Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

7. STRANČEVO RAZOTKRIVANJE

Stranac je ušao u malenu gostinjsku sobu konačišta „Kočija i konji“ oko pola šest ujutro i tamo je ostao iza zaključanih vrata i spuštenih zastora skoro do podneva. Nitko ga se nije usudio ometati nakon što je onako odbio Halla.

Cijelo to vrijeme morao je postiti. Triput je pozvonio zvoncem za poslugu, treći put je zvonio bijesno i dugo, ali nitko se na to nije odazvao.

– Eto mu sad njegova „gonite se kvragu“ – rekla je gospođa Hall.

Istodobno se pročulo o provali u župni dvor, pa su ta dva događaja uskoro povezana. Hall je u pratnji Sandyja Wadgersa otišao pronaći gospodina Shucklefortha, mjesnog suca i upitati ga za savjet. Nitko se nije usudio popeti na kat. Čime se stranac tijekom tog vremena bavio, nije poznato. Povremeno bi se čulo njegovo brzo i teško koračanje po sobi, dvaput se začula provala kletvi, deranje papira i žestoki lom staklenih boca.

Mala skupina prestrašenih, ali znatiželjnih ljudi povećala se. Došla je i gospođa Huxter, a nekoliko veselih mladića u crnim konfekcijskim kaputićima i s leptir-mašnama – jer bio je Duhovski ponedjeljak – priključilo se skupini, unoseći zbrku svojim pitanjima. Istaknuo se mladi Archie Harker, jer je, prešavši preko dvorišta, pokušao proviriti ispod zastora na prozoru. Ništa nije mogao vidjeti, ali je dao razloga za pretpostavku da jest, pa mu se ostala mlađarija Ipinga ubrzo pridružila. Bio je to najbolji od svih mogućih Duhovskih ponedjeljaka. Duž glavne ulice podignuto je desetak štandova i omanja streljana, a na travnjaku ispred kovačnice stajala su troja žuto-čokoladnosmeđa kola. Našlo se tu i nekoliko slikovito odjevenih stranaca oba spola koji su postavljali pozornicu štanda za natjecanje u rušenju kokosovih oraha. Muškarci su nosili plave mornarske majice, a dame bijele pregače i vrlo pomodne šešire s velikim perjem. Gospodin Wodger iz „Ljubičastog laneta“ i gospodin Jaggers, postolar koji je usput trgovao i rabljenim biciklima, razapinjali su preko ulice široko platno s državnom i kraljevskom zastavom (koje su im izvorno poslužile za proslavu prvog jubileja kraljice Viktorije).

A unutra, u umjetno zamračenoj gostinjskoj sobi u koju je prodirao tek uzak tračak sunčeva svjetla, nalazio se stranac, vjerojatno gladan, uplašen i skriven u svojem neudobnom, previše toplom omotu, zadubljeno zureći kroz tamne naočale u sadržaj ispisanih papira ili zveckajući svojim prljavim bočicama, povremeno grubo proklinjući razuzdane momke koje doduše nije vidio, ali ih je čuo kroz prozor. U kutu pokraj kamina ležale su krhotine desetak razbijenih boca, a zrak je bio zagađen oštrim zadahom klora. To je sve što smo saznali iz zvukova koji su se tad čuli iz sobe te iz prizora koji je potom tamo zatečen.

Oko podneva je iznenada otvorio vrata sobe i zastao, oštro zureći u troje ili četvero ljudi za šankom.

– Gospođo Hall! – pozvao je.

Netko je, kukavički zastrašen, otišao pozvati vlasnicu. Gospođa Hall pojavila se nakon nekog vremena, pomalo zadihana, ali zato još jače rasrđena. Hall se još nije vratio. Ona je već razmislila o ovoj situaciji, pa je ušla noseći pliticu na kojoj je bio strančev nepodmireni račun.

– Vjerojatno želite svoj račun, gospodine? – reče.

– Zašto nisam dobio doručak? Zašto mi niste pripremili jelo i odgovorili kad sam zvonio da dođete? Zar mislite da mogu živjeti bez hrane?

– A zašto moji računi nisu plaćeni? – odvrati gospođa Hall. – To je jedino što ja želim znati.

– Rekao sam vam prije tri dana da očekujem doznaku…

– A ja sam vama prije dva dana rekla da ne želim čekati nikakvu doznaku. Dakle, ne smijete se žaliti što vam je doručak malo zakasnio kad ja na isplatu svojih potraživanja čekam već pet dana, zar ne?

Stranac opsuje kratko, ali živopisno.

– No, no, – začuje se glas sa šanka.

– I bila bih vam vrlo zahvalna, gospodine, kad biste svoje psovke zadržali za sebe – nastavi gospođa Hall.

Stranac je stajao, a glava mu je više nego ikad nalikovala ljutitoj ronilačkoj kacigi. Svi su za šankom osjećali da ga je gospođa Hall potpuno izbacila iz takta. Njegove daljnje riječi to su samo potvrdile.

– Pogledajte, dobra moja gospođo… – započne on.

– Nemojte vi meni „dobra gospođo“ – odbrusi gospođa Hall.

– Rekao sam vam da moja doznaka još nije stigla…

– Stvarno? Doznaka? – odvrati gospođa Hall.

– Ipak, rekao bih da u mom džepu…

– Ali prije dva dana rekli ste mi da imate tek funtu sitniša sa sobom…

– No, dobro, našao sam još nešto…

– O-hooo – začuje se sa šanka.

– Baš me zanima gdje ste to pronašli – nastavi gospođa Hall.

Izgleda da je ovo pitanje vrlo uznemirilo stranca. Lupio je nogom o pod. – Što ste time mislili reći?

– Pitam se gdje ste taj novac pronašli – ponovi gospođa Hall. – Prije nego ga primim i prije nego vam donesem doručak ili bilo što slično, morate mi objasniti dvije-tri stvari koje ne razumijem i koje nitko drugi ne razumije, a koje bismo svi željeli shvatiti. Želim znati što ste ono učinili s mojim stolcem gore na katu. Želim znati kako je vaša soba bila prazna i kako ste se opet našli u njoj. Moji gosti ulaze na glavna vrata – takav je kućni red – ali vi niste ušli s te strane, pa želim znati na koji ste način ušli te želim znati –

Iznenada, stranac podigne svoje ruke u rukavicama (šake su mu bile stisnute u pesnice), zalupa nogama i poviče: – Prestanite! – s takvom nasilnom žestinom da ju je trenutno ušutkao.

– Vi ne razumijete tko sam ja i što sam. Pokazat ću vam, tako mi Boga! Pokazat ću vam!

Tada raširenim dlanom pokrije lice i nešto povuče. Na sredina njegova lica pokaže se malena, crna šupljina. – Eto vam! – reče. Korakne prema naprijed i pruži gospođi Hall nešto što je ona, zureći u njegovo promijenjeno lice, nesvjesno prihvatila. Kad je promotrila što drži u ruci ona glasno vrisne, odbaci to i teturajući ustukne. Nos. Bio je to strančev nos, koji se, ružičast i sjajan, kotrljao po podu. Tad skine naočale, a svim prisutnima zastane dah. Skine šešir i žestoko počne trgati zaliske i zavoje. Par trenutaka grubo je čupao, no bez uspjeha. Goste za šankom prože val strašne zebnje i iščekivanja.

– Oh, svih mi svetaca zaštitnika… – izusti netko. I u tom trenutku stranac strgne s glave sve što ju je pokrivalo.

Prizor je bio strašniji od ičeg što se, čak i u najjezivijoj mašti, moglo zamisliti. Gospođa Hall stajala je otvorenih usta, obuzeta stravom. Vrisnula je od prizora koji joj je bio pred očima i brzo je pojurila prema izlazu. Svi su počeli bježati. Bili su se pripremili na mogući prizor brazgotina, izobličenja i očiglednih, opipljivih strahota, a kad tamo – ništa! Zavoji i vlasulja doletjeli su preko hodnika na šank, tjerajući sve prisutne da uplašeno odskoče i ustuknu ne bi li izbjegli bilo kakav doticaj. Posrtali su jedni preko drugih niza stube, jer čovjek koji je ondje stajao, vičući neka nepovezana objašnjenja, bio je sve do ovratnika svog kaputa stvarno pojava, ali dalje od toga – ništa! Nije bilo baš ničeg vidljivog!

Dolje u mjestu ljudi su čuli viku i krikove, a svrnuvši pogled na ulicu opazili su kako iz konačišta „Kočija i konji“ panično bježe gosti. Vidjeli su kako je gospođa Hall pala, a Teddy Henfrey poskočio, izbjegavajući pasti preko nje. Tada su začuli užasno vrištanje služavke Millie koja se iznenada se pojavila iz kuhinje zbog buke i meteža, pa je natrčala s leđa na obezglavljenog stranca. Odjednom je sva buka proslave Duhovskog ponedjeljka utihnula.

Sa svih strana ljudi se upute prema konačištu: slastičar, vlasnik pozornice s kokosima i njegov pomoćnik, vlasnik njihaljke, maleni dječaci i djevojčice, lijepo odjeveni kicoši, otmjene bludnice, nakinđurene usidjelice i Ciganke u pregačama, svi su trčali u smjeru konačišta „Kočija i konji“. U iznenađujuće kratkom vremenu okupila se skupina od nekih četrdesetak ljudi, koja se neprestano povećavala. Tamo pred kućom gospođe Hall mnoštvo se komešalo, urlalo, zapitkivalo, uzvikivalo i predlagalo. Svi su htjeli govoriti u isti tren, a rezultat je bio posvemašnji kaos. Mala skupina ljudi pomagala je gospođi Hall, koju su podigli gotovo onesviještenu. Vodile su se rasprave, a saslušano je i nevjerojatno svjedočanstvo jednog glasnog očevica. Čulo se: „Oh, Bože!“, „Što je to on učinio?“, „Nije valjda napao služavku, zar ne?“,“ „Natrčao je vjerojatno na nju s nožem u ruci“, „Bez glave je, kažem vam. Ne govorim ja to samo onako. Mislim doslovno – on je bez glave!“, „Glupost! Sve je to neka opsjena!“, „Kad je odmotao zavoje, on je…“

Nastojeći što bolje vidjeti kroz otvorena vrata, mnoštvo se rasporedilo poput neke vrste klina, čiji se vrh sastavljen od najhrabrijih primaknuo bliže kući.

– Na trenutak je zastao, začuo sam sluškinjin krik, a on se okrenuo. Vidio sam lepršanje njezine suknje dok je išao za njom. To nije potrajalo ni deset sekundi. Vratio se natrag s nožem u ruci i hljebom kruha; stajao je kao da promatra. Jedva da je prošao trenutak. Došao je na ova vrata. Kažem vam on… on nije imao glavu. Vi mi ne vjer–

Odostraga se začulo komešanje, a govornik ušuti i stane sa strane, propuštajući malu povorku koja je odlučnim korakom išla prema kući. Na čelu je koračao Hall, zajapuren i odrješit, iza njega je išao gospodin Bobby Jaffers, mjesni pozornik, a iza njega oprezni Sandy Wadgers. Sad su došli naoružani nalogom za uhićenje.

Mnoštvo je izvikivalo proturječne obavijesti o nedavnim događajima.

– Bio on s glavom ili bez nje – reče pozornik Jaffers – ja ću ući i uhititi ga!

Hall se odlučnim korakom popne stubama, odmaršira ravno prema vratima gostinjske sobe i naglo ih otvori.

– Pozorniče – rekao je – obavite svoju dužnost.

Jaffers odrješito uđe, Hall za njim, a Wadgers uđe posljednji. U polumraku, ravno pred sobom opaze pojavu bez glave kako u jednoj ruci u rukavici drži izgriženu koru kruha, a u drugoj grumen sira.

– To je on – reče Hall.

– Koji je vrag opet sada? – začuje se srditi prigovor nešto iznad ovratnika obezglavljene pojave.

– Vi ste prokleto čudan gost, gospodine – reče pozornik Jaffers. – No, bila glava ili ne, zapovijed kaže „privesti tijelo“, a dužnost je dužnost.

– Klonite me se! – reče pojava uzmičući.

Iznenada on baci kruh i sir, a Hall u zadnji tren pograbi nož sa stola. S lijeve strančeve ruke odleti rukavica i udari Jaffersa u lice. U sljedećem trenutku Jaffers, koji je donekle skratio proceduru uhićenja, ščepa ga jednom rukom za zapešće bez šake, a drugom za nevidljivi grkljan. Odmah je dobio glasan udarac u cjevanicu od kojeg je jauknuo, ali nije popuštao stisak. Hall je odgurnuo nož preko stola do Wadgersa, koji ga uhvati poput nogometnog vratara u akciji, a onda zakorači prema naprijed, i dok su se Jaffers i stranac hrvali i posrtali prema njemu, ubaci se u borbu. Stolac koji im se našao na putu bučno je odletio kad su svi zajedno pali na pod.

– Uhvatite ga za noge – promrmlja Jaffers kroza zube.

Hall, koji se trudio postupati po uputama, zadobije glasan udarac u rebra, koji ga je nakratko onesposobio za borbu. Wadgers, vidjevši da se bezglavi stranac izmaknuo i zajahao Jaffersa, ustukne s nožem u ruci prema vratima, gdje se sudari s Huxterom i kočijašem iz Sidderbridgea koji su dotrčali u pomoć zakonu i redu. Istog trenutka s police su se stropoštale tri ili četiri boce, ispuštajući u zrak sobe oštar zadah.

– Predajem se! – poviče stranac, iako je ispod sebe držao Jaffersa. Sljedećeg trenutka ustane, hvatajući dah – bio je to čudan stvor bez glave i bez ruku, jer sada je skinuo i desnu rukavicu. – Vidim da nema koristi – reče jedva dišući.

Bilo je neizrecivo čudno slušati taj glas koji kao da je dopirao iz praznine, no stanovnici su Sussexa ljudi koji se drže svojih principa, „pa taman crkli“. Jaffers ustane, izvadi lisičine, a tad se zagleda.

– Dakle… hm… – reče, nakratko zbunjen uzaludnom i nejasnom situacijom. – Do vraga, koliko vidim ne mogu ih staviti…

Stranac pomakne svoj prazni rukav od vrha kaputa do dolje i kao nekim čudom sva se dugmad otkopča. Tad reče nešto o svojoj potkoljenici, sagne se kleknuvši na tlo i činilo se kao da nešto petlja oko cipela i čarapa.

– Eto – reče Huxter iznenada. – To uopće nije čovjek. To je samo prazna odjeća. Pogledajte! Kroz ovratnik kaputa možete vidjeti podstavu! Mogao bih gurnuti ruku…

On ispruži ruku, u zraku nešto naizgled dodirne, pa je brzo povuče natrag uz glasan povik.

– Molio bih da svoje ruke držite dalje od mojih očiju – reče eterični glas tonom bijesnog prigovora. – Ja sam zapravo cijeli ovdje: glava, ruke, noge i sve ostalo, ali sam nevidljiv. To je, doduše, prokleta neugodnost, ali to sam ja. No, to nije opravdanje da me cijelog isprepipa svaka budala u Ipingu, zar ne?

Hrpa raskopčane odjeće koja je sad labavo visjela na svom nevidljivom nosaču ustane poduprijevši se rukama. Dotle je još nekoliko muškaraca nagrnulo u sobu, tako da se stvorila gužva.

– E, baš nevidljiv! – reče Huxter, zanemarujući strančeve grube riječi. – Tko je ikada čuo nešto slično tome?

– Možda je čudno, ali nije zločin. Zašto me policija ovako napada?

– Ah, radi se o jednoj drugoj stvari – odgovori Jaffers. – Nema sumnje da vas je pri ovom osvjetljenju malo teže vidjeti, ali ja sam dobio uhidbeni nalog koji je potpuno u skladu sa zakonom. Ne teretim vas zbog vaše nevidljivosti, već zbog provale u župni dvor. Netko je noćas onamo provalio i ukrao novac.

– I što onda?

– Sve okolnosti ukazuju…

– Besmislice i gluposti! – reče Nevidljivi čovjek.

– Nadam se da je tako, gospodine, ali ja sam dobio zapovijed.

– Dobro – reče stranac. – Poći ću s vama. Ali bez lisičina na rukama!

– Ali takvi su propisi – objasni Jaffers.

– Bez lisičina – inzistirao je stranac.

– Ispričavam se, ali… – odvrati Jaffers.

Odjednom pojava sjedne i prije nego li je itko mogao shvatiti što se događa, skine cipele, čarape i hlače te ih odgurne pod stol. Onda skoči i zbaci sa sebe kaput.

– Prestanite! – vikne Jaffers iznenada shvativši o čemu se radi. On ščepa prsluk, no prsluk se otimao. Nato košulja isklizne iz prsluka koji mlohav i prazan ostane u Jaffersovoj ruci. – Držite ga! – poviče Jaffers. – Ako skine sve sa sebe…

– Držite ga! – povikaše svi i nastane opća potjera za letećom bijelom košuljom koja je sad bila još jedina vidljiva stvar na strancu.

Rukav košulje žestoko ošamari Halla. To ga zaustavi u potjeri te mu oduzme prednost koju je zadobio pokušavajući uhvatiti stranca široko raširenim rukama. Udarac ga odbaci unatrag na starog zvonara Toothsoma, da bi se trenutak kasnije košulja podigla i prazna zalepršala oko ruku, pa iznad glave, kao kad se čovjek svlači. Jaffers je dohvati, no time mu samo pomogne da je brže svuče, naglo zadobije udarac u usta i ostane bez zraka, a zatim njegov pendrek divlje opali Teddyja Henfreyja po vrhu glave.

– Pogledajte! Pazite! – vikali su svi uglas, hvatajući nasumice i udarajući prazan zrak. „Držite ga!“, „Zaključajte vrata!“, Ne dopustite da pobjegne!“, „Uhvatio sam nešto!“, „Evo ga!“. Nastao je strašan metež i vika. Činilo se kao da su svi istodobno dobili pokoji udarac, a Sandy Wadgers, pun mudrosti i snalažljivosti (koju je snažan udarac u nos dodatno izoštrio), ponovno otvori vrata i povede bijeg. Ostali su ga bez razmišljanja slijedili i na trenutak zbog gužve nastane zastoj u kutu kraj vrata. Udaranje se nastavilo. Gospodinu Phippsu, pripadniku Liberalne kršćanske stranke, slomljen je prednji zub, a Henfreyju je povrijeđena hrskavica u uhu. Jaffers je zadobio udarac u bradu i kako se okrenuo uhvati se za nešto, nekakvu prepreku što se u sveopćoj gužvi ispriječila između njega i Huxtera. On napipa mišićava prsa, a sljedećeg trenutka sva ona razularena i razdražena gomila nagrne u već ionako pretrpani hodnik.

– Imam ga! – vikao je Jaffers, gušeći se i okrećući se prema ostalima, dok se zajapuren, nabreklih vena, hrvao s nevidljivim neprijateljem. Kako su se sudionici te čudne borbe brzo primicali kućnim vratima, tako su se ljudi posrćući odmicali lijevo i desno pa se borba nastavila na vanjskom stubištu, gdje se pretvorila u kotrljanje po stubama. Jaffers krikne potmulim glasom čovjeka kojeg netko davi, no ipak ne popusti stisak. Ali onda izgubi snagu u koljenima, prevrne se po stubama i svom težinom tresne glavom ravno na šljunak. Tek tada mu se prsti nemoćno opuste.

Začuli su se uzbuđeni povici „Držite ga!“, „Nevidljiv je!“ i slično, a neki mladić iz nekog drugog mjesta i nepoznata imena naglo pojuri, nešto ščepa, no ne uspije zadržati stisak, pa se prevali preko Jaffersova oborena tijela. Na sredini ceste jedna žena vrisne kad ju je nešto okrznulo u prolazu, pas, očito šutnut nogom, zatuli i cvileći pobjegne u Huxterovo dvorište – time je bijeg Nevidljivog čovjeka uspješno okončan. Nekoliko trenutaka ljudi su stajali, čudili se i gestikulirali, a onda ih preplavi val panike, pa se razbježe po čitavom mjestu kao da ih goni sto vragova.

Jedino Jaffers ostane i dalje ležati kraj stuba koje su vodile u konačište, povijenih koljena, lica okrenutog prema nebu.