Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

14. U PORT STOWEU

Drugog jutra u deset sati skitnica Marvel zatekao se neobrijan, prljav i prašnjav od puta i sjedeći s bilježnicama pokraj sebe, držeći šake duboko u džepovima, na klupi ispred malog konačišta u predgrađu Port Stowea. Djelovao je obuzet neugodom, vrlo iscrpljen i nervozan te bi tu i tamo napuhao obraze. Bilježnice koje su bile pokraj njega sada su bile povezane vrpcom. Zavežljaj je bio odbacio u borovoj šumi izvan Bramblehursta, u skladu s promjenom planova Nevidljivog čovjeka. Iako mu nitko nije pridavao baš nikakvu pozornost, dok je sjedio na klupi Marvel je bio u stanju stalne, grozničave uznemirenosti. Rukama je stalno nešto nervozno tražio po svim džepovima na odjeći.

Nakon što je tako prosjedio gotovo čitav sat, iz gostionice konačišta izađe neki postariji mornar s novinama u ruci i sjedne pokraj njega.

– Ugodan dan – reče mornar.

Marvel se osvrne oko sebe, kao da ga muči nekakav strah.

– Vrlo ugodan – odvrati Marvel.

– Baš kao što i treba biti u ovo doba godine – reče mornar tonom koji nije dopuštao protivljenje.

– Točno – složi se skitnica.

Mornar je izvadio čačkalicu kojom je, pristojno zaklonivši usta, bio zaokupljen idućih nekoliko minuta. U međuvremenu je oči zaposlio ispitivanjem prašnjave pojave skitnice Marvela i bilježnica kraj kojih je sjedio. Kad se maloprije približio Marvelu začuo je zvuk poput spuštanja kovanica u džep, pa je bio iznenađen neskladom između Marvelove vanjštine i te naznake obilja. To mu vrati misli na predmet koji je najviše zagolicao njegovu maštu.

– To su knjige? – upita iznenada, bučno završavajući čačkanje zubi.

Marvel se uplašeno ukoči i pogleda ih.

– Oh, da – odgovori. – Da, to su knjige.

– U knjigama ima neobičnih stvari – reče mornar.

– Vjerujem vam – odvrati Marvel.

– A ima čudnih stvari i izvan knjiga – nastavi mornar.

– I to je točno – reče Marvel. Promotrio je svoga sugovornika, a zatim je letimično prešao pogledom po prostoru oko njega.

– Ima čudnih stvari i u novinama, na primjer… – započne mornar.

– Ima.

– U ovim novinama – nastavi mornar.

– Ah! – začudi se Marvel.

– Ove, na primjer, pišu – reče mornar netremice promatrajući Marvela onim okom koje nije gledalo ukrivo – o nekakvom Nevidljivom čovjeku.

Marvel upitno otvori usta, počeše se po obrazu i osjeti kako su mu se uši zažarile.

– Pa što o tome pišu? – upita mlitavo. – Gdje je? U Austriji ili u Americi?

– Ni jedno, ni drugo – odvrati mornar. – Ovdje je.

– Gospode! – vrisne Marvel poskočivši.

– Kad kažem ovdje – nastavi mornar na Marvelovo veliko olakšanje – ne mislim, naravno, ovdje na ovom mjestu, nego negdje u blizini.

– Nevidljivi čovjek – promrmlja Marvel. – Što je on učinio?

– Svašta – odvrati mornar pomno motreći Marvela onim svojim okom, pa onda naglasi: – Svakakve proklete stvari!

– Ja već četiri dana nisam vidio novine – reče Marvel.

– Započeo je u Ipingu – nastavi mornar.

– Ma stvarno? – čudio se Marvel.

– Tamo je započeo, a odakle je došao kao da nitko ne zna. Ovdje piše: „Neobičan događaj u Ipingu“, a u tim novinama nadalje tvrde da su dokazi neoborivi – ne-o-bo-ri-vi!

– Gospode! – promuca Marvel.

– Pa opet, to je izvanredna priča. Radi se o jednom vikaru i jednom liječniku kao svjedocima: sve su to dobro vidjeli vlastitim očima, ili bolje rečeno, nisu ga vidjeli. Piše da je bio odsjeo u „Kočiji i konjima“ i kao da nitko nije bio svjestan njegove nesreće, piše baš: „svjestan njegove nesreće“, sve dok mu se jednog dana tijekom neke prepirke u konačištu, baš tako piše, nisu odmotali zavoji na glavi. Tada se vidjelo da mu je glava nevidljiva. Odmah su ga pokušali uhvatiti, ali je on, kako kažu, odbacivši svoju odjeću uspio pobjeći, no prije toga u strašnoj je borbi nanio više ozbiljnih povreda našem vrijednom i sposobnom pozorniku, gospodinu J. A. Jaffersu. Vrlo zgodna priča, zar ne? Naveli su imena i sve ostalo.

– Gospode! – reče Marvel nervozno gledajući oko sebe, pokušavajući svojim umrtvljenim osjetom dodira prebrojiti novac po džepovima, dok mu je um bio ispunjen nekim čudnim, novih zamislima. – To zvuči vrlo zbunjujuće.

– Zar ne? Vrlo je to neobično, kažem vam. Nikad nisam čuo da se priča o Nevidljivom čovjeku, stvarno nisam, ali danas se priča o mnogim čudnim stvarima poput…

– To je sve što je učinio? – upita Marvel, nastojeći odglumiti da je savršeno miran.

– Pa i ovo je dovoljno, zar ne? – začudi se mornar.

– Nije li se možda vratio? – nastavi Marvel. – Samo je pobjegao i to je sve?

– To je sve – odgovori mornar. – Pa što? Zar vam to nije dovoljno?

– Naravno – reče Marvel.

– I meni se čini – odvrati mornar. – I previše.

– A je li imao neke pomagače? Pišu li novine što o tome? – upita Marvel zabrinuto.

– Zar vam samo jedan takav nije dovoljan? – začudi se mornar. – Ne, hvala Bogu, izgleda da nije.

Mornar polagano kimne glavom.

– Zapravo me uznemiri i sama pomisao da taj momak jurca ovim našim krajem. Trenutno je na slobodi, a po nekim vjerodostojnim svjedočenjima izgleda da je krenuo… to jest, kreće se – pretpostavljam da svjedoci o tome govore – cestom za Port Stowe. Eh, sad, vidite, mi se trenutno nalazimo baš u Port Stoweu! Ovaj put čudo je ovdje, a ne u toj vašoj Americi! A pomislite samo što bi sve mogao učiniti! Što bi ostalo od vas ako bi on gucnuo koju previše, pa bi vas žestoko napao iz čiste zabave? Pretpostavimo da poželi pljačkati – tko ga može spriječiti? Može neovlašteno ući kamo želi, može provaljivati, mogao bi prošetati kroz kordon policajaca jednako lako kao što bismo vi ili ja mogli šmugnuti pokraj slijepog čovjeka. Čak i lakše, jer čuo sam da ovi ovdašnji slijepci čuju izvanredno! A gdje god želi nešto popiti…

– On je svakako u velikoj prednosti – složi se Marvel. – U silnoj prednosti!

– Imate pravo – reče mornar. – On može sve.

Sve to vrijeme koje su proveli u razgovoru Marvel se pažljivo osvrtao oko sebe, osluškujući tihi odjek koraka dok je pokušavao otkriti pokrete koji se ionako nisu mogli zamijetiti. Izgledao je kao da je na pragu neke odluke koja bi mu mogla promijeniti život. Tad se nakašlje, rukom zaklanjajući usta.

Ponovno se osvrne oko sebe, osluhne, pa se nagne prema mornaru i potiho reče

– Vidite, ja sasvim slučajno znam neke stvari o tom Nevidljivom čovjeku… iz nekih svojih izvora…

– Oh! – reče mornar zainteresirano. – Vi?

– Da – potvrdi Marvel. – Ja.

– Zanimljivo – odvrati mornar. – A smijem li pitati…

– Ostat ćete bez riječi – promrmlja Marvel iza ruke na ustima. – To je nešto strašno…

– Stvarno? – čudio se mornar.

– Činjenica jest da… – žustro započne Marvel, govoreći potiho povjerljivim tonom. Odjednom mu se izraz lica, kao nekim čudom, potpuno promijeni. – Jao! – zacvili. Ukočeno se digne s klupe. Njegov je izraz lica rječito govorio o tome da trpi fizičku bol. – Ah, joj… – ponovi.

– Što vam je? – upita mornar zabrinuto.

– Zabolio me zub… – odvrati Marvel i dlanom dotakne uho. Dohvatio je svoj zavežljaj bilježnica. – Mislim da je vrijeme da krenem – reče i nekako čudno zaobiđe klupu podalje od svog sugovornika.

– Ali, baš ste mi htjeli ispričati nešto o tom Nevidljivom čovjeku… – pobuni se mornar.

Činilo se kao da si Marvel nešto mrmlja u bradu.

– Prijevara – došapne mu Glas.

– To je prijevara – ponovi Marvel.

– Ali, o tome piše u novinama! – reče mornar.

– Svejedno, to je prijevara – odvrati Marvel. – Poznajem mangupa koji je izmislio tu laž… Vjerujte mi, ne postoji nikakav Nevidljivi čovjek…

– Ali, zašto je onda to u novinama? Hoćete reći da…

– Dovraga i novine! – odlučno reče Marvel.

Mornar je samo buljio u novine koje je držao u ruci. Marvel mu se grčevito unese u lice.

– Ma, čekajte malo… – započne mornar ustajući i govoreći vrlo polako – vi tvrdite da…

– Da, baš to – potvrdi Marvel.

– Pa zašto ste me onda pustili da vam ispričam sve te gluposti? Mislili ste od mene napraviti budalu? Ha?

Marvel napuhne obraze. Mornar iznenada strahovito pocrveni i stegne šake.

– Već deset minuta ovdje meljem bez veze – dobaci – a vi, debela mala kanto s obrazima od kože stare čizme, niste pokazali ni osnovnu pristojnost…

– Nemojte se nabacivati uvredama na mene… – započne Marvel.

– „Nabacivati uvredama“! Ma baš sam vraški raspoložen…

– Krenimo – začu se Glas i netko tako naglo povuče Marvela da se on počne čudno i grčevito spoticati dok je odlučno vukao noge prema naprijed.

– I bolje ti je da nestaneš… – reče mornar.

– Tko je nestao? – upita Marvel dok se nekako ukoso udaljavao čudnim, žustrim koracima te bi se povremeno jako trznuo prema naprijed. Kad je malo odmaknuo, počeo si je prigušeno mrmljati u bradu prepirući se sam sa sobom i prosvjedujući.

– Vražji blesan – zaključi mornar prateći ga pogledom raširenih nogu, ruku podbočenih o kukove. – Pokazat ću ja tebi, ti blesavi glupane! Ti ćeš mene nasamariti! Sve je to ovdje, evo, lijepo piše u novinama…

Marvel uzmičući uzvrati nešto nepovezano i ubrzo nestane iza zavoja na cesti, no mornar, sav ponosan i gord, osta stajati nasred puta, sve dok ga približavanje mesarskih kola nije potjeralo. Tek se tad okrenuo prema središtu Port Stowea.

– Ima baš svakakvih budaletina – reče potiho sam sebi. – Samo da me malo ponizi… Bila je to njegova glupa igra… Pa, sve to lijepo, crno na bijelo, piše u novinama!

No, ubrzo će ovaj mornar doznati da se baš nedaleko od njega tada zbilo još jedno čudo – bio je to, ni više ni manje, prizor pregršti kovanica koja se bez vidljiva oslonca sama kretala pokraj zida na uglu Ulice Svetog Mihaela. Baš je tog jutra jedan njegov sudrug mornar vidio taj čudesan prizor. On je odmah ščepao novac, ali ga je nešto tako udarilo da se strmoglavio na zemlju. Kad se podigao na noge, lebdeći novac već je nestao. Onaj je naš mornar, po vlastitim riječima, bio u takvom raspoloženju da bi povjerovao u bilo što, ali ova mu je priča ipak bila „malo prenapuhana“. No, kasnije je počeo mijenjati mišljenje.

Priča o lebdećem novcu bila je istinita. Tog je dana posvuda po susjedstvu, od čuvene Londonske i Državne banke do blagajni u trgovinama i gostionicama (gdje su vrata za sunčana vremena širom otvorena!) novac potiho i spretno „putovao“, kao da je zagrabljen šakom ili posložen u svežanj, promičući uza zidove i sjenovita mjesta, brzo se sklanjajući od pogleda koji bi mu se približili. No iako to nitko nije mogao dokučiti, novac je svoj tajnoviti put uvijek okončao u džepu onog uzrujanog gospodina s pohabanim šeširom koji je sjedio ispred malenog konačišta u predgrađu Port Stowea.

Deset dana kasnije – tek tad kad je „slučaj Burdock“ bio već zastario – mornar je zbrojio sve ove činjenice i počeo je shvaćati koliko je bio blizu tog fascinantnog Nevidljivog čovjeka.