Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

20. U KUĆI U GREAT PORTLAND STREETU

Kemp je trenutak prosjedio u tišini, zureći u leđa bezglavog lika ispred prozora. Onda se trgne naglo obuzet mišlju, ustane, uhvati Nevidljivog čovjeka za ruku i odvede ga od prozora.

– Umorni ste – reče. – I dok ja sjedim, vi stalno hodate. Sjednite na moj stolac.

Kemp se smjesti između Griffina i najbližeg prozora. Griffin je neko vrijeme šutio, a zatim odjednom nastavi svoju pripovijest.

– Kad se to dogodilo, već sam bio napustio kućicu u Chesilstoweu – reče. – Bilo je to proteklog prosinca. Iznajmio sam prostranu, nenamještenu sobu u Londonu, u jednom velikom, loše vođenom pansionu u sirotinjskom dijelu grada, pokraj Great Portland Streeta. Soba je ubrzo bila puna potrepština koje sam kupio njegovim novcem. Moje je istraživanje stalno i uspješno napredovalo, približavajući se kraju.

Osjećao sam se poput čovjeka koji se pojavio niotkuda, da bi iznenada upao u neku besmislenu tragediju. Otišao sam pokopati oca. Sve su moje misli još uvijek bile okrenute istraživanju i nisam ni prstom maknuo da spasim očevu čast. Sjećam se sprovoda, jeftinih mrtvačkih kola, škrtog obreda i ledenog vjetra s brežuljka, njegova starog prijatelja s koledža koji je govorio nad grobom, tog otrcanog, mračnog, povijenog starca koji je šmrcao zbog prehlade. Sjećam se povratka u prazan dom kroz mjesto koje je nekoć bilo selo, a sada je skrpano i skalupljeno nakaradnom gradnjom nalikovalo rugobi od grada. Sve ulice koje su započinjale kao gradske, na kraju bi završile u oskvrnutim poljima, u gomilama kamenja i vlažnim mjestima zaraslim u korov. Sjećam se sebe kao mršave, mračne pojave koja hoda skliskim, sjajnim pločnikom i čudnog osjećaja odvojenosti od te sirotinjske uglađenosti i koristoljubive poslovnosti kojom je mjesto odisalo.

Nisam osjećao nimalo sažaljenja prema svom ocu. Činio mi se žrtvom svoje vlastite glupe sentimentalnosti. Uobičajeno licemjerje zahtijevalo je od mene da mu se pojavim na sprovodu, ali cijela stvar doista me se nije ticala.

Dok sam hodao glavnom ulicom, na trenutak mi se vratio osjećaj mog starog života, jer susreo sam djevojku koju sam poznavao prije deset godina. Pogledi su nam se sreli. Nešto me navelo da se okrenem i porazgovaram s njom. Bila je u svakom pogledu sasvim obična.

Taj posjet starom kraju bio je poput sna. Tada se nisam osjećao usamljenim, nisam osjećao da sam došao iz svijeta na neko tužno mjesto. Primijetio sam da sam izgubio osjećaj sućuti, ali to sam pripisao općoj ispraznosti svega čime sam bio okružen.

Povratak u moju sobu u Londonu izgledao mi je poput povratka u stvarnost. Tu su bile stvari koje sam poznavao i volio. Tu je bila aparatura i započeti pokusi koji su čekali da ih dovršim. Sad više nije bilo nikakvih mučnih teškoća, preostalo mi je samo riješiti neke detalje.

Kempe, već ću vam jednom ispričati o svim tim zamršenim postupcima. Zasad ne moramo u to ulaziti. Najvećim dijelom, osim nekih stvari koje sam odlučio zadržati u pamćenju, sve je to u šiframa zapisano u onim bilježnicama koje je sakrio onaj odrpanac. Moramo ga pronaći. Moramo opet doći do tih bilježnica. Ključna faza eksperimenta bila je u tome da je trebalo postaviti prozirno tijelo čiji je indeks loma svjetlosti trebalo smanjiti između dva izvora koja bi odašiljala neku vrstu eteričnih vibracija o kojima ću vam opširnije govoriti kasnije. Ne, ne radi se o onim Roentgenovim zrakama – ne znam jesu li te moje zrake ikad bile opisane, iako su sasvim dovoljno očigledne. Poslužio sam se s dva mala dinama koje sam pokretao jeftinim plinskim agregatom. Prvi eksperiment izveo sam s komadićem bijele vunene tkanine. Bilo je nevjerojatno i čudesno promatrati kako se u početku izlaganja zrakama svjetlosti tkanina vidi poput nečeg što je meko i bijelo, a zatim blijedi poput dima i na kraju potpuno nestaje. Gotovo nisam mogao vjerovati da sam uspio. Gurnuo sam prste u prazninu gdje je prije bila tkanina i tamo sam napipao krpicu, jednako stvarnu kao i prije pokusa. Nespretno sam je uhvatio, pa je pala na pod. Imao sam nešto muka dok je nisam uspio ponovno pronaći.

A tad je došao na red jedan neobičan doživljaj. Iza sebe začuo sam mijaukanje i, okrenuvši se, na žlijebu izvan prozora ugledao sam mršavu, prilično prljavu bijelu mačku. U glavi mi je odmah sinula zamisao. – Sve je spremno za tebe – rekao sam, prišao prozoru, otvorio ga i tiho zazvao mačku. Ušla je predući – sirota životinjica umirala je od gladi. Dao sam joj malo mlijeka. Sva moja hrana nalazila se u ormariću u kutu sobe. Nakon jela krenula je po sobi njušeći – očito se tu namjeravala nastaniti. Nevidljiva krpa malo ju je preplašila; trebali ste vidjeti kako je samo frknula na nju! Ali udobno sam je smjestio na jastuk svog kreveta na izvlačenje. Dao sam joj poslasticu kako bi mi dopustila da je očistim od prljavštine.

– I obavili ste pokus s njom?

– Da, obavio sam pokus. No, dati mački narkotik nije šala, Kempe! I pokus je propao.

– Propao?

– Zbog dva detalja. Zbog pandža i zbog one pigmentne tvari – kako se ono zove? – ona tvar sa stražnje strane mačjeg oka. Znate li?

– Tapetum.

– Da, tapetum. Pigment nije nestao. Nakon što sam joj dao tvar za izbjeljivanje krvi i učinio joj još neke druge stvari, ubrizgao sam joj opijum te sam je položio zajedno s jastukom na kojem je spavala pod aparaturu. Nakon što joj je ostatak tijela izblijedio i nestao, ipak su ostala vidljiva dva malena „duha“ njezinih očiju.

– Čudno.

– Ne mogu to objasniti. Mačka je, naravno bila zavezana i imobilizirana, pa nije mogla pobjeći. No probudila se dok je još bila ošamućena, stravično je mijauknula i netko mi je pokucao na vrata. Bila je to starica koja je stanovala kat niže i koja je sumnjala da obavljam vivisekcije – stara kreatura natopljena pićem, koja je na cijelom svijetu imala samo bijelu mačku za koju se brinula. Izlio sam kloroform, uspavao mačku i otvorio vrata.

– Jesam li to čula mačku? – upitala je. – Moju mačku?

– Ovdje ne – odgovorio sam vrlo pristojno.

Bila je malo sumnjičava i pokušavala je zaviriti iza mene u sobu. Izgled sobe bio joj je dovoljno neobičan da je razuvjeri – goli zidovi, prozori bez zavjesa, krevet na izvlačenje, plinski agregat koji je podrhtavao, vrenje u točkama aparature iz kojih je isijavalo zračenje i onaj slabi, odvratni, opori zadah kloroforma u zraku. Naposljetku se uvjerila, pa je otišla.

– Koliko je dugo potrajao postupak? – upita Kemp.

– Postupak s mačkom: tri ili četiri sata. Kosti, tetive i masno tkivo nestali su zadnji, kao i vrhovi onih dlaka koje su bile šarene. No, kao što sam rekao, pigment sa stražnje strane oka, ta žilava tvar nikako nije htjela nestati.

Vani je već davno pao mrak prije nego li je postupak bio gotov. Od mačke se više nije moglo vidjeti ništa osim magličastih očiju i pandži. Ugasio sam plinski agregat. Napipao sam i pogladio životinjicu koja je još uvijek bila u nesvijesti, a onda sam je, mrtav umoran, ostavio da spava na nevidljivom jastuku te sam otišao u krevet.

Ipak, nisam mogao čvrsto zaspati. Ležao sam budan i razmišljao o nekim besciljnim, nepovezanim stvarima, neprekidno se vraćajući na pokus ili bih upao u grozničav polusan u kojem su stvari oko mene postajale maglovite te bi nestajale dok sve, uključujući i tlo na kojem sam stajao nije nestalo i tad su me potpuno svladale mučne noćne more u kakve ponekad upadnemo.

Oko dva sata negdje u sobi počela je mijaukati mačka. Pokušao sam je utišati tihim govorom, a zatim sam je odlučio izbaciti iz sobe. Sjećam se onog strašnog šoka koji sam doživio kad sam upalio svjetlo – pojavila su se tek dva okrugla oka koja su blistala zelenim sjajem – a oko njih nije bilo ničeg. Bio bih joj dao mlijeka, ali ga nisam imao. Nije se htjela umiriti, već je samo sjedila i mijaukala pokraj vrata. Pokušao sam je dohvatiti, namjeravajući je opet spustiti na žlijeb izvan prozora, no stalno mi je bježala i nestajala. Počela je zavijati sad na jednom, sad na drugom kraju sobe. Naposljetku sam otvorio prozor pokušavajući je nekako najuriti iz sobe. Pretpostavljam da je na kraju izašla. Nikad je više nisam vidio.

Tada sam – Bog zna zašto – ponovno počeo razmišljati o pogrebu svog oca i onom golom, vjetrovitom brežuljku gdje mu je grob, i razmišljao sam o tome do svitanja. Shvatio sam da nema smisla pokušavati zaspati pa sam, zaključavši vrata za sobom, krenuo lutati ulicama nad kojima se budilo jutro.

– Želite li reći da negdje na slobodi postoji i nevidljiva mačka! – zausti Kemp.

– Ako je nisu ubili – reče Nevidljivi čovjek. – Zašto ne?

– Zašto ne? – odvrati Kemp. – Dobro, nisam vas mislio prekinuti.

– Najvjerojatnije je negdje stradala – nastavi Nevidljivi čovjek. – Znam da je još bila živa četiri dana kasnije, jer sam tad vidio ljude okupljene oko neke metalne ograde u Great Titchfield Streetu, koji su pokušavali otkriti odakle dolazi mijaukanje.

Zašutio je ostavši tako gotovo minutu. Zatim odjednom nastavi: – Vrlo jasno pamtim ono jutro prije moje promjene. Mora da sam se uspinjao Great Portland Streetom. Sjećam se vojarni u Albany Streetu iz kojih su izlazili vojnici na konjima, a naposljetku sam se zatekao na vrhu Primrose Hilla. Bio je sunčan siječanjski dan, jedan od onih vedrih, ledenih dana koji su prethodili ovogodišnjem snijegu. Moj je umorni mozak pokušavao dokučiti na čemu sam i oblikovati planove za budućnost.

Iznenadio sam se kad sam otkrio da sad, kad mi je nagrada bila nadohvat ruke, cijelo to dostignuće izgleda nekako neuvjerljivo i neodređeno. Činjenica je da sam bio potpuno iscrpljen; intenzivni stres koji je potrajao gotovo četiri godine i neprestani rad učinili su me nesposobnim za bilo kakve dublje osjećaje. Bio sam bezvoljan i uzalud sam pokušavao obnoviti oduševljenje koje sam osjećao u početku istraživanja, onu strast za otkrivanjem koja mi je omogućila da zanemarim čak i potpunu propast i smrt svog starog, sjedokosog oca. Kao da sad više ništa nije imalo smisla. Bilo mi je jasno da je to tek prolazno stanje uzrokovano prekomjernim radom i nedostatkom sna. Znao sam da ću svoju snagu moći obnoviti ili pomoću lijekova ili odmorom.

Jedino sam mogao jasno razmišljati o tome da cijelu stvar moram privesti kraju – još sam uvijek bio potpuno obuzet tom čvrstom idejom. Trebalo je završiti što prije, jer sav novac već sam gotovo potrošio. Osvrnuo sam se oko sebe po brežuljku na kojem su se igrala djeca pod budnim okom mladih dadilja i pokušao sam zamisliti sve one divne prednosti koje bi u ovakvom svijetu imao čovjek koji bi bio nevidljiv. Nakon nekog vremena polako sam se dovukao do kuće, malo prezalogajio, uzeo jaku dozu strihnina i još u odjeći otišao na počinak u nepospremljeni krevet. Strihnin je sjajan tonik, Kempe, koji iz čovjeka istjera slabost.

– Ali to je vražja stvar – reče Kemp. – Vrlo primitivan lijek.

– Probudio sam se okrijepljen i prilično razdražljiv. Znate li da strihnin tako djeluje?

– Da, poznato mi je to.

– A tada mi je netko pokucao na vrata. Bio je to kućevlasnik koji je odmah počeo prijetiti i ispitivati, neki stari poljski Židov u dugačkom sivom kaputu i prljavim papučama. Bio je siguran da sam tijekom noći mučio mačku – starica mu je izgleda svašta napričala. Želio je znati sve o tome. Zakoni ove države vrlo strogo zabranjuju vivisekciju – a on bi mogao odgovarati. Zanijekao sam bilo kakvu vezu s mačkom. Tada on spomene da se po cijeloj kući moglo osjetiti podrhtavanje malog, plinskog agregata. To je stvarno bila istina.

Obišao me i ušao u sobu te je sve pomno promotrio kroz svoje srebrne njemačke naočale, a mene je odjednom uhvatila jeza da bi iz sobe nekako mogao odnijeti i dio moje tajne. Pokušao sam se postaviti između njega i aparature koju sam namjestio, ali je to u njemu samo pobudilo još veću znatiželju. Što ja to radim? Zašto sam uvijek sam i tajanstven? Je li sve to zakonito? Je li opasno? A ne plaćam ništa više od običnog najma. Ovo je oduvijek bila najuglednija kuća bez obzira što je susjedstvo na zlu glasu. Odjednom me napustilo strpljenje. Rekao sam mu neka se gubi. On se počeo buniti, blebetati o svom zakonskom pravu da uđe. U trenu sam ga zgrabio za ovratnik, nešto se rasparalo, a on se teturavo zavrtio poletjevši u hodnik. Zalupio sam vratima, zaključao ih i sjeo sav drhteći.

On mi je izvana nastavio prijetiti, ali ja na to nisam obraćao pažnju, pa je nakon nekog vremena otišao.

No, to je bio presudni trenutak. Nisam znao što će učiniti niti što je uopće mogao i smio poduzeti. Preseljenje u neki drugi stan značilo bi odlaganje završetka mog rada. Sve u svemu, od cjelokupne sume novca preostalo mi je jedva dvadesetak funti, a većina iznosa ionako je bila pohranjena u banci, pa si nisam mogao priuštiti preseljenje. Nestati! Pomisao je bila neodoljiva. Ali tada bi došlo do istrage i pustošenja moje sobe…

Zbog same pomisli na mogućnost da bi moj rad mogao biti razotkriven i prekinut pred samim završetkom, strahovito sam se razbjesnio i krenuo nešto poduzeti. Izjurio sam iz kuće s tri bilježnice zabilješki i čekovnom knjižicom – sad ih ima onaj odrpanac – te sam ih iz najbliže pošte poslao u sandučić poštanskog ureda u Great Portland Streetu. Dok sam izlazio iz kuće trudio sam se biti što tiši. Kad sam po povratku ušao, zatekao sam kućevlasnika kako se tiho penje stubama; pretpostavljam da je čuo zatvaranje vrata. Nasmijali biste se da ste ga vidjeli kako je odskočio na odmorištu kad sam se proderao za njim. Buljio je u mene dok sam prolazio pokraj njega, a kad sam zalupio vratima cijela se kuća zatresla. Čuo sam ga kako se teturavim korakom penje do mog kata, pa oklijeva, a zatim ponovno silazi. Odmah sam se bacio na pripreme za postupak postizanja nevidljivosti.

Sve je bilo gotovo tijekom te večeri i noći. Dok sam još uvijek sjedio pod mučnim, omamljujućim utjecajem sredstva za izbjeljivanje krvi, na vratima se začulo uporno kucanje. Odjednom je prestalo, koraci su se udaljili, pa vratili i kucanje se nastavilo. Netko mi je pokušavao nešto gurnuti ispod vrata, nekakav plavi papir. Tad sam u nastupu bijesa skočio, došao do vrata i širom ih otvorio. – Što hoćete? – upitao sam.

Bio je to kućevlasnik s dokumentom o iseljenju ili nečim sličnim. Pružio mi ga je i pretpostavljam da je ugledao nešto čudno na mojim rukama, pa se, podigavši pogled, zagledao u moje lice.

Na trenutak je zinuo od čuda. Onda je neartikulirano vrisnuo, ispustio iz ruke svijeću i papir te je posrćući odjurio mračnim hodnikom prema stubama. Zatvorio sam vrata, zaključao bravu i otišao do zrcala. Tada sam shvatio otkud njegov strah. Lice mi je bilo bijelo – bijelo poput krede.

Sve u svemu, postupak je bio stravičan. Nisam očekivao patnje. Bila je to noć ispunjena stravičnim bolovima, mučninom i malaksalošću. Zubi su mi cvokotali iako mi je cijela koža gorjela, cijelo mi je tijelo bilo poput vatre, ali ležao sam pod aparatima poput ukočenog mrtvaca. Sada sam shvatio zašto je mačka mijaukala sve dok je nisam omamio kloroformom. Bila je sreća da sam u svojoj sobi živio sam i neometan. Bilo je trenutaka kad sam jecao, stenjao i buncao. Ali izdržao sam. Postao sam neosjetljiv, a probudio sam se potpuno malaksao u tami.

Bolovi su prošli. Mislio sam da će me sve to ubiti, ali bilo mi je svejedno. Nikad neću zaboraviti to svitanje zore i strašni užas kad sam ugledao da su mi ruke postale poput mutnog stakla, a zatim sam ih s dolaskom dana promatrao kako su postajale sve prozirnije i tanje, dok nisam naposljetku ravno kroz njih mogao vidjeti strašan nered u kojem je bila soba, iako sam sklopio svoje prozirne očne kapke. Udovi su mi postali staklasti, kosti i arterije izblijedjeli su, nestali, a na kraju su nestali i maleni, bijeli živci. Stisnuo sam zube i hrabro izdržao postupak do kraja. Konačno su ostali vidljivi samo bjelkasti odumrli vrhovi noktiju i smeđe mrlje od nekakve kiseline koje su mi bile zaostale na prstima.

S naporom sam ustao. U početku sam bio nesposoban poput novorođenčeta u povojima – lamatao sam udovima koje nisam mogao vidjeti. Bio sam slab i jako gladan. Došao sam do zrcala za brijanje i zurio u ništavilo, u potpuno ništavilo, osim u nekoliko slabašnih pigmenata koji su preostali iza mrežnice očiju, bljeđih od izmaglice. Morao sam se pridržavati za stol i prisloniti čelo na staklo ogledala.

Tek sam se krajnjim naporom volje dovukao natrag do aparature i dovršio postupak.

Prespavao sam cijelo to prijepodne, navukavši plahtu preko očiju da me svjetlost ne bi ometala, ali oko podneva opet me probudilo kucanje na vratima. Snaga mi se vratila. Sjeo sam, osluhnuo i začuo došaptavanje. Skočio sam na noge. Počeo sam, što sam tiše mogao, rastavljati spojeve na svojoj aparaturi i razmještati dijelove po cijeloj sobi kako bih uništio bilo kakvu sumnju da su ovi razdvojeni predmeti ikad bili spojeni. Ubrzo se kucanje ponovilo i glasovi su me dozivali, prvo kućevlasnik, a zatim neka druga dva glasa. Javio sam im se kako bih dobio na vremenu. Pod ruku su mi došli nevidljiva krpa i nevidljivi jastuk na kojem je bila ležala mačka, pa sam otvorio prozor i ubacio ih u žlijeb. Kako sam otvorio prozor, na vratima se začuo težak tresak. Netko je navaljivao na vrata, namjeravajući razvaliti bravu, no zaustavili su ih čvrsti zasuni koje sam nekoliko dana ranije dobro pritegnuo. To me zaprepastilo i razbjesnilo. Počeo sam se tresti i žurno sam dovršavao prikrivanje.

Nabacao sam na sredinu sobe hrpu listova papira, slamu, karton za pakiranje i slično, pa sam odvrnuo ventil i pustio plin. Po vratima su zapljuštali teški udarci. Nisam mogao pronaći šibice. Bijesno sam lupio šakama o zid. Opet sam zatvorio plinski ventil. Iskoračio sam kroz prozor na žlijeb, tiho spustio prozorske kapke, sjeo sam, siguran i nevidljiv, ali ipak drhteći od bijesa, kako bih promatrao što će se zbiti u sobi. Vidio sam da su razbili drvenu plohu vrata, a u sljedećem su trenutku izbili šarke zasuna. Stajali su ispred vratnica otvorenih vrata. Bili su to kućevlasnik i njegova dva posinka, dva krupna mladića od dvadeset tri ili dvadeset četiri godine. Iza njih nazirala se ona stara vještica s donjeg kata.

Možete zamisliti njihovo zaprepaštenje kad su vidjeli da je soba prazna. Mlađi posinak odmah požuri do prozora, otvori ga i zablene se u vanjski svijet. Njegove izbuljene oči i debele usnice na bradom obraslu licu postavile su se tek tridesetak centimetara od moga lica. Uhvatio me silan poriv da ga mlatnem po toj smiješnoj grimasi na licu, ali obuzdao sam stisnute šake. Zagledao se ravno kroz mene, kao i ostala dvojica kad su mu se pridružili na prozoru. Starac se vratio unutra i pogledao ispod kreveta, a onda su svi pojurili do ormara. Počeli su naširoko raspravljati na jidišu i kokniju. Zaključili su da im ono nisam odgovorio ja, već da je to bio tek proizvod njihove mašte.

Moj se bijes pretvorio u silan ponos dok sam sjedio s vanjske strane prozora i promatrao ta četiri stvorenja – u međuvremenu je u sobu ušla i starica koja je, poput mačke, sumnjičavo promatrala oko sebe, pokušavajući shvatiti moje čudno ponašanje.

Starac se, koliko sam mogao razumjeti njegovo narječje, složio sa staricom da sam sigurno obavljao vivisekcije. Sinovi su to pobijali na iskvarenom engleskom, tvrdeći da sam električar, pokazujući dinamo i strojeve za zračenje. Svi su se bojali mog povratka, pa su, to sam tek kasnije otkrio, dobro zaštitili zasunom ulazna vrata kuće. Starica je još jednom zavirila u ormar i ispod kreveta, a jedan od mladića izvukao je regulator protoka dima i pogledao u dimnjak. Na odmorištu se pojavio i jedan od mojih susjeda, trgovac povrćem na ručnim kolicima koji je dijelio sobu preko puta moje s nekim mesarom, pa su i njega pozvali govoreći mu nesuvisle stvari.

Sjetio sam se da bi uređaji za zračenje, padnu li u ruke nekog oštroumnog, dobro obrazovanog čovjeka, mogli odati previše toga o mojim namjerama, pa sam, ugledavši priliku, ušao u sobu, uzeo jedan od dinama s njegova postolja i razbio obje aparature. Dok su oni pokušavali otkriti kakvi su to zvukovi razbijanja, iskrao sam se iz sobe i oprezno sišao stubama.

Ušao sam u jednu od dnevnih soba i pričekao dok su svi sišli u prizemlje, još uvijek nagađajući i dokazujući, no svi su bili pomalo razočarani što nisu pronašli nikakve strahote, a malo ih je zbunjivalo i pitanje što kaže zakon o njihovu ponašanju prema meni. Tada sam se ponovno odšuljao na kat s kutijom šibica. Zapalio sam onu hrpu papira i smeća, bacio na sve to stolce i posteljinu te sam pomoću cjevčice od kaučuka doveo do te lomače plin. Odmahnuo sam sobi na zbogom i izašao iz nje posljednji put.

– Zapalili ste kuću! – uzvikne Kemp.

– Zapalio sam kuću. Jedino sam tako mogao sakriti svoj trag, a kuća je ionako nedvojbeno bila osigurana. Tiho sam otkvačio zasun s ulaznih vrata i izašao na ulicu. Bio sam nevidljiv i tek sam počinjao shvaćati kakvu mi neslućenu prednost pruža moje stanje. U mislima su mi se već rađali planovi o svim divnim i pustolovnim stvarima koje sad mogu učiniti i ostati nekažnjen.