Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

25. POTJERA ZA NEVIDLJIVIM ČOVJEKOM

Neko vrijeme Kemp je govorio previše nepovezano a da bi pukovnik Adye mogao shvatiti sva ta munjevita zbivanja koja su se upravo odigrala. Stajali su na odmorištu, Kemp je govorio vrlo brzo, držeći još uvijek u rukama one groteskne Griffinove povoje. Ipak, pukovnik je sad počeo shvaćati pojedine dijelove cijele situacije.

– On je lud – reče Kemp. – Nečovječan. Sazdan je od čiste sebičnosti. Ne misli ni na što osim na svoj probitak i vlastitu sigurnost. Jutros sam se naslušao takvih priča o brutalnom, neljudskom probitku… Već je ozlijedio neke ljude. Ubit će ih ako ga u tome ne uspijemo spriječiti… Stvorit će stanje panike! Ništa ga ne može zaustaviti… A sad je na slobodi – lud od bijesa!

– Moramo ga uhvatiti – reče pukovnik Adye. – To je neminovno.

– Ali kako? – zavapi Kemp, no odjednom mu se um ispuni mnoštvom ideja. – Potjeru morate započeti odmah. U akciju morate pozvati sve dostupne ljude – morate ga spriječiti da napusti ovaj kraj. Ako uspije pobjeći, moći će se kretati po cijeloj zemlji kako ga volja, ubijajući i sakateći ljude. On sanja o uspostavi strahovlade! O uspostavi vladavine terora! Morate postaviti straže na vlakovima, cestama i brodovima. I vojska mora pomoći. Morate poslati telegram. Zatražiti pomoć. Jedina stvar koja bi ga mogla ovdje zadržati jest nada da će uspjeti opet doći do nekih svojih bilježnica koje je ispunio uputama, a koje smatra dragocjenima. Pričat ću vam o tome! Tamo u vašoj postaji ima neki čovjek – zove se Marvel.

– Znam – reče Adye. – Znam. Ah, te bilježnice, no da, ali… Ali skitnica tvrdi da te bilježnice…

– Tvrdi da bilježnice nisu kod njega. Ali Nevidljivi čovjek uvjeren je da su bilježnice kod skitnice. Nadalje, Nevidljivom čovjeku morate onemogućiti da se domogne hrane… I treba mu onemogućiti spavanje… Danju i noću cijela zemlja mora biti u potrazi za njim. Hrana mora biti zaključana i time na sigurnom… sva hrana, tako da bude li želio jesti, morat će provaljivati… Sve kuće moraju biti zabravljene kako ne bi mogao ući! Neka nam nebesa pošalju hladne noći i kišu! Cijela zemlja mora se dati u lov za njim i ne odustati od lova… Kažem vam, Adye, on predstavlja opasnost, nesreću. Dok god ne bude zatočen i okovan, užasno je i pomisliti na sve ono što bi se moglo dogoditi…

– Što bismo još mogli poduzeti? – upita se Adye. – Moram odmah otići dolje do postaje i započeti s organiziranjem. A zašto ne biste i vi pošli? Da, dođite i vi! Da, dođite jer moramo održati neku vrstu savjetovanja, kao u slučaju rata – pozvati Hoppsa u pomoć, a i šefove željeznica… Dovraga, moramo požuriti! Krenimo, ispričat ćete mi sve usput. Što bismo još mogli… Dajte, bacite te krpetine.

Sljedećeg trenutka Adye je poveo Kempa niza stube u prizemlje. Tamo su zatekli otvorena ulazna vrata i policajce koji su stajali vani i buljili u zrak.

– Pobjegao je, gospodine – reče jedan policajac.

– Moramo smjesta otići u Središnju policijsku postaju – reče Adye. – Neka jedan od vas skoči dolje, uzme auto i krene nam ususret. Brzo! A sada, Kempe, što još?

– Psi – odvrati Kemp. – Dovedite pse. Oni ga ne vide, ali ga njuše. Dovedite pse.

– Dobro – reče Adye. – To mnogi ne znaju, ali službenici zatvora u Halsteadu poznaju čovjeka koji ima pse tragače. Psi. Još nešto?

– Imajte na umu da ga pojedena hrana odaje – reče Kemp. – Kad nešto pojede, hrana je u njemu vidljiva sve dok je ne probavi. Zato se mora nakon jela skrivati. Trebate pretražiti svaku guštaru, svaki zabačeni kutak. Svako oružje i sve što bi mu moglo poslužiti kao oružje, treba skloniti. On ga ne može dugo nositi sa sobom. Sve što bi mogao zgrabiti i iskoristiti za napad na ljude treba posakrivati.

– Dobro – složi se Adye. – Ubrzo ćemo ga uhvatiti.

– A po putevima… – započne Kemp oklijevajući.

– Da? – upita Adye.

– Sitno, razbijeno staklo – reče Kemp. – To je okrutno, znam. Ali pomislite na sve što bi on mogao učiniti!

Adye oštro uvuče zrak kroza zube.

– To baš nije sportski pošteno. Ne znam. Za svaki slučaj, dat ću pripremiti jako usitnjeno staklo. Ode li predaleko…

– Taj je čovjek postao bezdušan, kažem vam – reče Kemp. – Isto sam toliko siguran da će uspostaviti vladavinu terora čim malo dođe k sebi poslije ovog bijega koliko sam siguran u činjenicu da u ovom trenutku razgovaram s vama. Uspjet ćemo jedino ako ga preduhitrimo. On se svojevoljno odijelio od svog, ljudskog roda. Njegova će krv pasti samo njemu na dušu.