Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

5. PROVALA U ŽUPNI DVOR

Pojedinosti o provali u župni dvor doznali smo uglavnom iz pripovijedanja vikara Buntinga i njegove supruge. Dogodilo se to odmah negdje poslije ponoći na Duhovski ponedjeljak, dan koji je u Ipingu posvećen pučkim svečanostima. Gospođa se Bunting, izgleda, trgnula oda sna u tišini praskozorja, sigurna da su se vrata njihove spavaonice otvorila, a onda opet zatvorila. Nije odmah probudila supruga, već je sjela na krevet i osluškivala. Tad je jasno začula muklo tapkanje bosih nogu na izlazu iz susjedne garderobe i duž hodnika prema stubištu. Čim je bila sigurna da nije sve umislila, odmah je uzbunila velečasnog Buntinga, što je tiše mogla. On nije upalio svjetlo, već je samo uzeo naočale, njezin haljetak i svoje papuče. Izašao je na odmorište kako bi osluhnuo što se zbiva. Sasvim je dobro čuo kako netko prevrće po njegovu pisaćem stolu u prizemlju, a zatim se začulo snažno kihanje.

Tad se vratio u sobu i oboružao žaračem, što je bilo prvo oružje koje je uspio dohvatiti. Silazio je niza stube što je bešumnije mogao. Gospođa Bunting izašla je na odmorište.

Bilo je oko četiri sata ujutro i najgora noćna tama već se povukla. U predvorju se naziralo svjetlucanje zore, dok je iz uvučenog dovratka vikarove radne sobe zijevao neprobojan mrak. U kući je vladao posvemašnji mir. Nije se čulo ništa osim tihog pucketanja stuba pod vikarovim koracima i prigušenih pokreta u radnoj sobi. Tad nešto škljocne, ladica se otvori i začuje se šuštanje papira. Onda odjekne psovka, upali se šibica, a radnu sobu preplavi žuto svjetlo. Vikar Bunting sada je bio u predvorju i kroz pukotinu na vratima mogao je vidjeti pisaći stol, otvorenu ladicu i svijeću koja je gorjela na stolu, No, provalnika nije uspijevao vidjeti. Stajao je tamo u predvorju, neodlučan što učiniti, a gospođa se Bunting blijeda, napeta lica polako došuljala niza stube slijedeći ga. Samo je jedna stvar ohrabrivala vikara Buntinga – uvjerenje da je provalnik iz Ipinga.

Začuli su zveket novca i shvatili da je pljačkaš pronašao zlatnike koje su čuvali u rezervi za troškove kućanstva, sveukupno dvije funte i deset šilinga. Taj zvuk ohrabri vikara Buntinga na brzu reakciju. Čvrsto držeći žarač, uleti u sobu, dok ga je gospođa Bunting pratila u stopu.

– Predaj se! – bijesno je povikao vikar, a onda je u čudu zastao. Bilo je očigledno da je soba potpuno prazna.

Ipak, oboje su bili čvrsto uvjereni da su upravo tog trena čuli kako netko hoda po sobi. Stajali su zabezeknuti možda pola minute, a zatim je gospođa Bunting otišla na drugi kraj sobe te zavirila iza zaštitne zavjese, dok je vikar, nadahnut sličnom pobudom, pogledao pod stol. Potom gospođa Bunting odmakne zastor na prozoru, a vikar pregleda dimnjak te gurne žarač duboko u njegovu unutrašnjost. Gospođa Bunting pomno provjeri košaru za otpadni papir, a vikar otvori poklopac na sanduku za ugljen. Onda zastanu i jedno drugom upute smeteni pogled.

– Mogla bih se zakleti… – reče gospođa Bunting.

– Svijeća! – odvrati vikar. – Tko je zapalio svijeću?

– Ladica! – nastavi gospođa. – A i novac je nestao! U žurbi je otišla do vrata. – Sva ta čudna zbivanja…

Iz hodnika se u tom trenutku začulo snažno kihanje. Oni požure iz sobe, a tad se zalupe kuhinjska vrata.

– Donesi svijeću! – poviče vikar i nastavi slijediti ovu čudnu buku. Oboje začuju zvuk brzog zatvaranja zasuna.

Dok je otvarao kuhinjska vrata, vikar kroz praonicu posuđa opazi kako se upravo otvaraju stražnja vrata i kako blijedo svjetlo praskozorja raspršuje mrak u vrtu iza kuće. Bio je siguran da kroz uski otvor još nitko i ništa nije izašlo. Zatim su se vrata rastvorila, na trenutak su ostala širom otvorena, a potom su se treskom zalupila. Kako su tresnula, tako je plamen svijeće koju je gospođa Bunting nosila iz radne sobe zatreperio u proplamsaju. Zastali su i tek nakon više od minute ušli u kuhinju. Bila je prazna.

Oni ponovno zabrave stražnja vrata, pomno pretraže kuhinju, smočnicu i praonicu posuđa te se na kraju spuste u podrum. No, koliko god tražili, u kući nisu našli ni žive duše.

Danje svjetlo zateklo ih je u prizemlju, neobično odjevene, zbunjene, uz nepotrebno upaljenu svijeću s koje se cijedio vosak.