Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

17. POSJETITELJ DOKTORA KEMPA

 

Doktor Kemp nastavio je pisati u svojoj radnoj sobi, ali ga uzbune pucnji iz oružja. Paf, paf, paf – odjeknuli su jedan za drugim.

– Hej! – iznenadi se doktor Kemp, opet zagrize zubima pero i počne osluškivati. – Tko li je to pucao iz revolvera u Burdocku? Što li sada rade ti glupani?

Priđe prozoru koji je bio s južne strane, otvori ga i nagne se van promatrajući u nizini mrežu prozora, nizove plinskih svjetiljki i trgovina koje su presijecali tamni krovovi i dvorišta. Bila je to mreža u koju se pretvara grad noću.

– Izgleda da se dolje, u podnožju brežuljka, ispred „Kriketaša“ okupilo društvo – reče i nastavi promatrati. Tad mu pogled odluta preko grada i u daljinu, sve do svjetlucavih brodskih svjetala i do blago osvijetljenog lukobrana, pa i dalje do ukrašenog paviljona koji je blistao poput žutog dragulja. Mjesec u prvoj četvrti visio je iznad zapadnog brežuljka, a zvijezde su bile jasne i blistave gotovo kao u tropima.

Nakon pet minuta u kojima je njegov um odlutao u neka daleka razmišljanja o budućim društvenim prilikama te se pogubio po vremenskim prostranstvima, doktor Kemp trgne se s uzdahom. Opet zatvori prozor i vrati se do svog pisaćeg stola.

Vjerojatno je otada već prošlo sat vremena, kad zazvoni zvono na glavnom ulazu. Otkako je čuo onu pucnjavu pisao je bezvoljno s razdobljima rastresenosti. Sjedio je osluškujući. Čuo je kako sluškinja otvara vrata i očekivao je da će začuti bat njezinih koraka na stubištu, no ona se nije pojavila.

– Tko zna što je to bilo – promrmlja doktor Kemp.

Pokuša nastaviti s radom, ali nije išlo. Zato ustane i spusti se iz radne sobe do odmorišta na stubištu. Pozvoni zvoncem i preko stubišne ograde pozove sluškinju baš kad je naišla u predvorje.

– Je li to stiglo neko pismo? – upita doktor Kemp.

– Ne, gospodine. Netko je pozvonio i pobjegao – odgovori sluškinja.

– Večeras sam nešto uznemiren – reče doktor sam sebi.

Vratio se u radnu sobu i ovaj put odlučno se posvetio poslu. Ubrzo je opet bio potpuno zadubljen u rad, pa su jedini zvukovi u sobi bili otkucaji sata i tiho škripanje njegova pera koje se brzo pomicalo u samom središtu kruga od svjetla koji je stolna svjetiljka širila po stolu. Doktor Kemp te je večeri završio s radom tek oko dva sata poslije ponoći. Ustao je, zijevnuo te se spustio u prizemlje na počinak. Već je skinuo kaput i prsluk kad osjeti da je žedan. On dohvati svijeću i krene u blagovaonicu potražiti viski i sodu. Znanstveni je rad doktoru Kempu veoma izoštrio moć zapažanja, pa on odmah po ulasku u predsoblje opazi neku tamnu mrlju na linoleumu pokraj otirača u podnožju stuba. Već se počeo penjati stubama, kad se odjednom zapita od čega bi mogla biti ona mrlja na linoleumu. U njemu je očito proradio neki podsvjesni element. Nije to mogao zanemariti, pa se okrenuo i natovaren bocama sišao natrag u predvorje. Odložio je sodu i viski, sagnuo se i opipao mrlju. Utvrdio je, bez velikog iznenađenja, da je ljepljiva i boje osušene krvi. Ponovno je uzeo piće. Popeo se stubama gledajući svud oko sebe, razmišljajući kako se tu našla krvava mrlja. Na odmorištu stuba opazi nešto i zastane u čudu. Kvaka na vratima njegove sobe bila je umrljana krvlju.

On pogleda svoje šake. Bile su potpuno čiste. Tad se sjeti da su vrata njegove sobe bila otvorena kad je izašao iz radne sobe, tako da uopće nije dodirnuo kvaku. Uđe ravno u sobu sa smirenim izrazom lica, možda tek nešto odlučnije nego obično. Pogledom je upitno prelazio po sobi, a tad opazi krevet – na pokrivaču je bilo mnogo krvi, a plahte su bile poderane. Kad je maloprije ušao u sobu nije to primijetio jer je odmah krenuo prema toaletnom stoliću. Na drugoj strani kreveta posteljina je bila izgužvana i ulegnuta kao da je netko tamo nedavno sjedio.

Tad ga spopadne čudan dojam da je čuo kako neki glas tiho kaže: „Gospode Bože, Kemp“, ali doktor Kemp nije vjerovao u bestjelesne glasove.

Stajao je zureći u izgužvane plahte. Je li to doista bio glas? On pogleda još jednom, ali ne opazi ništa osim izgužvana i krvava kreveta. Zatim je jasno začuo kretanje po sobi u blizini umivaonika. Svi ljudi, čak i oni visokoobrazovani, zadrže neke sklonosti prema praznovjerju. Doktor Kemp osjeti kako mu jeza prolazi tijelom. Zatvori vrata sobe, uputi se do toaletnog stolića i odloži svoje boce. Odjednom se trgne, primijetivši da kružno namotani, krvavi zavoj od lanene plahte visi u zraku između njega i umivaonika. Zabezeknuto je buljio u tu „stvar“. Bio je to prazan duguljasti omot od zavoja, doduše, propisno namotan, ali potpuno prazan. Doktor Kemp možda bi i zakoračio prema naprijed s namjerom da ga dohvati, ali ga neki dodir zaustavi, a odmah pokraj njega progovori neki glas.

– Kemp! – reče Glas.

– Hej! – zausti Kemp otvorenih usta.

– Smirite se – nastavi Glas. – Ja sam Nevidljivi čovjek.

Kemp nije dugo odgovarao, samo je zurio u zavoj.

– Nevidljivi čovjek… – promrmlja.

– Ja sam Nevidljivi čovjek – ponovi Glas.

Priča kojoj se još jutros rugao proleti Kempu kroz misli. Činilo se kao da u tom trenutku nije bio ni osobito iznenađen, ni pretjerano uplašen. Spoznaja o tome što se događa došla je tek kasnije.

– Vjerovao sam da je sve to obična izmišljotina – reče.

U mislima je još uvijek ponavljao argumente za stav koji je o cijeloj stvari zauzeo tog jutra.

– Imate li to zavoj? – upita.

– Da – odgovori Nevidljivi čovjek.

– Oh! – uzdahne Kemp trgnuvši se. – Vidim… – nastavi. – Ali to je besmislica. To je neka opsjena…

Odjednom zakorači prema naprijed i rukom koju je ispružio prema zavojima dotakne nevidljive prste. Od tog dodira umukne i problijedi.

– Samo polako Kempe, za ime Božje! Očajnički mi treba pomoć! Stanite!

Šaka ga ščepa za ruku. Kemp se pokuša osloboditi.

– Kempe! – poviče Glas. – Kempe! Samo polako!

A ruka ga stegne još jače. Doktora obuze mahnita želja da se oslobodi. Dlan zamotane ruke stegne mu rame i on iznenada zatetura unatrag i leđima se strovali na krevet. Zinuo je pokušavajući povikati, ali mu se među zube nabije ugao plahte. Nevidljivi čovjek držao ga je čeličnim stiskom, no Kempu su ruke bile slobodne pa je napao Nevidljivog, pokušavajući mu zadati žestoki udarac.

– Prestanite biti nerazumni i poslušajte me, hoćete li? – reče Nevidljivi čovjek ne ispuštajući ga unatoč udarcima koje je zadobio po slabinama. – Bože! Ubrzo ćete me razbjesniti! Lezite mirno, vi nerazumni čovječe! – zadere se Nevidljivi čovjek Kempu na uho.

Kemp se borio još nekoliko trenutaka, a onda se umiri i nastavi ležati.

– Budete li vikali, smrskat ću vam glavu – zaprijeti Nevidljivi čovjek dok mu je vadio plahtu iz usta. – Ja sam Nevidljivi čovjek. To nije nikakva budalaština ni magija. Ja doista jesam čovjek koji je nevidljiv i trebam vašu pomoć. Ne želim vam učiniti nikakvo zlo, no budete li se ponašali poput kakve bijesne seljačine, morat ću. Zar me se ne sjećate, Kemp? Ja sam Griffin s University Collegea.

– Dopustite mi da se uspravim – zamoli Kemp. – Neću se ni pomaknuti odavde. Dopustite mi da par trenutaka prosjedim u tišini.

Sjeo je prstima opipavajući vrat.

– Ja sam Griffin s University Collegea i samog sam sebe učinio nevidljivim. Ja sam zapravo običan čovjek, čovjek kojeg ste i vi poznavali. Samo sam postao nevidljiv.

– Griffin? – upita Kemp.

– Da, Griffin – odgovori Glas. – Mlađi student niže godine od vas, gotovo albino, visok više od metar osamdeset, širokih leđa, svijetle puti s rumenim obrazima i crvenkastim očima. Onaj koji je osvojio medalju za kemiju.

– Zbunjen sam… – reče Kemp. – U glavi mi je zbrka… A kakve sve to veze ima s Griffinom?

– Ja jesam Griffin.

Kemp se zamisli.

– To je strašno… – promrmlja. – Ali kakva se to vražja stvar morala dogoditi da čovjeka učini nevidljivim?

– Nema tu nikakvih natprirodnih stvari. To je postupak. Razborit i sasvim dovoljno razumljiv.

– To je užasno! – reče Kemp. – Ali kako je to uopće…?

– Da, to je prilično užasno, no ja sam ranjen i boli me. Umoran sam… Dobri bože, Kemp, i vi ste čovjek… Samo ostanite mirni… Dajte mi da nešto pojedem i popijem… i dajte mi da sjednem.

Kemp je zurio u zavoj dok se pomicao po sobi, a onda ugleda kako jedna velika stolica od pletenog šiblja klizi po podu i zaustavlja se blizu kreveta. Stolica zaškripi, a sjedalo se malo ulekne. On protrlja oči i ponovno opipa vrat.

– Ovo je gadnije od bilo kakvih duhova – reče i glupavo se zacereka.

– Ova mi se izjava već više sviđa. Hvala nebesima, postajete razumni.

– Ili sumanut – odvrati Kemp i ponovno protrlja oči.

– Dajte mi malo viskija, gotovo sam mrtav.

– Nisam baš stekao takav dojam. Ali gdje ste vi zapravo? Ako ustanem hoću li se sudariti s vama? Ovdje? U redu. Viski. Evo. Ali gdje da vam ga dam?

Stolica zaškripi i Kemp osjeti da mu netko povlači čašu iz ruke. Morao se prisiliti da je pusti, jer instinkt mu se pobunio. Čaša se odmakne i zaustavi u zraku pola metra iznad ruba sjedala stolice. Kemp je buljio u stolicu beskrajno zbunjen.

– To je… To mora biti hipnoza. Sigurno ste mi sugerirali da ste nevidljivi…

– Glupost – reče Glas.

– To je ludost.

– Poslušajte me…

– Jutros sam čvrsto dokazao – započe Kemp – da je nevidljivost…

– Pustite sad to što ste dokazali! Skapavam od gladi – odvrati Glas. – A i noć je prohladna za neodjevena čovjeka.

– Želite li jesti? – upita Kemp.

Čaša se viskija ukosi.

– Da – odgovori Nevidljivi čovjek, spuštajući čašu na stol. – Imate li kućni ogrtač?

Kemp nešto tiho progunđa. Ode do ormara i izvuče grimizni ogrtač.

– Je li ovo u redu? – upita.

Ogrtač mu se istrgne iz ruke. Na trenutak je mlitavo visio u zraku, pa čudno zaleprša, ispuni se, ukrasna dugmad sama se zakopča i ogrtač sjedne na stolicu.

– Dobro bi mi došlo donje rublje, čarape i papuče – kratko reče Nevidljivi čovjek. – I hrana.

– Što god poželite, ali ovo je nešto najluđe što sam ikad doživio!

Započne prevrtati po ladicama u potrazi za stvarima, a onda siđe u prizemlje prekopati ostavu. Vrati se s nekoliko hladnih kotleta i kruhom, privuče stolić i postavi ga pred gosta.

– Ne treba mi nož – reče posjetitelj i kotlet se objesi u zraku, uza zvuk žvakanja.

– Nevidljiv! – izusti Kemp i sjedne na stolac.

– Uvijek se volim nečim ogrnuti prije jela – reče Nevidljivi čovjek, punih usta, pohlepno proždirući hranu. – Čudna sklonost!

– Pretpostavljam da vam je povrijeđeni zglob u redu – odvrati Kemp.

– Ne brinite – reče Nevidljivi čovjek.

– Od sveg ovog neobičnog i začudnog…

– Točno. Baš je neobično da sam zalutao u vašu kuću tražeći zavoje. To je prvi put da mi se posrećilo! Ionako sam večeras mislio ovdje prespavati. Morate mi to dopustiti! Grozno mi je neugodno što sam vam zakrvario kuću. Prava lokva krvi. Postala je vidljiva jer se krv zgrušala. Uspio sam nevidljivošću djelovati samo na tkivo koje je živo. Nevidljivost će potrajati samo ukoliko sam živ… U vašoj sam kući već tri sata.

– Ali kako to postižete? – započne Kemp razdraženo. – Dovraga! Sve je to – od početka do kraja – nerazumno!

– Sve je sasvim razumno – reče Nevidljivi čovjek. – Savršeno razumno.

On ispruži ruku i dohvati bocu s viskijem. Kemp je zurio u kućni ogrtač koji se prežderavao. Svjetlost svijeće prodre kroz poderotinu na desnom ramenu ogrtača i ocrta trokut svjetla ispod rebara na lijevoj strani tijela Nevidljiva čovjeka.

– Kakva je to bila pucnjava? – upita Kemp. – Kako je došlo do toga?

– Tamo je bio jedan budalaš. On je bio neka vrsta mog saveznika… Vrag neka ga odnese! Pokušao je ukrasti moj novac i uspio je.

– I on je nevidljiv?

– Nije.

– Dobro, i što je bilo dalje?

– Mogu li dobiti još nešto za jelo prije nego vam ispričam cijelu priču? Gladan sam i trpim bol, a vi očekujete priče.

Kemp ustane.

– A vi niste pucali? – upita.

– Ne, nisam ja – odgovori posjetitelj. – Neki luđak kojeg nisam nikad prije vidio pucao je nasumce. Mnogi su se preplašili. Svi me se boje, vrag ih odnio. Kempe, htio bih još nešto pojesti.

– Pogledat ću u prizemlju što još ima za jelo – reče Kemp. – Ali, bojim se da baš i nema mnogo hrane.

Nakon što je sve pojeo i dobro se najeo, Nevidljivi čovjek zatraži cigaru, kojoj grubo odgrize kapicu prije nego je Kemp uspio pronaći rezač, te opsuje kad se vanjski list olabavio. Bilo ga je čudno gledati kako puši – njegova usta, grlo, dušnik i nosnice postali su vidljivi poput nekog kalupa lica sačinjenog od vrtloga dima.

– Pušenje je doista blagoslov – reče snažno ispuhujući dim. – Sretan sam što sam naletio na vas, Kempe. Morate mi pomoći. Dobro je što sam vas baš sada sreo! U vražjoj sam nevolji i mislim da bih poludio… Što sam sve proživio! Ali sada ćemo nešto smisliti. Dopustite mi da kažem…

Sam se ponovno posluži viskijem i sodom. Kemp ustane, osvrne se uokolo, pa i sebi donese čašu iz sobička pokraj spavaće sobe.

– Možda mi to baš i nije pametno, ali valjda smijem i ja nešto popiti.

– Niste se baš mnogo promijenili, Kempe, tijekom svih ovih godina. Vi, ljudi čvrstih načela obično se ne mijenjate. Hladni ste i metodični – sve dok vas nešto ne uzdrma do srži. I moram vam reći – nas dvojica radit ćemo zajedno!

– Ali kako je došlo do svega ovog? – upita Kemp. – I kako ste postali ovakvi?

– Za ime Božje, pustite me bar da u miru popušim, pa ću vam onda sve potanko ispričati.

No te mu noći nije ništa ispričao. Zglob na ruci Nevidljiva čovjeka postao je bolan, bio je potpuno iscrpljen i dobio je groznicu, a misli su mu se stalno vrtjele oko potjere niz brežuljak i tučnjave u gostionici. Nevezano bi ponekad spomenuo Marvela. Tada bi pušio brže i glas bi mu zadrhtao od srdžbe. Kemp je sve to pokušavao nekako povezati.

– Bojao me se, mogao sam vidjeti da me se boji – ponavljao je Nevidljivi čovjek. – Smišljao je kako da mi umakne. Stalno je tražio povoljnu priliku! Kakva sam samo budala bio! Hulja obična! Trebao sam ga ubiti!

– A otkud vam novac? – odjednom ga upita Kemp.

Nevidljivi čovjek zašuti na trenutak.

– To vam večeras ne mogu reći – odgovori.

Tada iznenada jaukne i nagne se prema naprijed, pridržavajući nevidljivim rukama nevidljivu glavu.

– Kempe – reče. – Nisam spavao gotovo čitava tri dana, osim možda sat, dva. Moram uskoro zaspati.

– Dobro, evo vam ova moja soba, spavajte ovdje.

– Ali kako mogu spavati? Zaspim li, on će mi pobjeći. Uh! Uostalom, pa što onda…

– Kakva vam je rana od metka? Je li sve u redu? – odjednom upita Kemp.

– Ma ništa, obična krvava ogrebotina. Oh, Bože! Samo želim zaspati!

– Pa zašto onda ne odete na počinak?

Kempu se učini da ga je Nevidljivi čovjek pogledao.

– Jer imam poprilično razloga da ne padnem u ruke svojih progonitelja – reče polagano.

Kemp se trgne.

– Baš sam blesav – reče Nevidljivi čovjek lupkajući po stolu. – Sâm sam vam utuvio tu zamisao u glavu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.