Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

24. IZNEVJERENI PLAN

– A što bismo mi sada mogli učiniti? – upita Kemp, bacivši sa strane brz pogled kroz prozor.

Dok je to govorio primaknuo se bliže svome gostu, kao da tom gestom pokušava spriječiti mogućnost njegova iznenadnog, letimičnog pogleda na trojicu muškaraca koji su se penjali uz brežuljak, po Kempovu mišljenju – nepodnošljivo polako.

– Što ste namjeravali kad ste se uputili u Port Burdock? Jeste li imali nekakav plan?

– Planirao sam pobjeći iz zemlje. No, kad sam vas ugledao donekle sam promijenio svoj plan. Mislio sam da bi bilo mudro, sada kad je vrijeme toplo, pa mogu ostati nevidljiv, krenuti na jug. Osobito stoga što je moja tajna otkrivena i svatko bi sad vrebao na čovjeka zakrabuljenog odjećom i omotanog maramom. Iz luke polaze brojni parobrodi za Francusku. Namjeravao sam se ukrcati na jedan od njih i izdržati sve rizike putovanja. Dalje bih mogao vlakom do Španjolske, ili čak prijeći u Alžir. To ne bi smjelo biti teško. Tamo bih mogao stalno biti nevidljiv, a opet imati normalan život. I raditi sve i svašta. Mislio sam iskoristiti onog skitnicu kao nosača prtljage i osobu kod koje bih sakrio novac dok ne odlučim kako poslati svoje bilježnice i stvari da me dočekaju na odredištu.

– To shvaćam.

– I baš me tada taj odrpani siledžija morao opljačkati! Sakrio je moje bilježnice, Kempe! Sve su moje bilješke tamo! Kad bi mi samo dopao šaka…

– Bolje bi bilo da od njega najprije izvučete bilježnice.

– Ali gdje je? Znate li to?

– On je u postaji gradske policije, na vlastiti zahtjev zatvoren u najbolje čuvanoj prostoriji.

– Podlac! – reče Nevidljivi čovjek.

– A to pomalo otežava vaše planove.

– Moramo se domoći tih bilježnica, bilježnice su ključne.

– Naravno – reče Kemp pomalo nervozno, pitajući se je li Nevidljivi čovjek čuo korake izvana. – Svakako moramo doći do tih bilježnica. Ali to neće biti teško ako odrpanac ne zna da su za vas.

– Ne – reče Nevidljivi čovjek i zamisli se.

Kemp je pokušavao smisliti neku temu kako bi ga navukao na nastavak razgovora, ali Nevidljivi čovjek nastavi sam od sebe.

– To što sam upao u vašu kuću mijenja sve moje planove, Kempe – reče. – Jer vi ste čovjek koji me može shvatiti. Unatoč svemu što se dogodilo, unatoč svim tim novinskim napisima, gubitku mojih bilježnica i svemu što sam pretrpio, ipak preostaju velike mogućnosti, goleme mogućnosti… Nikome niste rekli da sam ovdje? – odjednom upita.

Kemp je oklijevao. – To se podrazumijeva – reče.

– Nikome? – navaljivao je Griffin.

– Ni živoj duši.

– Ah, onda…

Nevidljivi se čovjek uspravi i prekriženih ruku počne hodati po sobi.

– Pogriješio sam, Kempe, strašno sam pogriješio što sam se u sve ovo upustio sam. Potratio sam snagu, vrijeme, dobre prilike… Sam samcat – čudo je koliko malo čovjek može učiniti sam! Nešto sitno ukrasti, nekog udariti… I to je sve! Ono što ja želim, Kempe, jest čuvar, pomagač, skrovište… Poznato mjesto na kojem ću spavati, jesti, otpočinuti u miru, neosumnjičen. Moram imati saveznika. Sa saveznikom, s hranom i ostalim… mogućnosti su mnogobrojne. Dosad sam išao nejasnim stazama. Moramo razmisliti o svim prednostima i manama nevidljivosti. Nevidljivost daje malu prednost kod prisluškivanja i sličnih stvari, ali čovjek stvara šumove. Donekle ima prednosti, možda u… recimo, provalama u kuće i tome slično. Jednom kad me uhvate, lako bi me strpali u zatvor. No, s druge strane, teško me uhvatiti. Ustvari: nevidljivost je korisna samo u dva slučaja – pri bježanju i za neopaženo prikradanje. Stoga je osobito korisna za ubijanje. Bez obzira kakvo oružje netko imao, mogu mu se prikrasti s različitih strana, odabrati najbolji položaj i napasti kad god poželim. Ako mi tako odgovara, mogu ga izbjeći ili pobjeći.

Kemp rukom zagladi brkove pitajući se kakvi su to šumovi pokreta u prizemlju.

– I zato moramo ubijati, Kempe.

– Moramo ubijati – ponovi Kemp. – Slušam vaš plan, Griffine, ali ne slažem se s vama. Zašto ubijati?

– Ne bi to bila neodgovorna ubojstva, nego razborita pogubljenja. Stvar je u tome da oni znaju da postoji Nevidljivi čovjek, baš kao što to znamo i vi i ja. A taj Nevidljivi čovjek, Kempe, mora sad zavesti strahovladu. To je nedvojbeno zastrašujuće, ali to i jest cilj. Vladavina terora. Nevidljivi čovjek morao bi zavladati nekim gradom poput vašeg Burdocka, pa njime žariti i paliti. On bi samo morao izdavati zapovjedi. To bi mogao činiti na tisuću načina – komadići papira gurnuti ispod vrata bili bi dovoljni. A svakog tko bi se oglušio na njegove zapovijedi morao bi ubiti, kao što bi morao ubiti i svakog tko bi ga htio obraniti.

– Hm – izusti Kemp, ne slušajući više Griffina, već zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata. – Čini mi se, Griffine – reče prikrivajući da mu je pažnja usredotočena na nešto drugo – da bi vaš saveznik bio u teškom položaju.

– Ali nitko ne bi znao da je on moj saveznik – reče uzbuđeno Nevidljivi čovjek, a onda odjednom šapne: – Pssst! Što je to u prizemlju?

– Ništa – odgovori Kemp i odjednom počne govoriti glasno i brzo. – Ne pristajem na to Griffine – reče. – Shvatite me, ja se s tim ne slažem. Čemu smišljati kako se poigravati vlastitim narodom? Kako se možete uopće nadati da će vas to usrećiti? Ne budite vuk samotnjak. Objavite svoje otkriće. Predajte ga čovječanstvu ili ga barem povjerite svom narodu. Zamislite što biste mogli učiniti uz podršku milijuna…

Nevidljivi čovjek prekine Kempa ispruživši ruku.

– Čujem korake na stubištu – reče potiho.

– Glupost – odvrati Kemp.

– Dajte da pogledam – reče Nevidljivi čovjek i krene prema vratima ispruživši ruku.

A onda se sve zbilo u tren oka. Kemp je na trenutak oklijevao, ali onda iskorači kako bi mu prepriječio put. Nevidljivi se čovjek trgne, pa zastane.

– Izdajice! – zagrmi. Kućni ogrtač naglo se rastvori, a nevidljivo biće sjedne i počne se svlačiti. Kemp u tri brza koraka dođe do vrata. Nevidljivi čovjek (noge su mu već nestale) uz povik mu se baci pred stopala. Kemp širom otvori vrata.

Čim su se vrata rastvorila, sa stubišta se začuo zvuk stopala koja su brzo koračala po prizemlju i glasovi ljudi.

Kemp je brzim pokretom odgurnuo Nevidljivog čovjeka, iskočio iz sobe, pa zalupio vrata. Ključ je već bio postavljen s vanjske strane vrata. U sljedećem trenutku Griffin bi ostao sam u radnoj sobi vidikovca. Postao bi zarobljenik da nije bilo jednog detalja. Tog jutra ključ je uguran u bravu u žurbi. Kako je Kemp zalupio vrata, ključ je ispao i zvučno tresnuo na tepih.

Kemp problijedi. Pokušao je uhvatiti kvaku s obje ruke. Na trenutak je uspio zadržati vrata zatvorenima. Tad su se s mukom otvorila za petnaestak centimetara, ali ih je Kemp opet uspio zatvoriti. Po drugi mu se put vrata otrgnu, ovaj put za tridesetak centimetara, a u otvor se uglavi kućni ogrtač. Kempa zgrabe za vrat nevidljivi prsti pa ispusti kvaku kako bi se obranio. Nevidljivi čovjek odgurne ga unatrag, Kemp se spotakne i snažno zabije u kut odmorišta. Zatim ga još prekrije prazan, odbačeni kućni ogrtač.

Načelnik policije u Burdocku, pukovnik Adye koji je primio Kempovo pismo, stigao je dotad do sredine stubišta. Bio je užasnut i zurio je kad se Kemp onako naglo pojavio, a sve je bilo popraćeno neobičnim prizorom odjeće koja se sama od sebe odbacila u zrak. Vidio je Kempa kako pada, pa teškom mukom opet ustaje. Vidio ga je kako se brzo uspravlja prema naprijed, pa opet pada poput izmlaćenog vola.

Tad odjednom i njega nešto žestoko tresne. Ali nije bilo nikoga! Nešto teško, kako mu se učinilo, zaskoči ga i naglavačke ga gurne niza stube, stežući mu vrat dok mu je u međunožje nabio koljeno. Nevidljiva noga stala mu je na leđa, a obris nekog priviđenja spusti se u prizemlje. Čuo je kako po predvorju urlajući jure dva policijska narednika i na kraju su se ulazna vrata zalupila uza snažan tresak.

Pukovnik Adye preokrene se, sjedne uspravno i zagleda se oko sebe. Ugledao je Kempa kako posrćući silazi stubama, prašan, raščupan, s raskrvarenom usnicom, jednom stranom lica posve bijelom od udarca. U rukama je držao ružičasti kućni ogrtač i nešto donjeg rublja.

– Bože! – poviče Kemp. – Gotovo je! On je pobjegao!