Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

3. TISUĆU I JEDNA BOCA

 

Bilo je to ovako: dvadeset devetog veljače, početkom perioda u kojem kopni snijeg, taj jedan jedini čovjek izdvojio se iz sveukupne beskonačnosti te se nastanio u mjestašcu Iping. Sutradan je po blatnim ostacima snijega stigla i njegova prtljaga – bila je doista neobična. Našlo se tu nekoliko sanduka kakvi bi mogli zatrebati čovjeku koji je razborit, ali je uz njih stigao i jedan sanduk s knjigama – velikim, teškim knjigama od kojih su neke bile napisane nerazumljivim rukopisom. Bijaše tu još i čitavo brdo manjih sanduka, paketa i kutija u kojima su se nalazili predmeti zaštićeni slamom. Halla je mučila uobičajena znatiželja dok je promatrao zaštitnu slamu i činilo mu se da se u sanducima nalaze – staklene boce. Stranac, sav zakrabuljen šeširom, kaputom, šalom i rukavicama nestrpljivo izađe iz konačišta da osobno dočeka Fearensideovu kočiju. Dok je Hall razmjenjivao tračeve s kočijašem, čekajući spreman da pomogne kod unošenja prtljage, stranac je izašao iz konačišta ne primijetivši kočijaševa psa koji je bezvoljno njuškao Hallove noge.

– Skinite te sanduke – reče. – Već sam se dovoljno načekao.

Zakoračio je niz stube kao da će krenuti prema stražnjem dijelu kola s namjerom da dohvati jedan od manjih sanduka, no sad ga je opazio Fearensideov pas. Sav uznemiren počeo je opasno režati, pa kako se stranac sjurio niza stube, tako se pas naglo u skoku zaletio ravno prema njegovoj ruci.

– Marš! – poviče Hall odskočivši unatrag, jer nije baš bio hrabar s psima, a Fearenside je zaurlao „Lezi!“, grabeći rukom svoj bič.

Vidjeli su kako su pseći zubi okrznuli strančevu ruku i začuli škljocaj zuba. Nato pas skoči sa strane i zarine zube u strančevu nogu. Jasno su čuli kako se nogavica razdire. U taj tren tanji kraj Fearensideova biča dohvati svoju žrtvu, pa se pas, cvileći od boli, zavuče među kotače kola. Sve je to potrajalo tek oko pola minute. Nitko nije govorio, svi su urlali. Stranac baci pogled na poderanu rukavicu i nogavicu. Htio se sagnuti prema nogavici, ali onda se naglo okrene i potrči preko stuba u konačište. Čuli su kako juri hodnikom i kako se golim drvenim stubama penje do svoje sobe.

– Ti bijesna beštijo! – vikao je Fearenside silazeći s kola s bičem u ruci, dok ga je pas pažljivo promatrao kroz otvore kotača. – Dolazi ovamo – derao se. – Bolje je za tebe da brzo dođeš.

Hall je stajao zabezeknut. – Ugrizo ga je. Bit će bolje da vidim što je s njim – reče i ode za strancem. Na hodniku sretne gospođu Hall. – Kočijašev pas ga je ugrizo.

Požurio je po stubama i kako su vrata strančeve sobe bila odškrinuta, on ih otvori do kraja te istinski zabrinut uđe bez obaveznog kucanja i pozdrava.

Zavjesa je bila spuštena, pa je soba bila u polumraku. Na trenutak ugleda nevjerojatan prizor – činilo se kao da prema njemu maše ruka na kojoj je nedostajala šaka i da u njega gleda lice koje su sačinjavale tri goleme, nejasne, okrugle mrlje na bijeloj podlozi. Lice je prilično podsjećalo na cvijet bijele maćuhice. Istog trenutka osjeti snažan udarac u prsa, nešto ga gurne unatrag iz sobe, a u lice mu se nabiju vrata. Brava na vratima zaključa se. Sve se odigralo tako brzo da Hall uopće nije uspio vidjeti što se dogodilo – bilo je to tek lelujanje nekih neodređenih oblika, udarac, pa tresak. Sad je stajao na uskom, zamračenom odmorištu i sav u čudu razmišljao što bi moglo biti ono što je vidio.

Nekoliko minuta kasnije pridružio se maloj skupini ljudi koji su se okupili ispred konačišta. Među njima je stajao Fearenside, koji je opet, sad već po drugi put prepričavao što se dogodilo, bila je tu gospođa Hall koja mu je predbacivala jer „nema njegov pas što ujedati njezine goste“, u blizini se našao i Huxter, znatiželjni trgovac mješovitom robom koji je živio preko puta te kritikama oboružani kovač Sandy Wadgers. Osim njih, bilo je tu i nekoliko žena i djece koji su svi u glas izgovarali razne gluposti: „Ne bi on mene ugrizo, znajte“, „Ovakve beštije ne bi smjeli držat’“, „A zašt’ ga je zapravo ugrizo?“ i tako dalje.

Gospodin Hall stajao je na stepenicama, zurio u grupicu i osluškivao. Nekako više nije bio siguran da se gore u strančevoj sobi ukazalo ili dogodilo išta neobično. Uostalom, njegov je rječnik ionako bio presiromašan da bi mogao izraziti svoje dojmove.

– Ne želi ničiju pomoć – odgovorio je na pitanje svoje supruge. – Najbolje da unesemo njegovu prtljagu.

– Ranu bi mu smjesta trebalo spaliti – izjavi trgovac Huxter. – Pogotovo ako je upaljena.

– Ja bih beštiju upucala, baš upucala – javi se neka žena iz skupine.

Odjednom pas ponovno počne režati.

– Hajde, počnite već jednom unositi stvari! – začuo se s ulaznih vrata srditi glas, a tamo je stajao zakrabuljeni stranac s podignutim ovratnikom i spuštenim obodom šešira. – Što prije unesete stvari bit ću zadovoljniji!

Jedan čovjek pritom primijeti da je stranac promijenio hlače i rukavice.

– Je li vas ugrizo, gospodine? – upita Fearenside. – Jako mi je žao da je beštija…

– Ne, nije uspio – odgovori stranac. – Nije mi razderao kožu. Požurite s mojim stvarima.

Stranac je potom, kako tvrdi gospodin Hall, opsovao nešto sebi u bradu.

Tek što su, po njegovoj uputi, unijeli u sobu prvi sanduk, stranac se žustro, s golemom žudnjom nadvio nad drvenu plohu te ga je počeo rastavljati i s krajnjim nehajem bacati slamu po tepihu gospođe Hall. Iz sanduka je stao izvlačiti boce – male debele bočice koje se bile ispunjene prašcima, male uske bočice ispunjene bijelom ili obojenom tekućinom, rebraste plave bočice označene natpisom „Otrov“, boce sa širokom, okruglom bazom i uskim grlom, velike boce od zelenog i bijelog stakla, boce sa staklenim čepovima na čijim se etiketama nalovilo inje, boce začepljene voskom, plutom, drvenim čepovima, vinske boce i boce s uljima kojima se mogla začiniti salata. Sve ih je u dugačkom redu poslagao po ormaru, ploči iznad kamina, plohi ispod prozora, po čitavom podu, po polici za knjige – jednom riječju – posvuda. Čak se ni ljekarna u Bramblehurstu ne bi mogla pohvaliti ni s upola toliko bočica. Bio je to neobičan prizor. Praznio je sanduke jedan za drugim, sve dok nije ispraznio svih šest sanduka. Na stolu je bilo nabacano pravo brdo slame. Jedino što je izvukao iz sanduka osim boca bile su brojne epruvete i jedna pažljivo upakirana vaga.

Čim je ispraznio sanduke, stranac ode do prozora i baci se na posao, nimalo zabrinut zbog razbacane slame, vatre koja se ugasila, velikog sanduka knjiga koji još nije bio unesen, a ni zbog kutija i ostale prtljage koje su odnijeli u njegovu sobu na kat.

Kad mu je gospođa Hall donijela ručak, stranac je već toliko bio zanesen poslom, lijevajući kapljice iz boca u epruvete, da je nije niti zapazio sve do trenutka kad je odmaknula brdo slame i spustila poslužavnik na stol. Spustila ga je možda malčice preglasno, naglašavajući time stravično stanje u kojem je bio pod. Tad je glavu napola okrenuo prema njoj, ali odmah je odvratio pogled i opet se okrenuo. Ipak, ona je opazila da je skinuo naočale – nalazile su se pokraj njega na stolu – i učinilo joj se da su mu očne šupljine neobično prazne. On odmah ponovno natakne naočale, okrene se i pogleda gospođu Hall ravno u oči. Ona je taman htjela prigovoriti zbog slame po podu, no on je pretekne.

– Molio bih da ne ulazite u sobu bez kucanja – reče vrlo ogorčeno, tonom koji je za njega očito bio karakterističan.

– Kucala sam, ali izgleda da…

– Možda ste kucali, ali u mojim istraživanjima, doista hitnim i neophodnim istraživanjima, čak i najmanje ometanje poput škripe vrata… Moram vas zamoliti da…

– Svakako gospodine. Ako tako želite, možete u svako doba zaključati vrata.

– Izvrsna zamisao – reče stranac.

– Ali ova slama, gospodine, ako smijem primijetiti…

– Bolje nemojte. Ako je slama problem, jednostavno mi naplatite čišćenje.

Tu nešto promrsi kroza zube, nešto sumnjivo nalik psovki.

Izgledao je tako neobično dok je stajao s bocom u jednoj i epruvetom u drugoj ruci i bio je u ophođenju toliko eksplozivan i agresivan, da se gospođa Hall prilično uplašila. Ipak, ona je bila odlučna žena, pa nastavi:

– U tom bih slučaju, gospodine, željela znati što vi smatrate…

– Jedan šiling. Zaračunajte jedan šiling. Sigurno je šiling dovoljan?

– Neka bude tako – reče gospođa Hall te dohvati stolnjak i počne ga rasprostirati po stolu. – Naravno, samo ako se slažete.

On se okrene te joj sjedne sučelice s podignutim ovratnikom kaputa.

Cijelo je poslijepodne radio iza zaključanih vrata i po svjedočenju gospođe Hall, uglavnom je radio u tišini. No jednom se začuo udarac kao da je nešto snažno lupilo o stol, pa zvuk boca koje se međusobno sudaraju i tresak stakla onih boca koje su se silovito srušile na pod. Uslijedio je zvuk brzog koračanja s jednog kraja sobe na drugi. Iz straha da nešto nije u redu, gospođa Hall prišla je vratima i osluškivala, no nije namjeravala pokucati.

– Ne mogu dalje – bjesnio je u sobi. – Ne mogu više! Tristo tisuća, četiristo tisuća! Golema količina! Prevaren sam! Moglo bi potrajati čitav moj život! Ali strpljivo. Samo strpljivo! Budala! Potpuna budaletina!

Iz smjera prostorije sa šankom začulo se kloparanje cipela s metalnim potkovicama po ciglenom podu i gospođa Hall vrlo je nerado prekinula prisluškivanje strančeva monologa. Kad se vratila, soba je opet utonula u tišinu, jedino se još čula škripa njegova stolca i povremeno zveckanje staklenih boca. Sve je drugo prestalo. Stranac je nastavio s poslom.

Kad mu je donijela čaj, ugledala je u kutu sobe ispod zrcala krhotine polomljenog stakla i neku površno obrisanu mrlju zlatne boje. Gospođa Hall ga upozori na to.

– I to stavite na račun – odbrusi stranac. – Za ime Božje, nemojte me gnjaviti s tim. Ako je učinjena kakva šteta, stavite to na račun!

Zatim počne nešto zapisivati na list u bilježnicu za proračune koja je ležala pred njim.

– Ja ću tebi nešto reći – izjavi Fearenside uraru Henfreyju misterioznim tonom. Bilo je kasno poslijepodne i njih su dvojica bila u maloj pivnici „Ipinški gaj“.

– A što to? – upita Teddy.

– Onaj čovo o kojem pričaš, onaj kog je ugrizo moj pas. Pa… on je crn. Barem su mu noge crne. Vidio sam to kroz poderotinu na nogavici i kroz rupu na rukavici. Očekivo bi da ćeš u rupi vidjet’ nešto ružičasto, jel’ tako? Pa, ničeg nije bilo. Samo crnina. Velim ti, čovo je crn ko moj šešir.

– Jako čudno – reče Henfrey. – Sve je to jako čudno. Kako to da mu je nos ružičast kao da ga je obojio?

– Istina – odvrati Fearenside. – Znam da je to istina i reći ću ti šta ja mislim o tome. Taj čovo je šaren, Teddy. Negdje je crn, a negdje bijel i zato se srami. On je nekakav mješanac između rasa i boja, na koži mu je ispala malo crna, malo bijela, umjesto da se sve to lijepo pomiješalo. Ja sam već i prije čuo za takve stvari. To ti je kod konja, ko što svatko vidi, najnormalnija stvar.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.