Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

22. U TRGOVAČKOM CENTRU

– I tako, prošlog siječnja, dok se u zraku oko mene nazirao početak snježne mećave – a snijeg bi me razotkrio, jer bi padajući po meni moj oblik postao vidljiv – zatekao sam se posve iscrpljen, promrzao, u bolovima, satrt neopisivim beznađem i još uvijek tek napola uvjeren u svoju nevidljivost te sam u takvom stanju započeo ovaj novi život na koji sam osuđen.

Bio sam bez skrovišta, bez sredstava, bez ijednog ljudskog bića na kugli zemaljskoj kojem bi se mogao povjeriti. Reći nekome svoju tajnu značilo bi odati se – time bih postao nakaza, karnevalska zabava za ljude. Unatoč tome, bio sam donekle u iskušenju da oslovim prvog prolaznika i prepustim se njegovu milosrđu. Ipak, predobro sam znao kakav bi užas i bezobzirnu okrutnost izazvao moj pokušaj približavanja.

Na ulici nisam uspijevao smisliti nikakav plan. Jedini mi je cilj bio pronaći sklonište od snijega, odjenuti se, ugrijati, a tek ću onda moći razmišljati o planovima za budućnost. Samo, čak su i preda mnom, Nevidljivim čovjekom, nizovi londonskih kuća stajali dobro zatvoreni, zaključani i neosvojivo zabravljeni. Jedino što sam još mogao jasno vidjeti pred sobom bili su hladnoća i jad snježne mećave i noći.

No tad mi je pala na pamet sjajna zamisao. Krenuo sam niz jednu od ulica koje vode od Gower Streeta do Tottenham Court Roada i zatekao sam se ispred „Omniuma“, onog velikog trgovačkog centra gdje možete kupiti sve od igle do lokomotive – znate to mjesto gdje prodaju meso, mješovitu robu, posteljinu, namještaj, odjeću, čak i uljane slike – to je golemi labirint raznovrsnih trgovina objedinjenih na istom mjestu. Mislio sam da ću zateći otvorena vrata kojima su se koristili dobavljači robe, no bila su zatvorena. Dok sam stajao na prostranom ulazu, pred zgradom su se zaustavila jedna kola i neki čovjek u službenoj odori – znate onaj tip osoblja koje na kapi ima znak „Omniuma“ – brzo otvori vrata. Uspio sam ući, i hodajući po trgovini – bio je to odjel na kojem se prodaju vrpce, rukavice, svilene ženske čarape i slične stvari – stigao sam do prostranijeg odjela namijenjenog prodaji izletničkih košara i namještaja od ratana.

Ipak, tu se nisam osjećao sigurnim. Ljudi su po prostorima hodali amo-tamo, pa sam nemirno lutao uokolo dok na gornjem katu nisam naišao na prilično velik odjel na kojem se nalazila gomila krevetnih okvira. Popeo sam se na jednu hrpu i tako konačno pronašao mjesto za počinak na ogromnoj hrpi poslaganih vunenih madraca.

Unutrašnjost trgovine već je bila osvijetljena i ugodno topla, pa sam odlučio ostati tu gdje sam se zatekao te budnim okom pratiti dvije-tri grupice prodavača i mušterija koji su neumorno koračali po prostorijama sve do zatvaranja. Mislio sam da ću tada moći ukrasti hranu i odjeću te da ću zakrabuljen obići i ispitati sve odjele redom, a možda i prespavati na jednom od onih kreveta. Taj mi se plan činio izvedivim.

Zamisao mi je bila nabaviti odjeću kako bih od sebe učinio pojavu koja je sva umotana, ali prihvatljiva izgleda, zatim pribaviti novac i potom podići svoj paket s bilježnicama tamo gdje je bio pohranjen, unajmiti negdje stan te detaljno razraditi plan kako u potpunosti iskoristiti sve prednosti koje mi je (tad sam još u to vjerovao) u odnosu na druge ljude pružala moja nevidljivost.

Vrijeme zatvaranja došlo je nekako brzo. Nije moglo proći više od sat vremena otkako sam zauzeo svoje mjesto među madracima kad sam primijetio da trgovci navlače metalne rešetke na izloge, a kupci brzo kreću prema izlazu.

Zatim je grupica okretnih mladića počela nevjerojatno brzo sklanjati i slagati robu koja je ostala razbacana uokolo. Čim se gužva razišla napustio sam svoje skrovište i oprezno se odšuljao do manje napučenih dijelova dućana. Doista sam se iznenadio dok sam promatrao s kakvom su brzinom mladići i djevojke skupljali predmete koji su tijekom dana bili izloženi za prodaju. Sve kutije koje su bile prepune stvari, tkanine koje su bile ovješene, ukrasi od čipke, kutije sa slatkišima na odjelu s namirnicama, svi izložbeni primjerci najraznovrsnije robe marljivo su skinuti, skupljeni, posloženi, vraćeni u svoje uredne spremnike. Sve što se nije moglo skinuti i pospremiti prekriveno je vrećama od nekog grubog platna. Na kraju su preokrenuli sve stolice, koje su tako izvrnute postavili na pultove, ostavljajući pod slobodnim. Čim bi netko od tih mladih ljudi završio svoj posao požurio bi prema izlazu s takvim izrazom zadovoljstva na licu kakvo sam dotad rijetko zapažao kod pomoćnog osoblja u prodavaonicama.

Nakon njih stigla je skupina mladih ljudi koji su nosili vjedra i metle, a po podu su rasipali piljevinu. Morao sam se skloniti u stranu da im se maknem s puta, a čak su mi se i tad u zglob stopala zaboli oštri iverci piljevine. Lutajući između pokrivenih i zamračenih odjela neko sam vrijeme mogao čuti šumove metli. I konačno, sat vremena, a možda čak i duže nakon što je trgovački centar već bio zatvoren, začuo se zvuk zaključavanja vrata.

Na cijeli se prostor spustila tišina, pa sam potpuno sam počeo lutati golemim i zamršenim spletovima trgovina, galerija i izložbenih salona. Bilo je vrlo tiho; sjećam se da sam prolazio blizu jednog od ulaza od strane Tottenham Court Roada i slušao tapkanje peta čizama prolaznika.

Prvo sam posjetio onaj odjel na kojem sam vidio da se prodaju čarape i rukavice. Bilo je mračno i vraški sam se namučio tražeći šibice, koje sam naposljetku pronašao u ladici neke male blagajne. Zatim sam pronašao i svijeću. Morao sam potrgati omote i pretražiti brojne kutije i ladice, ali na kraju sam uspio izvući ono što sam tražio – natpis na kutiji označavao je da su u njoj gaće i potkošulja od janjeće vune. Našao sam čarape i debeo šal, a zatim sam otišao na odjel gdje se prodaju odijela. Ondje sam uzeo hlače, sako, ogrtač i mekani šešir čiji je obod bio spušten na uši. Ponovno sam se počeo osjećati poput ljudskog bića, pa mi je sljedeća pomisao bila hrana.

Na gornjem katu nalazio se odjel s hranom za užinu i tamo sam našao hladnih narezaka. U loncu za napitke još je bilo kave, pa sam upalio plin i podgrijao je. Sve u svemu, sreća me poslužila. Nakon jela dao sam se u potragu za pokrivačima – na kraju sam se morao zadovoljiti hrpom vunenih deka. Došao sam do odjela mješovite robe, gdje sam pojeo čokolade i zašećerenog voća u mnogo većoj količini nego što je to bilo dobro za mene, a uz to sam se napio bijelog burgundca.

Ondje u blizini nalazio se i odjel dječjih igračaka. Sinula mi je sjajna zamisao. Pronašao sam nekoliko umjetnih nosova – znate one šaljive nosove – i sjetio sam se tamnih naočala. Samo, u „Omniumu“ nije bilo optičarskog odjela. Umjetni nos zadavao mi je dosta muka – dosjetio sam ga se obojiti. Otkriće ovakvih „pomagala“ ponukalo me da potražim perike, maske i slične stvari. Na kraju sam otišao na počinak omotan gomilom prekrivača, vrlo toplih i udobnih.

Te posljednje misli prije nego što sam zaspao bile su najugodnije misli od trenutka moje promjene. Bio sam u stanju fizičkog spokoja, pa se to odrazilo i na moj um. Vjerovao sam da ću se ujutro moći izvući neopažen, odjeven u odjeću, prekrivajući lice bijelim šalom koji sam uzeo, a novcem koji sam ukrao moći ću kupiti naočale i još neke stvari te ću time okončati svoje prerušavanje.

Upao sam u bunovne snove o svim onim nevjerojatnim stvarima koje su se dogodile tijekom posljednjih dana. Vidio sam ružnog, malog kućevlasnika Židova kako urla u sobama svoje kuće, vidio sam kako se njegova dva sina čude, vidio sam izbrazdano kvrgavo lice starice dok se raspitivala za svoju mačku… Ponovno sam osjetio onaj čudan osjećaj koji me obuzeo dok sam promatrao nestajanje tkanine i još sam se jednom našao na vjetrovitoj padini brežuljka i ugledao sam šmrcavog, starog svećenika kako mrmlja „od zemlje zemlji, od pepela pepelu, od praha prahu“ nad otvorenim grobom moga oca. – To vrijedi i za tebe – prozbori neki glas i odjednom me nešto počelo gurati prema grobu. Otimao sam se, vikao, molio za pomoć ljude koji su žalovali na pogrebu, no oni su, ne obraćajući nikakvu pažnju, nastavljali s obredom, čak ni stari svećenik nije prekidao jednolično mumljanje i šmrcanje dok je vodio obred. Shvatio sam da sam nevidljiv i nečujan te da neke više sile imaju potpunu vlast nada mnom. Uzalud sam se borio. Odvučen sam i bačen preko ruba. Lijes je tupo odjeknuo kad sam se strovalio u grob i udario o drvenu plohu, a za mnom su dolijetale grude zemlje bačene lopatama. Nitko nije na mene obratio pažnju, nitko me nije ni primijetio. U snu sam se nekoliko puta strahovito trznuo i probudio.

Stigla je blijeda londonska zora, a prostor je ispunilo hladno, sivo svjetlo koje se probijalo oko rubova prozorskih kapaka. Sjeo sam i nekoliko trenutaka nisam se mogao sjetiti gdje bi se mogao nalaziti taj golemi stan, sa svom gomilom pultova, balama tkanine, hrpama pokrivača, jastucima i onim metalnim stupovima. Kad sam se svega prisjetio, začuo sam zvukove razgovora.

Daleko niz hodnik velike hale u kojoj sam se skrivao ugledao sam, u jasnom svjetlu nekog odjela u kojem su već podigli prozorske kapke, dvojicu muškaraca koji su mi se približavali. Skočio sam na noge, pogledom tražeći oko sebe neki put kojim bih mogao pobjeći, no zvuk mojih pokreta upozorio ih je na moju prisutnost. Pretpostavljam da su vidjeli tek naznaku neke pojave koja se brzo i tiho udaljava. – Tko je to? – viknuo je jedan od njih. – Stani – zaurlao je drugi. Naglo sam skrenuo iza ugla i naletio sučelice – podsjećam vas da mi tad lice nije bilo pokriveno, pa time ni vidljivo – na nekog petnaestogodišnjeg dječaka. On je vrisnuo, a ja sam ga srušio na tlo, preskočio ga i skrenuo iza sljedećeg ugla, gdje sam se, nadahnut dobrom idejom, bacio ispod jednog pulta. Sljedećeg trenutka pokraj mene su protrčale noge i začuo sam glasove kako se raspituju što se događa, viču „Zatvorite izlaze!“ te jedni drugima dijele savjete kako će me uhvatiti.

Dok sam ležao na tlu bio sam izbezumljen od straha, no koliko god se možda činilo čudnim, u tom trenutku nije mi palo na pamet skinuti odjeću, iako sam baš to trebao učiniti. Vjerojatno sam si utuvio u glavu da ću odatle izaći odjeven i ta me ideja potpuno obuzela. A onda jedan pogled ispod pulta završi krikom „Evo ga ovdje!“

Skočio sam na noge, dograbio stolac koji je naopačke bio položen na plohu pulta te ga zavitlao prema luđaku koji je vikao. Kad sam se okrenuo, iza ugla je dotrčao još jedan kojeg sam odgurnuo tako da je zateturao, pa sam pojurio uza stube. Ovaj drugi zadržao se na nogama, nešto je viknuo i pojurio po stubištu za mnom. Na samom vrhu stubišta bilo je poredano mnoštvo onih žarko obojenih lončića – kako se ono zovu?

– Umjetnička grnčarija? – pomogne mu Kemp.

– Da, tako je! Umjetnička grnčarija. Dakle, na posljednjoj sam se stubi okrenuo, uzeo zamah, iščupao iz hrpe jedan lonac i razbio mu ga o blesavu glavu kad je posegnuo prema meni. Tad se strmoglavila čitava hrpa tih lonaca, pa sam začuo viku i korake koji su bježali pred krhotinama. Brzo sam potrčao prema zalogajnici, no tamo je već bio neki čovjek odjeven u bijelo, vjerojatno kuhar koji se odmah pridružio potjeri. Posljednji put očajnički sam zaokrenuo iza jednog ugla i našao sam se okružen svjetiljkama i željezarijom. Sakrio sam se na ovom odjelu iza pulta, očekujući svog kuhara, pa kad mi se, na čelu potjere, približio, tresnuo sam ga svjetiljkom. Srušio se na pod, a ja sam, čučnuvši ispod pulta, počeo raskopčavati odjeću što sam brže mogao. Ogrtač, sako, hlače, cipele – sve je to nekako išlo, ali mi se ona potkošulja od janjeće vune priljubila uz tijelo poput kože. Čuo sam da pristiže još ljudi. Moj je kuhar mirno ležao s druge strane pulta, omamljen ili nijem od straha, a ja sam morao još jednom brzo pobjeći kako bih se spasio, poput zeca koji je istjeran iz svoje jazbine. – Ovamo, policajče! – začuo sam da netko viče. Opet sam se zatekao u onom mom skladištu krevetnih okvira i već sam bio pri kraju s paklenim skidanjem. Žurio sam preskakujući odbačenu odjeću, brzo sam potrčao i nakon beskonačnog vrpoljenja riješio sam se potkošulje. Zastao sam jer sam opet bio slobodan, zadihan i uplašen dok su policajac i trojica prodavača dolazili iza ugla. Žurno su dohvatili potkošulju, hlače i tregere. – Rješava se ukradene robe – reče jedan od mladića. – Mora biti tu negdje.

No, ipak me nisu otkrili.

Neko vrijeme stajao sam promatrajući kako me pokušavaju uloviti, istovremeno proklinjući svoju zlu sreću što sam opet ostao bez odjeće. Zatim sam otišao do pulta s užinom i pićem, popio sam malo mlijeka koje sam ondje pronašao te sam sjeo pokraj vatre kako bih sagledao svoj trenutni položaj.

Ubrzo su došla i dvojica trgovačkih pomoćnika. Počeli su uzbuđeno diskutirati o ovom događaju poput pravih budala. Čuo sam preuveličanu priču o mojem pljačkanju i još neka nagađanja poput onog o tome gdje se nalazim. Tad sam opet počeo razmišljati. Bilo je nemoguće bilo što iznijeti odande, osobito sad, kad su svi bili vrlo oprezni. Spustio sam se dolje i ušao u skladište kako bih pogledao postoji li ikakva mogućnost da spakiram jedan paket i adresiram ga na sebe, ali nikako nisam uspijevao shvatiti sustav slanja paketa. Oko jedanaest sati snijeg koji je padao pomalo se pretvorio u kišu. Dan se nešto proljepšao i bio je malo topliji od jučerašnjeg. Odlučio sam da u trgovačkom centru ionako nemam više što tražiti, pa sam opet izašao van na cestu, očajan u želji da uspijem srediti svoj život, a planovi kako to postići bili su u mom umu tek nejasne ideje.