Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

27. OPSADA KEMPOVE KUĆE

Kemp je pročitao čudnu poslanicu, ispisanu olovkom na masnom listu papira.

„Bili ste iznenađujuće odlučni i vješti,“ – stajalo je u pismu – „iako ne mogu zamisliti što ste time htjeli postići. Vi ste protiv mene. Cijelog ste me dana proganjali, pokušali ste me lišiti i noćnog odmora. Ali, unatoč tome došao sam do hrane i usprkos vama odspavao sam, a igra tek počinje. Moja igra tek počinje. Nema drugog načina, mora započeti Strahovlada. Ovime obznanjujem prvi dan moje Strahovlade. Port Burdock više ne potpada pod vlast Kraljice, recite to vašem policijskom pukovniku i ostalima – Port Burdock sad potpada pod mene, kralja Strahovlade! Ovo je prvi dan prve godine novog doba – Doba Nevidljivog čovjeka. Ja sam Nevidljivi čovjek Prvi. Za početak će pravilo ponašanja biti jednostavno. Prvog dana doći će do jednog smaknuća, koje će poslužiti kao primjer – smaknut će biti čovjek po imenu Kemp. Smrt će ga snaći danas. Može se zaključati, sakriti, okružiti se čuvarima ili, ako to želi, navući na sebe oklop, ali Smrt – nevidljiva Smrt – dolazi. Neka poduzme mjere opreza; to će se dojmiti mojih podanika. Smrt kreće iz poštanskog sandučića u podne. Pismo će upasti u sandučić kad prođe poštar i onda je gotovo! Igra započinje. Smrt kreće. Ne pomažite mu, podanici moji, da Smrt ne bi snašla i vas. Danas Kemp mora umrijeti.“

Kemp je dvaput pročitao pismo.

– Ovo nije šala – reče. – Ovo je njegov glas. I on to doista misli.

Kemp okrene presavijeni list papira i ugleda na strani na kojoj je bila adresa poštanski žig Hintondeana i običnu poštansku naznaku „Doplatite dva penija“.

Polako je ustao, ostavljajući svoj ručak nepojedenim – pismo je stiglo poštom u jedan sat – te je otišao u radnu sobu. Zvoncem je pozvao svoju kućedomaćicu. Naredio joj je da odmah obiđe cijelu kuću, provjeri jesu li svi prozori dobro zatvoreni, pa neka na svakom prozoru zatvori kapke. Sam je zatvorio prozore na radnoj sobi. Iz zaključane ladice u spavaćoj sobi uzeo je mali revolver, pažljivo ga je provjerio i stavio u džep svog dnevnog ogrtača. Napisao je nekoliko kratkih poruka, jednu od njih pukovniku Adyeu, predao je poruke sluškinji te joj je dao izričite upute na koji će način napustiti kuću.

– Nema opasnosti – rekao je, dodavši u sebi: – Za tebe. Nakon toga neko je vrijeme ostao zamišljen, a onda se vratio ručku koji se hladio.

Jeo je, a misli mu nisu opterećivale um. Naposljetku je odlučno lupio šakom po stolu.

– Uhvatit ćemo ga – rekao je. – A ja ću biti mamac. Preračunat će se on.

Kemp se popeo u vidikovac, pažljivo zatvarajući svaka vrata za sobom.

– Ovo je igra, opasna igra – reče. – Ali svi su izgledi na mojoj strani, gospodine Griffin, unatoč tvojoj nevidljivosti. Griffin – čovjek koji će se sam osvetiti cijelom svijetu.

Stajao je uz prozor zureći u tople padine brežuljka.

– On mora svakodnevno nabavljati hranu. Ne zavidim mu. Je li stvarno spavao prošle noći? Negdje vani na otvorenom, siguran od nepoželjnih susreta. Baš bih volio kad bi moglo nastupiti malo dobrog, hladnog i vlažnog vremena umjesto ove vrućine. A možda me i sad odnekud vreba.

Prišao je bliže prozoru. Nešto tako oštro lupi o cigle iznad prozorskog okvira da je naglo odskočio.

– Postajem živčan – reče Kemp, no već je za pet minuta opet prišao prozoru. – Vjerojatno se vrabac zabio u okvir – promrmlja.

Tog je trenutka začuo zvonjavu na ulaznim vratima, pa je žurno sišao u prizemlje. Smaknuo je zasun, otključao vrata, provjerio zaštitni lanac, koji je podigao i prikopčao na zaštitnu bravicu. Oprezno je otvorio vrata, ne pokazujući se. Pozdravio ga je prijateljski glas. Bio je to Adye.

– Vaša je sluškinja napadnuta, Kempe – rekao je s vrata.

– Što? – uzviknuo je Kemp.

– Oteo joj je vaše pismo. Nalazi se negdje u blizini. Pustite me unutra.

Kemp oslobodi sigurnosni lanac i Adye prođe kroz što je moguće uži otvor. Stajao je u predvorju gledajući s bezgraničnim olakšanjem kako Kemp ponovno zabravljuje vrata.

– Poruku joj je istrgnuo iz ruke. Užasno ju je prestrašio. Ona je dolje u postaji. Sva je histerična. A on je negdje ovdje u blizini. Što ste mi htjeli javiti u poruci?

Kemp opsuje.

– Kakva sam samo budala bio – reče Kemp. – Mogao sam znati. To nije ni sat vremena hoda od Hintondeana. Zar već?

– Što to? – upita Adye.

– Pogledajte ovo! – reče Kemp i povede Adyea u radnu sobu. Pruži mu poruku Nevidljiva čovjeka. Adye ju je pročitao i tiho zazviždao.

– A što ste vi napisali u svojoj poruci? – upita Adye.

– Predložio sam zasjedu poput prave budale – reče Kemp. – I taj sam vam prijedlog poslao po sluškinji. Sad zna moje planove.

Adye je nastavio Kempovo psovanje.

– Pobjeći će – odvrati Adye.

– Ne, on neće bježati – izjavi Kemp.

Glasni lom stakla odjekne iz smjera radne sobe. Adye načas ugleda srebrnkasti odsjaj malog revolvera koji je napola virio iz Kempova džepa.

– To je prozor na katu! – reče Kemp i povede Adyea po stubama. Još dok su se penjali odjekne i drugi zvuk loma. Kad su stigli do radne sobe vidjeli su da su dva od tri prozora razbijena, soba je do pola bila prekrivena igličastim staklom, a veliki kamen ležao je na plohi pisaćeg stola. Obojica su zastala na vratima promatrajući smrskano staklo. Kemp ponovno počne psovati i još nije izrekao psovku do kraja, a staklo na trećem prozoru pukne poput pucnja iz pištolja, na trenutak još ostane ukočeno visjeti na okviru, pa se uruši u sobu u oštrim, šiljastim trokutićima.

– Čemu sve to? – upita Adye.

– To je tek početak – odgovori Kemp.

– Može li se nekako popeti ovamo gore?

– Ne može čak ni mačka – odvrati Kemp.

– Nemate kapke?

– Ovdje ne. Sve sobe u prizemlju… Hej!

U prizemlju se začuje lom, a zatim snažan udarac po daskama.

– Dovraga! – reče Kemp. – To mora da je došlo iz… da, iz jedne od spavaćih soba. Izgleda da će razbijati po cijeloj kući, ali on je budala. Kapci su zatvoreni, pa će razbijeno staklo padati s vanjske strane. Razrezat će si stopala.

Još jedan prozor treskom obznani da je uništen. Kemp i Adye zbunjeni su stajali na stubišnom odmorištu.

– Sjetio sam se! – reče Adye. – Dajte mi neku palicu ili nešto slično, pa ću poći dolje u postaju i vratiti se s onim psima tragačima. Oni bi ga trebali srediti! To je blizu, ni deset minuta…

Još se jedan prozor pridruži razbijenoj gomili.

– Imate li možda revolver? – upita Adye.

Kemp rukom posegne prema džepu, ali tada neodlučno zastane.

– Nemam nikakav… nikakav koji bih vam mogao posuditi…

– Vratit ću vam ga kasnije – odvrati Adye. – Vi ste ovdje na sigurnom.

Posramljen svojim trenutnim izbjegavanjem istine Kemp mu pruži oružje.

– A sada otvorimo vrata – reče Adye.

Dok su oklijevajući stajali u predvorju, začuše lom i padanje krhotina stakla na jednom od prozora spavaćih soba na katu. Kemp je otišao do ulaznih vrata i počeo je oslobađati zasune što je tiše mogao. Lice mu je bilo nešto bljeđe nego obično.

– Morate se provući što brže – reče.

Sljedećeg trenutka Adye je već bio s druge strane vrata, a zasuni su se uvlačili natrag u metalne šarke. Na trenutak je oklijevao, osjećajući se sigurnije s leđima oslonjenim na vrata. Tada je odlučno krenuo, uspravan i ponosan, niza stubište koje je vodilo do ulaza. Prešao je preko travnjaka i približio se vratima ograde. Lagani vjetrić kao da je namreškao travu. Blizu njega nešto se pomaknulo.

– Stanite na trenutak – reče Glas, a Adye stane kao ukopan dok mu se šaka stezala oko revolvera.

– Što hoćete? – upita Adye, blijed i bijesan, napetih živaca.

– Učinite mi uslugu i vratite se u kuću – odvrati Glas, jednako bijesan i napet kao pukovnikov.

– Žao mi je – reče Adye pomalo promuklo, ovlaživši jezikom usne.

Glas dolazi s moje lijeve, prednje strane, pomisli. Da okušam sreću pucnjem?

– Kamo ste krenuli? – upita Glas, zatim se obojica brzo pomaknu i odbljesak sunčeve svjetlosti dopre iz otvorenog pukovnikova džepa.

Adye odustane i razmisli.

– Kamo idem – reče polako – jest moja osobna stvar.

Riječi su mu još bile na usnama kad neka ruka obuhvati njegov vrat, u leđa mu se zabije koljeno i Adye se sav izvije unatrag. Nespretno je potegnuo revolver i opalio nasumce, ali je sljedećeg trenutka dobio udarac u usta i revolver mu je istrgnut iz ruke. Uzalud je pokušavao zgrabiti sklisku ruku. Pokušavao je ustati, ali pao je unatrag.

– Dovraga… – izusti Adye.

Glas se smijao.

– Ubio bih vas ovog trenutka da mi nije žao uzalud potrošiti metak – reče Glas.

Adye ugleda u zraku revolver uperen u njega, udaljen oko dva metra.

– Dobro, što sada? – upita Adye sjedajući.

– Ustanite! – zapovijedi Glas.

Adye ustane.

– Pazite – reče Glas i nastavi bijesno – ne pokušavajte nikakve trikove. Upamtite da ja vas mogu vidjeti, a vi mene ne možete. Morate se vratiti u kuću.

– Neće me pustiti unutra – odvrati Adye.

– Šteta – odvrati Glas. – S vama nisam u zavadi.

Adye opet ovlaži usne. Svrne pogled s cijevi revolvera i ugleda u daljini tamnoplavo more na poslijepodnevnom suncu, glatku, zelenu udolinu, bijele stijene planinskih vrhova i bučni grad, pa odjednom shvati da je život dragocjen. Njegov se pogled opet okrene u smjeru te male metalne stvarčice koja je dva metra od njega visjela između neba i zemlje.

– Što moram učiniti? – upita zlovoljno.

– Što vi morate učiniti? – upita Glas. – Pa on će vama pomoći. Jedina stvar koju možete učiniti jest da se vratite u kuću.

– Pokušat ću. Otvori li mi, hoćete li mi obećati da nećete navaliti na vrata?

– S vama nemam nikakvih razmirica – odgovori Glas.

Nakon što je pustio Adyea van iz kuće, Kemp je požurio na kat i sada je, čučeći u radnoj sobi među razbijenim staklom, oprezno virio preko ruba prozora, promatrajući kako Adye stoji i razgovara s Nevidljivim čovjekom.

– Zašto ne puca? – mrmljao je Kemp za sebe.

Tad se revolver malo pomaknuo i odbljesak sunčevog svjetla bljesne u Kempove oči. On dlanom zasjeni oči i pokuša otkriti izvor zasljepljujućeg svjetla.

– Pa jasno! – reče. – Adye je predao revolver.

– Obećajte da nećete navaliti na vrata – ponovi Adye. – Ne pokušavajte pobijediti na taj način. Pružite čovjeku priliku.

– Vratite se u kuću. Otvoreno vam kažem da neću ništa obećavati.

Adye je izgleda odjednom donio odluku. Okrenuo se prema kući i krenuo polagano s rukama iza sebe. Kemp ga je zbunjeno promatrao. Revolver je nestao, ponovno bljesnuo, pa opet nestao, ali pomnim gledanjem mogao se jasno primijetiti kao mali, tamni predmet koji je slijedio Adyea. Tad se sve dogodilo vrlo brzo. Adye je skočio unatrag i, okrenuvši se, pokušao zgrabiti taj mali predmet. Promašio ga je te se, podigavši ruke u zrak, srušio prema naprijed, na lice, a u zraku je ostao samo mali, plavičasti oblačak. Kemp nije čuo zvuk pucnja. Adye se trgnuo, podigao na jednu ruku, opet pao prema naprijed i ostao nepomično ležati.

Neko vrijeme Kemp je ostao zuriti u mirnu bezbrižnost Adyeova položaja. Tog je poslijepodneva bilo jako vruće i mirno. Činilo se kao da se na cijelom svijetu ništa ne miče osim dva žuta leptira koji su se međusobno lovili kroza žbunje između kuće i vrata ograde. Adye je ležao na tratini pokraj vrata. Kapci su bili navučeni na svim prozorima kuća niz cestu koja je vodila u podnožje brda, ali se u jednom malenom, zelenom ljetnikovcu vidjela bijela pojava – očigledno neki starac koji je spavao. Kemp pomno pregleda okolinu kuće tražeći odsjaj revolvera, no bio je nestao. Pogled mu se vrati na Adyea. Igra je stvarno započela.

Tad je na ulaznim vratima začuo zvonjavu i kucanje, koje je na kraju postalo goropadno, a posluga se, u skladu s Kempovim uputama, zaključala u svojim sobama. Zatim je uslijedila tišina. Kemp je sjedio osluškujući, a zatim je oprezno počeo redom provirivati kroza svaki od tri prozora. Otišao je do vrha stubišta, gdje je zastao, tjeskobno osluškujući. Naoružao se žaračem iz kamina spavaonice i opet je krenuo ispitati jesu li svi prozori u prizemlju dobro učvršćeni. Sve je bilo dobro zaštićeno i mirno. Vratio se u vidikovac. Adye je nepokretno ležao preko ruba šljunčane staze u položaju u kojem je pao. Cestom uz kuće dolazila je sluškinja s dvojicom policajaca.

Posvuda je bila mrtva tišina. Izgledalo je da se ono troje približava vrlo polako. Kemp se pitao što li radi njegov protivnik.

Odjednom se trgnuo. Odozdo se začuo lom. Oklijevajući, ponovno je sišao u prizemlje. Odjednom je kuća odjeknula teškim udarcima i trganjem drva u komade. Čuo je lom i razorni zveket željeznih ojačanja na kapcima. Okrenuo je ključ i otvorio kuhinjska vrata. Još dok je širom otvarao vrata, prozorski su kapci, razbijeni u sitno iverje, uletjeli unutra. Zastao je, užasnut. Prozorski okvir, osiguran poprečnom gredom, bio je još netaknut, ali su na njemu ostali tek mali, nazubljeni ostaci stakla. Kapci su bili razbijeni sjekirom, a sad je sjekira zamahivala i udarala po prozorskom okviru i zaštitnoj metalnoj rešetki. Odjednom se sjekira odmakne i nestane. Kemp je vidio da vani na putu leži revolver, a zatim je to malo oružje skočilo u zrak. Brzo je odskočio unatrag. Revolver je opalio prekasno i dok je zatvarao vrata, iver s njihova ruba preleti mu iznad glave. Zalupio je i zaključao vrata i dok je tako stajao, začuo je Griffina kako vani viče i smije se. Tad su se nastavili razorni udarci sjekire, uzrokujući lom i trganje.

Kemp je stajao u hodniku, pokušavajući razmisliti. Još trenutak i Nevidljivi čovjek bit će u kuhinji. Ta ga vrata neće zadržati ni trenutka, a tada…

S ulaznih vrata ponovno se začula zvonjava. To su vjerojatno policajci. Otrčao je u predvorje, zakvačio zaštitni lanac i povukao zasun. Zatražio je da se djevojka javi prije nego je otkvačio lanac. Troje je ljudi zbijeno jedno do drugih upalo u kuću, a Kemp je ponovno zalupio vrata.

– Nevidljivi čovjek – reče Kemp. – Ima revolver s dva preostala metka. Ubio je Adyea. Ili ga je barem nastrijelio. Zar ga niste vidjeli tamo na tratini? Tamo leži.

– Tko? – upita jedan policajac.

– Adye – odgovori Kemp.

– Mi smo došli stražnjim putem – reče djevojka.

– Kakvo je to razbijanje – upita jedan od policajaca.

– On je u kuhinji – ili će biti. Pronašao je sjekiru…

Odjednom se kuća ispunila zaglušnim udarcima sjekire Nevidljivog čovjeka po kuhinjskim vratima. Djevojka je zurila u smjeru kuhinje i strepeći se povlačila prema blagovaonici. Kemp im je pokušavao objasniti neke stvari isprekidanim rečenicama. Začuli su kako kuhinjska vrata popuštaju.

– Ovuda! – reče Kemp, trgnuvši se i gurajući policajce prema vratima blagovaonice. – Žarač! – poviče i požuri do ograde kamina.

Žarač koji je uzeo iz predvorja pruži jednome, a žarač iz blagovaonice drugom policajcu. Odjednom se baci unatrag.

– Uh! – poviče jedan policajac i sagnuvši se zaustavi sjekiru svojim žaračem. Pištolj ispali svoj pretposljednji metak i razdere vrijednu sliku Sidneya Coopera. Drugi policajac raspali žaračem po malom oružju, kao da ubija osu i odbaci ga uza zveket na pod.

Na prvi prasak djevojka krikne i ostane na trenutak stajati kraj kamina, vrišteći, a zatim potrči otvoriti kapke – vjerojatno je namjeravala pobjeći kroz razbijeni prozor.

Sjekira se povukla u hodnik, gdje je zaostala u položaju nekih šezdesetak centimetara iznad tla. Mogli su čuti Nevidljivog čovjeka kako diše.

– Odmaknite se vas dvojica – reče. – Ja želim samo Kempa.

– Mi želimo tebe – reče prvi policajac i brzo zakorači prema naprijed, mlateći žaračem u smjeru zvuka Glasa. Nevidljivi čovjek morao je odskočiti unatrag, spotičući se o stalak za kišobrane. Zatim, kako je i policajac zateturao od siline vlastitog zamaha žaračem u smjeru u kojem je naciljao, Nevidljivi čovjek dočeka ga zamahom sjekire od kojeg se policajčeva kaciga zgužva poput papira, a od siline udarca čovjek se okrene oko svoje osi i tresne glavom o pod ispred kuhinjskih stuba. No, drugi je policajac žaračem naciljao iza sjekire i udario je o nešto mekano, što je kvrcnulo. Začuo se užasno bolan krik, a onda je sjekira pala na pod. Policajac je ponovno zamahnuo u prazan prostor, ali nije pogodio ništa. Stao je stopalom na sjekiru i ponovno udario. Tada je zastao, držeći žarač poput toljage, napeto osluškujući i najtiši pokret.

Čuo je kako se otvorio prozor blagovaonice i brze korake iznutra. Njegov se kolega preokrenuo i sjeo, krv mu je tekla između oka i uha.

– Gdje je? – upita policajac koji je sjedio na podu.

– Ne znam. Udario sam ga. Stoji negdje u predvorju, ako se nije provukao pokraj tebe. Doktore Kemp, gospodine…

Tišina.

– Doktore Kemp! – poviče policajac ponovno.

Drugi se policajac s mukom počeo dizati na noge. Ustao je. Odjednom se začuo tihi hod bosih nogu po kuhinjskim stubama.

– Evo ga! – krikne prvi policajac i nekontrolirano zavitla i baci svoj žarač, pa razbije mali plinski svijećnjak.

Izgledalo je kao da će slijediti Nevidljivog čovjeka niz stube u podrum. Tad je bolje razmislio i vratio se natrag u blagovaonicu.

– Doktore Kemp… – započne i naglo zastane. – Naš je doktor Kemp baš pravi junak – reče kad je njegov kolega pogledao preko njegova ramena.

Prozor u blagovaonici bio je širom otvoren, a nigdje na vidiku nije bilo ni sluškinje ni Kempa.

I mišljenje drugog policajca o Kempovu herojstvu bilo je prilično očito.