporno – reče Bunting primičući svoj stolac do Cussa. – U Ipingu su se tijekom posljednjih nekoliko dana dogodile vrlo neobične stvari. Zaista – vrlo neobične! Ja, naravno, ne mogu povjerovati u tu besmislenu priču o nevidljivosti…

– To zvuči nevjerojatno – složi se Cuss. – Doista nevjerojatno, ali ostaje činjenica da sam vidio… Stvarno sam vidio do dna njegova rukava!

– Jeste li… Jeste li baš sigurni? Pretpostavimo, na primjer, zrcalo. Njime se lako stvaraju optičke iluzije. Ne znam jeste li ikad gledali nekog stvarno dobrog opsjenara…

– Ne želim vas ponovno uvjeravati, Bunting! – odgovori Cuss. – To smo pitanje već pretresli. Radije se sada prihvatimo tih bilježnica. Aha, evo, ovdje je nešto što mislim da je na grčkom! Slova su svakako grčka.

Prstom je pokazao na sredinu stranice. Vikar blago pocrveni i primakne lice kao da baš ne vidi najbolje kroz naočale. Odjednom postane svjestan čudnog osjećaja na zatiljku. Pokuša podići glavu, ali osjeti otpor koji nije popuštao. Osjećaj je bio poput čudnog pritiska, nešto poput stiska teške, snažne šake koja mu je nezaustavljivom žestinom nabila bradu o stol.

– Ne miči se, jadniče – šaptao je neki Glas – ili ću vam obojici prosuti mozak!

Bunting pogleda u Cussovo lice koje mu je, također pritisnuto o stol, bilo vrlo blizu. Svatko od njih dvojice ugleda prestravljeni odbljesak vlastite bolesne zapanjenosti.

– Baš mi je žao što se ponašam ovako grubo – reče Glas – ali to je neizbježno. Ma gdje ste to naučili zavirivati u osobne zabilješke jednog istraživača? – nastavljao je Glas dok su liječnikova i vikarova brada istodobno tako udarile o stol da su im zubi škljocnuli. – I tko vas je naučio upadati u privatan stan ljudi u nevolji?

Udarac glavom o stol ponovi se. – A gdje li su samo stavili moju odjeću? Poslušajte me – govorio je Glas. – Prozori su zatvoreni, vrata zaključana, a ključ sam izvukao iz brave. Vrlo sam jak čovjek, a osim što sam nevidljiv, i žarač mi je pri ruci. Kad bih poželio, nedvojbeno bih vas obojicu mogao ubiti i otići potpuno neopažen, shvaćate li to? Izvrsno. Pustim li vas da odete, obećavate li da nećete pokušati izvesti nekakvu glupost i da ćete učiniti točno ono za što ću vas zadužiti?

Vikar i liječnik međusobno izmijene poglede, a liječnikovo lice poprimi izraz razočaranja. „Da“, reče Bunting, a Cuss ponovi to isto. Tada pritisak na vratu kod obojice popusti. Bunting i Cuss sjednu zajapurena lica, oprezno istežući vratne mišiće.

– Molim vas, ostanite sjediti tu gdje ste – reče Glas. – Kao što vidite, žarač je ovdje. Kad sam ušao u ovu sobu – nastavi on gurnuvši žarač obojici pod nos – nisam očekivao da ću u njoj ikoga zateći, već sam očekivao da ću osim svojih bilježnica ovdje naći i svoju odjeću. A gdje li je ona sada? Ne, ne ustajte, vidim i sam da je nestala. Iako su sada dani prilično ugodni pa bi netko tko je nevidljiv mogao lutati i bez odjeće, noći su već prohladne. Potrebna mi je odjeća i ostale potrepštine, a svakako su mi potrebne i te tri bilježnice.