Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

23. U DRURY LANEU

– Eto, sad već počinjete shvaćati – reče Nevidljivi čovjek – sve nedostatke mojeg stanja. Bio sam bez krova nad glavom i bez odjeće – a nabaviti odjeću značilo bi odreći se svih prednosti i preobraziti se u čudnu, jezivu kreaturu. Namjerno sam gladovao, jer ispuniti tijelo hranom koja nije podvrgnuta procesu postizanja nevidljivosti značilo bi ponovno postati groteskno vidljivim.

– O tome uopće nisam razmišljao – odvrati Kemp.

– Nisam ni ja. A snijeg me upozorio i na druge opasnosti. Po snijegu se nisam smio kretati na otvorenom – pahulje bi se nakupile po meni i tako me razotkrile. Kapi kiše po tijelu bi mi ocrtale vodenaste obrise poput sjajne ljuske tijela – mjehur u obliku čovjeka. Pa magla… U magli bih izgledao kao blijeda naznaka mjehura, mutno svjetlucanje poleđine ljudske pojave. Nadalje, kad bih izašao van, na londonskom zraku prašina bi mi se uhvatila oko gležnjeva, a po koži bi mi se pojavile „lebdeće“ mrlje čađe i prašine. Nisam znao koliko bi vremena bilo potrebno da od toga ponovno postanem vidljiv, no bilo mi je jasno da na to ne bi trebalo baš dugo čekati.

Zbog toga sam morao pobjeći iz Londona pod svaku cijenu.

Hodao sam kroz sirotinjsku četvrt prema Great Portland Streetu i zatekao sam se na kraju ulice u kojoj sam nekad stanovao. Nisam prešao na tu stranu zbog gomile ljudi koji su stajali nasuprot ostataka kuće iz koje se još dimilo, a koju sam ja zapalio. Moj najhitniji problem bio je nabaviti odjeću. Zbunjivalo me što učiniti s licem. Tada sam u jednoj od onih malih trgovinica raznovrsnom robom – drže novine, slatkiše, igračke, potrepštine za pisanje, pribor za božićni maskenbal i još neke stvari – ugledao mnoštvo maski i lažnih nosova. Shvatio sam da je moj problem s licem riješen.

U trenu sam se dosjetio što učiniti. Okrenuo sam se s jasnim ciljem na umu te sam, oprezno izbjegavajući prometne ulice, krenuo prema sporednim uličicama sjeverno od Stranda. Sjetio sam se da negdje u tom dijelu, iako nisam znao baš točnu adresu, neki kazališni krojači imaju svoje prodavaonice.

Dan je bio prohladan, sa studenim vjetrom koji se raspuhao ulicama okrenutim na sjever. Koračao sam brzo, izbjegavajući da mi se netko ispriječi na putu. Svaki prelazak ulice predstavljao je opasnost, a svakog se prolaznika trebalo oprezno čuvati. Neki se čovjek, baš kad sam ga htio obići na vrhu Bedford Streeta, naglo okrenuo zakoračivši ravno u mene, tako da sam morao odskočiti na cestu gdje sam skoro završio pod kotačima fijakera u prolazu. Po kočijaševu mišljenju, čovjek je doživio nekakvu vrstu moždanog udara. Taj me susret toliko iživcirao da sam otišao na tržnicu Covent Garden gdje sam, drhteći i jedva dišući, prosjedio neko vrijeme u mirnom kutu pokraj štanda s ljubicama. Shvatio sam da sam se opet prehladio i s vremenom sam se morao okrenuti i poći jer sam kihanjem mogao privući pažnju.

Naposljetku sam stigao na mjesto za kojim sam tragao – do male, prljave, muhama umrljane trgovine u blizini zgrade Drury Lane, čiji je izlog bio natrpan brokatnim haljama, lažnim draguljima, perikama, papučama, krinkama za lice i kazališnim fotografijama. Trgovina je izgledala zastarjelo, bila je niska i mračna, a nad njom se uzdizala četverokatnica, tamna i ogoljela. Pogledao sam kroz izlog, pa sam, ne vidjevši nikog unutra, ušao. Otvaranje vrata povuklo je zvonce koje je zazvonilo zveckavim tonom. Vrata sam ostavio otvorena i otišao sam iza otrcanog stalka za kostime u kut iza visokog zrcala. Nekoliko trenutaka nitko nije došao. Tad sam začuo teške korake koji su se vukli po sobi i u dnu se trgovine pojavio neki čovjek.

Moji planovi su sada bili posve jasni. Trebao sam se uvući u kuću, sakriti se negdje na katu, pričekati priliku i kad se sve stiša, pronaći periku, krinku, naočale i odjeću pa izaći u svijet, možda kao groteskna, ali ipak stvarna pojava. I naravno, usput bih mogao ukrasti iz kuće sav novac kojeg se uspijem domoći.

Čovjek koji je upravo ušao u dućan bio je nizak, blago pogrbljen, muškarac gustih obrva, dugačkih ruku i vrlo kratkih, krivih nogu. Očito sam ga prekinuo u jelu. Zurio je uokolo po trgovini s izrazom očekivanja. Očekivanje se pretvorilo u čuđenje, pa u bijes kad je vidio da je trgovina prazna. – Prokleti mulci! – rekao je. Izašao je iz dućana kako bi zurio gore-dolje po ulici. Za nekoliko trenutaka vratio se, nogom je srdito zalupio vrata dućana te se mrmljajući opet zaputio prema kućnim vratima.

Zakoračio sam slijedeći ga, no on naglo zastane zbog šuma mojih pokreta. I ja sam zastao, iznenađen oštrinom njegova sluha. Nato mi je pred licem zalupio vrata koja su vodila u unutrašnjost kuće.

Stajao sam, oklijevajući. Odjednom sam začuo njegove brze korake koji su se vraćali i vrata se ponovno otvore. Čovjek je stajao gledajući uokolo po trgovini poput nekog tko još uvijek nije zadovoljan. Zatim je, mrmljajući sebi u bradu, pogledao iza pulta i zavirio iza nekih dijelova pokućstva. Tad je neodlučno zastao. Iza sebe je ostavio otvorena kućna vrata, pa sam šmugnuo u stražnju sobu.

Bio je to čudan sobičak, sirotinjski namješten, s brojnim golemim maskama u jednom kutu. Na stolu se nalazio odstajali doručak i, oh, Kempe, bio sam u stanju strašnog iskušenja dok sam morao udisati miris kave i tako stajati promatrajući ga kad je ušao i nastavio s jelom. Osim toga, njegovo ponašanje za stolom bilo je prilično razdražujuće. U tom su se sobičku nalazila troja vrata. Osim onih koja su vodila u dućan, jedna su vodila na kat, druga u podrumsku kuhinju, no sva su bila zatvorena. Dokle god je on bio u prostoriji, ja nisam mogao izaći. Jedva bih se mogao pomaknuti zbog njegova izoštrenog sluha, a po leđima me raspuhivao propuh. Dvaput sam se jedva suzdržao da ne kihnem.

Moje nevidljivo stanje donijelo mi je i neku posve novu, zanimljivu i nevjerojatnu istančanost osjeta, samo, bez obzira na sve to, već sam bio strašno umoran i ljut, a vrijeme se beskonačno razvuklo prije nego je čovjek završio s jelom. Kad je napokon bio gotov, stavio je svoje bijedno, glineno posuđe na crni kositreni pladanj na kojem se već nalazio čajnik, a kad je skupio sve rasute mrvice u svoju senfom umrljanu krpu pošao je sve to odnijeti. Teret koji je nosio na rukama spriječio ga je da za sobom zatvori vrata (a što bi sigurno učinio, nikad nisam vidio nekoga tko je tako revno zatvarao vrata) pa sam krenuo za njim u prilično prljavu podrumsku kuhinju i praonicu posuđa. Imao sam „zadovoljstvo“ promatrati ga kako počinje s pranjem posuđa, pa kako nisam vidio od zadržavanja ondje, a i cigleni mi je pod hladio noge, uspeo sam se stubama, vrativši se u sobičak, gdje sam sjeo u njegov stolac pokraj vatre. Vatra je jedva tinjala pa sam, ne razmišljajući, bacio na žar malo ugljena. Zbog ove buke odmah je došao gore te je zastao buljeći. Pregledao je sobu i pritom me gotovo dodirnuo. Čak se i nakon tog pretraživanja činio tek donekle umirenim. Zastao je na vratima te je posljednji put sve obuhvatio pogledom prije nego što se vratio dolje.

Čekao sam u sobičku cijelu vječnost. Naposljetku je došao gore i otvorio vrata iza kojih je stubište vodilo na kat. Jedva sam ga uspio mimoići.

Na stubištu je tako naglo zastao da sam se gotovo zabio u njega. Stajao je gledajući unatrag, ravno u moje lice. Osluškivao je. – Mogao bih se zakleti… – rekao je. Dugom, dlakavom rukom čupkao je donju usnu. Pogledom je prelazio gore-dolje po stubištu. Onda je nešto promrmljao i nastavio se penjati.

Već je stavio ruku na kvaku vrata, a onda je ponovno zastao s onim istim izrazom zbunjenosti i bijesa na licu. Postao je svjestan tihih šumova mojih pokreta iza njega. Mora da je taj čovjek imao vraški oštar sluh. Iznenada je opet pobjesnio. – Ako je netko u ovoj kući…! – zagalamio je psujući. Nije dovršio prijetnju. Gurnuo je ruku u džep, nije pronašao ono što je tražio pa je, projurivši pokraj mene, sišao niza stube, posrćući bučno i ratoborno. Nisam ga slijedio. Sjedio sam na vrhu stubišta dok se nije vratio.

Ubrzo se opet popeo na kat, još uvijek nešto mrmljajući. Otvorio je vrata sobe i prije nego što sam uspio ući treskom mi ih je zalupio točno pred nosom.

Odlučio sam pretražiti kuću što je moguće tiše i time si malo prikratiti vrijeme. Kuća je bila vrlo stara i trošna, prepuna štakora i tako vlažna da su se tapete u potkrovlju ljuštile sa zidova. Na pojedinim vratima kvake su bile krute i nepomične, pa sam ih se bojao snažnije okrenuti. Nekoliko soba koje sam pregledao bilo je nenamješteno, a druge su bile prepune drvene kazališne starudije, nabavljane u rabljenom stanju, sudeći po izgledu. U sobi do njegove spavaonice otkrio sam mnogo stare odjeće. Počeo sam je premetati pa sam u svojoj nestrpljivosti opet zaboravio na očitu oštrinu njegova sluha. Začuo sam šuljanje i podigao sam pogled točno na vrijeme da ga vidim kako promatra razbacanu hrpu odjeće držeći u ruci neki prastari revolver. Stajao sam potpuno mirno dok je on sumnjičavo zurio uokolo otvorenih usta.

– To je sigurno ona – rekao je polagano. – Prokleta bila.

Tiho je zatvorio vrata i odmah sam začuo kako se ključ okrenuo u bravi. Tada su se njegovi koraci udaljili. Odjednom sam shvatio da sam zaključan. Nekoliko trenutaka nisam znao što učiniti. Koračao sam od vrata do prozora, pa natrag i tako nekoliko puta, zastajkujući zbunjen situacijom. Obuzeo me žestoki bijes. Ipak sam odlučio pregledati svu odjeću prije nego što poduzmem bilo kakav daljnji korak, no već sam u prvom pokušaju srušio hrpu garderobe s gornje police. Zbog tog se zvuka opet vratio u sobu. Raspoloženje mu je bilo strašnije nego ikad do tad. Ovaj put stvarno me i dodirnuo. Začuđeno je odskočio unatrag te je sav zbunjen zastao na sredini sobe.

Ubrzo se malo smirio. – Štakori – rekao je potiho s prstima na ustima. Očito je bio pomalo prestrašen. Ja sam se tiho pomicao uza zid kako bih izašao iz sobe, ali jedna je podna daska zaškripala. Nato je taj maleni đavolski nasilnik počeo obilaziti cijelu kuću s revolverom u ruci i zaključavati sva vrata redom. Ključeve je ugurao u džep. Kad sam shvatio što smjera uhvatio me napad bijesa – jedva sam se uspijevao dovoljno obuzdati da pričekam svoju priliku za bijeg. Do tada sam već znao da je sam u kući, nisam mnogo odugovlačio i tresnuo sam ga po glavi.

– Tresnuli ste ga po glavi? – uzvikne Kemp.

– Da, onesvijestio sam ga u trenutku dok je silazio niza stube. Opalio sam ga odostraga nekim stolčićem koji je stajao na vrhu stubišta. Otkotrljao se do prizemlja poput vreće starih cipela.

– Ali… Moram to reći! Opća pravila čovječnosti…

– Jesu vrlo dobra za obične ljude. No, Kempe, smisao svega bio je u tome da sam morao izaći iz te kuće zakrabuljen, a da me on ne vidi. Nisam mogao smisliti ni jedan drugi način da to učinim. Zatim sam mu začepio usta prslukom kazališnog kostima te sam ga čvrsto umotao u plahtu.

– Umotali ste ga u plahtu!

– Upakirao sam ga kao vreću. Bilo je to zapravo dobro rješenje da se idiot uplaši i smiri, jer inače bih iz cijele te situacije vraški teško izvukao živu glavu. Dragi moj Kempe, nema nikakve koristi od toga što sjedite i buljite u mene kao da sam ubojica. To sam morao učiniti. Imao je revolver. Kad bi me jednom vidio, bio bi me u stanju otpisati…

– Ali ipak – reče Kemp – u današnjoj Engleskoj! A čovjek je ipak bio u svojoj kući, a vi ste… pa, pljačkali.

– Pljačkao? Dovraga! Još ćete me na kraju proglasiti lopovom! Sigurno, Kempe, niste toliko bedasti da biste se pridržavali tih prastarih pravila. Zar ne možete shvatiti moj položaj?

– Mogu i njegov – odgovori Kemp.

Nevidljivi čovjek naglo ustane.

– Što hoćete time reći, Kempe?

Kempovo se lice namrgodi. Htio je nešto reći, ali se suzdrži.

– Pretpostavljam da, na kraju krajeva… – zausti, naglo promijenivši ponašanje – nešto ste doista morali poduzeti. Bili ste u škripcu. Ipak…

– Jasno da sam bio u škripcu. I to u paklenom škripcu! A još me i strašno razbjesnio – lovio me po kući, mahao je onim svojim revolverom, zaključavao i otključavao vrata… Jednostavno me izludio. Ne krivite me, zar ne? Ne zamjerate mi?

– Ja nikad nikome ništa ne zamjeram – reče Kemp. – To su zastarjeli nazori. A što ste učinili nakon toga?

– Bio sam gladan. U prizemlju sam pronašao štrucu kruha i nešto užegla sira – više nego dovoljno da utažim glad. Popio sam i malo brendija s vodom pa sam se popeo stubama te sam, prošavši uz onaj svoj improvizirani zavežljaj – ležao je prilično nepokretno – otišao u sobu sa starom odjećom. Prozor sobe gledao je na ulicu. Dvije čipkaste i od prljavštine smeđe zavjese zaklanjale su staklo. Prišao sam prozoru i provirio kroz rupice na čipki. Vani je bio blistav dan čija je svjetlost bila u kontrastu s tamnosmeđim sjenama sumorne kuće u kojoj sam se zatekao. Zapanjujuće blistav! Promet je bio živ – dvokolice s voćem, fijaker, teretna kola s hrpom kutija, kolica trgovca ribom. Okrenuo sam se, dok su mi točkice boja još titrale pred očima, prema tmurnom namještaju iza sebe. Uzbuđenje je opet ustupilo mjesto zrelom razmišljanju o položaju u kojem sam se nalazio. Soba je bila ispunjena slabim mirisom benzinskih para, što je, pretpostavljam, bilo neko sredstvo koje se koristilo za čišćenje stare odjeće.

Počeo sam pomno pretraživati kuću. Mogao sam zaključiti da grbavac već neko vrijeme u kući živi sam. Bio je neobična osoba. U sobi s odjećom najprije sam pokupio sve što bi mi na bilo koji način moglo koristiti, pa sam tek onda počeo odabirati. Pronašao sam ručnu torbu koja mi se učinila prikladnom, nešto pudera, ruža i flastera.

Razmišljao sam o tome da se našminkam, napudram lice i ostale dijelove tijela izložene pogledu te se opet pretvorim u čovjeka koji je vidljiv; samo, to je bilo nepraktično zbog činjenice da bi mi za ponovno postizanje nevidljivosti trebao terpentin i ostali pribor za skidanje boje, a i poprilično vremena. Naposljetku sam izabrao donekle uvjerljivu krinku, pomalo grotesknu, ali ništa goru od izgleda drugih ljudi – tamne naočale, prosjede zaliske i periku. Nisam mogao pronaći nikakvo donje rublje, no to sam mogao i naknadno kupiti, pa sam privremeno odjenuo šareni domino-kostim i omotao se s nekoliko bijelih šalova od kašmira. Nisam mogao pronaći ni čarape, ali su mi grbavčeve čizme pristajale, pa je to bilo dovoljno. U blagajni trgovine našao sam tri funte i oko trideset šilinga u srebru, a u zaključanom ormaru u koji sam provalio u sobi bilo je još osam funti u zlatu. Tako opskrbljen mogao sam ponovno krenuti u svijet.

A tad sam počeo nekako čudno oklijevati. Je li moj izgled doista… uvjerljiv? Provjeravao sam motreći se sa svih strana u malom zrcalu u spavaćoj sobi kako bih uočio bilo kakav propust, no činilo mi se da je sve u redu. Izgledao sam groteskno poput kakvog lika iz predstave, na primjer nekog škrca – ali sigurno nisam izgledao poput fizičke nakaze. Skupljajući samopouzdanje odnio sam ono malo zrcalo dolje u trgovinu. Spustio sam zastore i pomno se pregledao sa svih strana pomoću velikog zrcala u kutu.

Nekoliko minuta skupljao sam hrabrost, a zatim sam otključao vrata trgovine i odlučno izašao na ulicu, ostavljajući čovječuljka da se ispetlja iz plahte kako god zna. Za pet sam minuta od krojačeva dućana prešao preko više od desetak raskrižja. Nije se činilo da itko na mene obraća osobitu pažnju. I posljednju sam teškoću naizgled prebrodio.

Ponovno je zastao.

– I više vas nije bilo briga što će biti s grbavcem? – upita Kemp.

– Ne – reče Nevidljivi čovjek. – Niti sam ikad čuo što se s njim zbilo. Vjerojatno se nekako odvezao i izvukao. Iako su čvorovi bili dobro stegnuti.

On opet zašuti, ode do prozora i ukočeno se zagleda u vanjski svijet.

– Što se dogodilo kad ste stigli na Strand?

– Ah. Opet nova razočaranja. Mislio sam da su svi moji problemi nestali. Zapravo, mislio sam da sad mogu bez ikakvih posljedica činiti što god poželim – sve osim odati svoju tajnu. Tako sam mislio. Što god učinio, kakve god to posljedice imalo, nitko mi nije mogao ništa. Trebao sam samo zbaciti odjeću i nestati. Nitko me ne bi mogao uhvatiti. Novac bih mogao uzeti gdje god da ga nađem. Odlučio sam da ću se počastiti raskošnom gozbom, zatim ću odsjesti u nekom dobrom hotelu i upotpuniti asortiman svojih potrepština. Osjećao sam se iznenađujuće samouvjereno – sad mi baš i nije ugodno kad se sjetim kakva sam budala bio. Ušao sam tako u neki restoran i već sam počeo naručivati jelo, kad sam se sjetio da ne mogu jesti bez otkrivanja svog nevidljivog lica. Prekinuo sam s naručivanjem, rekao konobaru da ću se vratiti za desetak minuta i izašao iz restorana sav očajan. Ne znam jeste li vi ikad bili tako razočarani pri jelu.

– Ne baš tako strašno – reče Kemp. – Ali mogu to zamisliti.

– Došlo mi je da pobijem sve te vražje budale. Naposljetku, već malaksao od želje za ukusnom hranom, ušao sam u drugi restoran i zatražio stol u odvojenoj prostoriji. – Lice mi je strašno unakaženo – rekao sam. Pogledali su me znatiželjno, ali kako su morali poštivati zahtjev gosta – ipak sam na kraju dobio svoj ručak. Nije bio baš najbolje poslužen, no utažio mi je glad i kad sam se najeo, ostao sam sjediti pušeći cigaru. Trudio sam se isplanirati što i kako dalje dok je vani počinjala snježna mećava.

Što sam više razmišljao, Kempe, to sam sve više shvaćao kakav je beznadni apsurd biti nevidljiv u ovako hladnom i zagađenom podneblju napučenog, velikog, civiliziranog grada. Prije nego sam se podvrgnuo tom ludom pokusu maštao sam o tisućama prednosti. Tog poslijepodneva sve mi se činilo kao potpuni promašaj. Podsjećao sam se na one stvari koje čovjeku izgledaju poželjno. Nedvojbeno je da ih nevidljivost čini dostupnima, ali kad dođete do njih nevidljivost vam onemogućuje da u njima uživate. Ambicija – kakvog smisla ima ponos zbog postignutog cilja ako fizički ne možete uživati u plodovima svog truda? Kakvog smisla ima ljubav žene kad vas njene oči ne mogu vidjeti? Ne privlači me politika, sportska nadmetanja, podlost slave, niti imam želju pomagati drugim ljudima. Čime da se onda bavim? I zašto sam onda od sebe učinio ovo zavojima omotano čudo, zakrabuljenu karikaturu od čovjeka?

Zastao je, a po položaju tijela moglo se naslutiti da mu je pogled odlutao kroz prozorsko staklo.

– A kako ste stigli u Iping? – upita Kemp s nervoznom željom da svog gosta okupira i zadržava razgovorom.

– Otišao sam tamo raditi na jednoj stvari… Polagao sam nade u jednu donekle razrađenu zamisao! I još uvijek mislim da je ostvariva! Sada je to već posve definirana ideja. Kako obrnuti proces nevidljivosti. Obnoviti ono što sam poništio. Želim opet postati vidljiv kad se na to odlučim. To bih učinio nakon što obavim sve ono što sam naumio učiniti kao nevidljiv. Zapravo bih baš o tome želio sada porazgovarati s vama.

– I otišli ste ravno u Iping.

– Da. Jednostavno sam samo trebao podići svoje tri bilježnice, čekovnu knjižicu, svoju prtljagu i donje rublje, naručiti dosta kemikalija za provedbu svoje zamisli – pokazat ću vam proračune čim ponovno dođem do svojih bilježnica – i krenuo sam u Iping. O moj Bože! Još se i sada sjećam one snježne oluje u kojoj sam se prokleto namučio sačuvati svoj kartonski nos od vlažnih pahulja snijega.

– I na kraju – reče Kemp – prekjučer, kad su vas razotkrili , vi ste zapravo… sudeći po onome što piše u novinama…

– Jesam. Tako je. Jesam li ubio onog blesavog redarstvenika?

– Niste – odvrati Kemp. – Nadaju se njegovu oporavku.

– Onda stvarno ima sreće. Potpuno sam bio izgubio strpljenje, budale jedne! Zašto me nisu mogli ostaviti na miru? A onaj glupi trgovac?

– Ne očekuju da će itko umrijeti – odgovori Kemp.

– Ali ništa ne znam o onom svom skitnici – reče Nevidljivi čovjek i nasmije se neugodnim smijehom.

– Nebesa, Kempe, vi sigurno ne znate što je bijes. Mučno raditi godinama, kovati planove i spletke, a onda vam se pojavi neki nepismeni odrpani idiot koji vam poremeti sve planove! Budale svih mogućih vrsta koje su ikad rođene došle su na ovaj svijet samo da mi stanu na put i poremete planove. Da ih se još našlo… poludio bih i počeo ih sve micati! A i ovako su mi učinile život tisuću puta težim.

– To je nedvojbeno iscrpljujuće – reče Kemp suho.