Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

21. U OXFORD STREETU

Kad sam kao nevidljiv prvi put silazio stubama otkrio sam neočekivanu poteškoću – nisam mogao vidjeti svoja stopala pa sam se dvaput spotaknuo, a i zasun sam zgrabio nekako neuobičajeno nespretno. Ipak, kad nisam gledao u tlo uspijevao sam po ravnom terenu hodati sasvim dobro.

Moje se raspoloženje, kao što sam rekao, pretvorilo u oduševljenje. Osjećao sam se onako kako bi se u gradu čiji su stanovnici slijepi osjećao čovjek s normalnim vidom koji je odjeven u bešumnu odjeću i obuću. Uhvatio me strašan poriv da se rugam, da strašim ljude, da ih udaram po leđima, da im zbacujem šešire s glava – da u svakom pogledu iskazujem svoju silnu nadmoć.

No, tek što sam izašao na Great Portland Street (moj je stan bio u blizini tamošnje velike trgovine tekstilom) začuo sam kako metalne plohe udaraju jedna o drugu i odjednom sam odostraga osjetio žestok udarac. Okrenuvši se, ugledao sam čovjeka koji je nosio košaru sa sifonima za soda-vodu i koji je sav u čudu gledao u teret koji je nosio. Iako me udarac stvarno zabolio, u njegovoj je zbunjenosti bilo nečeg tako neodoljivog da sam se glasno nasmijao. – Sam je vrag u toj košari – rekao sam, naglo je istrgnuvši iz njegove ruke. On ju je nesvjesno ispustio, a ja sam je sa svim onim teškim teretom zavitlao u zrak.

Samo, neki glupi kočijaš koji je stajao ispred krčme iznenada poleti za košarom, a njegovi ispruženi prsti bolno mi se zabiju ispod uha. Bacio sam košaru na njega, no odmah sam se našao uvučen u viku i topot koraka oko sebe, jer ljudi su istrčali iz trgovina, a promet je stao. Tada sam shvatio što sam si učinio, pa sam prokleo sam svoju glupost i leđima se priljubio uz izlog dućana, vrebajući zgodu za bijeg iz te zbrke. Svakog trenutka mogli su me uvući u gomilu i neminovno razotkriti. Odgurnuo sam od sebe nekog mesarskog pomoćnika koji se srećom nije osvrnuo da vidi kakvo ga je to „ništavilo“ odgurnulo u stranu, pa sam se sklonio iza fijakera na četiri kotača. Ne znam kako je sve to završilo. Požurio sam i prešao ulicu, koja je srećom bila prazna. Jedva sam obraćao pažnju kamo idem, jer me zbog nedavnog događaja obuzeo strah da ne budem otkriven… I tako sam uronio u poslijepodnevnu gužvu Oxford Streeta.

Pokušao sam se uvući u bujicu ljudi, ali je gužva bila prevelika, pa su mi već trenutak kasnije nagazili na pete. Odlučio sam hodati duž udubine uličnog žlijeba čije su mi neravnine bolno ranjavale stopala i odmah me snažno zahvatilo rudo nekih dvokolica i tresnulo me u leđa ispod lopatice, podsjetivši me da sam već ionako jako nagnječen. Maknuo sam se u stranu, instinktivnim pokretom izbjegao sam neka ručna kolica i našao se iza fijakera. Spasila me sretna zamisao da iskoristim to što je fijaker išao ulicom polako, pa sam hodao odmah iza kupea, drhteći zapanjen naglim obratom u mojoj avanturi. I nisam samo drhtio, već sam se ozbiljno tresao. Bio je vedar siječanjski dan, ja sam bio potpuno gol, a muljevito blato koje je prekrivalo cestu počelo se smrzavati. Danas mi izgleda glupo što nisam računao s tim da ću, nevidljiv ili ne, ipak biti podložan vremenskim prilikama i svim njihovim posljedicama.

Odjednom mi je sinula sjajna zamisao. Optrčao sam kupe i uskočio u fijaker. Eto, drhteći uplašen, šmrcajući s prvim naznakama prehlade i s masnicama po leđima koje su me sve više upozoravale da su itekako bolne, provezao sam se polako Oxford Streetom i duž Tottenham Court Roada. Raspoloženje mi se već silno poboljšalo u odnosu na muku koju sam osjećao prije deset minuta kad sam izjurio iz kuće. Ah, ta sjajna nevidljivost! Jedina misao koja me tada opsjedala bila je kako se izvući iz škripca u kojem sam se našao.

Prošli smo polako pokraj ustanove Mudie’s i tamo je neka visoka žena koja je nosila pet ili šest žuto ukoričenih knjiga zaustavila moj fijaker. Iskočio sam iz kupea točno u trenutku da je joj se sklonim s ulaza i usput sam u skoku zbog blizine blago okrznuo tramvaj. Uputio sam se ulicom prema Bloomsbury Squareu, namjeravajući stići sjeverno od Muzeja i tako se dokopati jedne mirne četvrti. Bio sam grozno promrznut, a neobičnost mog položaja toliko me iživcirala da sam trčeći zajecao. Na sjevernom uglu trga istrčao je mali bijeli pas iz ureda Farmaceutskog društva i odmah se, spuštene njuške, zaputio mojim tragom.

Nikad mi to prije nije palo na um, ali nos i njuh za su psa isto što i oči i osjet vida za čovjeka. Psi zapažaju prolaznike po mirisu, baš kao što ih ljudi zapažaju jer ih mogu vidjeti. To nervozno pseto počelo je lajući skakutati i činilo mi se da time jasno pokazuje da je svjestan moje prisutnosti. Dok sam prelazio na drugu stranu Great Russell Streeta stalno sam se osvrtao preko ramena i tek kad sam već dobrano zagazio u Montague Street postalo mi je jasno kamo sam tako jurio.

Odjednom sam postao svjestan limene glazbe. Pogledao sam niz ulicu i opazio kako se iz smjera Russell Squarea približava skupina ljudi u crvenim odorama sa zastavom Vojske spasa na čelu. Vladala je silna gužva, jedni su idući cestom pjevali, drugi su im se s pločnika podsmjehivali. Nisam mogao ni pomisliti na to da se ubacim među njih, a bilo me strah vratiti se smjerom iz kojeg sam došao i tako se ponovno udaljiti od svog bivšeg stana, pa sam u trenutku odlučio potrčati po bijelom stubištu kuće koja se nalazila točno nasuprot metalne ograde Muzeja i ostati tamo sve dok mnoštvo ne prođe. Na moju sreću i psa je zaustavila buka glazbe. Malo je oklijevao, pa je, podvivši rep, otrčao natrag do Bloomsbury Squarea.

Onda je stigla procesija, pjevajući s nesvjesnom ironijom nešto poput hvalospjeva „Kad ćemo ugledati Njegovo lice?“. Činilo mi se kao da je prošla čitava vječnost prije nego što se plima gungule napokon povukla s dijela ceste iznad kojeg sam stajao. Bum! bum! bum!, odjekivao je bubanj, ostavljajući iza sebe valove vibracija, pa u trenutku nisam primijetio dva balavca koji su zastali uz ogradu do mene. – Gle ovo – reče jedan. – A što? – upita drugi. – Zašto su tu… ovi otisci bosih nogu? Onakvi kakve ti ostavljaš u blatu?

Pogledao sam dolje i opazio balavce kako su zastali zureći otvorenih usta u blatnjave tragove koje sam ostavio na tek oribanim bijelim stubama. Prolaznici su ih odgurivali laktovima i nalijetali na njih, no probuđena znatiželja im nije dala mira. Bum! bum! bum!, kad ćemo, bum!, ugledati bum! Njegovo lice, bum! bum! – Il’ se ovim stepenicama popeo neki bosonogi čovo il’ ja ne znam ništa – reče jedan dječak. – I taj više nije sišo. A noge su mu krvarile.

Najveća gužva procesije već je prošla. – Pogledaj ovamo, Ted – pozvao je onaj mlađi detektiv glasom oštrim od čuđenja, upirući prstom točno u moja stopala. Svrnuo sam pogled i odmah sam ugledao maglovite naznake obrisa stopala ocrtane u mrljama blata. Na trenutak sam se ukočio.

– Stvarno, to je čudno – reče stariji. – Skroz ludo. To je baš ono – ko neki duh od stopala, jel’ tako? Oklijevao je, no onda je počeo primicati ispruženu ruku. Neki prolaznik zastane da vidi što to dječak hvata, a zastane i jedna djevojka. Još trenutak i bio bi me dotaknuo. Tad se dosjetih što učiniti. Odmaknem se korak. Dječak se s uzvikom trgne unatrag, a ja se brzim skokom prebacih na trijem susjedne kuće. Ipak, onaj mlađi dječak bio je dovoljno oštrovidan da slijedi pokret i kad se oporavio od trenutnog šoka, a ja još nisam uspio sići stubama i zakoračiti na pločnik, počeo je vikati da su stopala preskočila zid.

Ostali su žurno obišli trijem susjedne kuće. Ugledali su svježe tragove mojih stopala kako se pojavljuju, prvo na najnižoj stubi, a zatim na pločniku. – Što se događa? – upitao je netko. – Otisci stopala! Gledajte, otisci stopala trče!

Osim one trojice mojih progonitelja, svi koji su bili na ulici kretali su se u smjeru Vojske spasa, ali ta gužva nije zadržala samo mene, već i njih. Neki su se u gunguli čudili, a neki su nešto zapitkivali. Uspio sam se probiti kroz masu samo zato što sam srušio jednog mladića i već trenutak kasnije jurio sam poput muhe bez glave oko kružnog toka Russell Squarea, a šest ili sedam zaprepaštenih ljudi slijedilo je tragove mojih stopala. Nije bilo vremena za objašnjenja, jer bi inače cjelokupno mnoštvo nagrnulo za mnom.

Dvaput sam optrčao oko raskrižja, triput prešao preko ulice i vratio se po starim tragovima, i tada, kako su mi noge postajale toplije i suše, vlažni otisci stopala počeli su blijedjeti. Napokon sam mogao malo predahnuti, pa sam dlanovima protrljao i obrisao stopala, čime sam okončao cijelu stvar sa otiscima. Zadnje što sam vidio od te potjere bila je grupica od nekih desetak ljudi koji su beskrajno zbunjeni proučavali otisak stopala koji se polako sušio, a koji je nastao zbog lokvice na Tavistock Squareu, otisak koji je „istraživačima“ bio toliko jedinstven i neshvatljiv kao što su otkrića na pustom otoku bila neshvatljiva Robinsonu Crusoeu.

To me trčanje donekle ugrijalo, pa sam nastavio hodati s više hrabrosti kroz labirint mirnijih ulica koje su se protezale po kvartu. Leđa su mi sad već postala jako ukočena i bolna, predio oko grkljana bolio me od prstiju onog kočijaša, a koža vrata bila mi je izgrebena njegovim noktima. Stopala su me sve jače boljela, a na jednu nogu teže sam se oslanjao zbog male posjekotine na stopalu. Na vrijeme sam opazio jednog slijepca koji mi se približavao, pa sam pobjegao hramajući, jer sam se bojao njegovih izoštrenih osjetila i intuicije. Nekoliko sam se puta slučajno sudario s nekim ljudima. Odmaknuo sam se ostavljajući ih zapanjene i zbunjene neobjašnjivim psovkama koje su im odzvanjale u ušima.

Tada mi se na lice spustilo nešto tiho i meko, a trg je prekrila tanka koprena snježnih pahulja koje su polako padale na tlo. Već sam bio prehlađen i koliko god se trudio nisam mogao izbjeći da tu i tamo ne kihnem. Svaki pas koji bi mi se pojavio u vidokrugu sa svojim radoznalim njuškanjem i s nosom kojim je upirao ravno u mene izazvao bi u meni užas.

Tad su ulicom počeli trčati prvo muškarci, pa dječaci. Vikali su da je izbio požar. Trčali su u smjeru mog bivšeg stana i kad sam opet pogledao niz ulicu ugledao sam gust oblak teškog, crnog dima koji se izdizao iznad krovova i telefonskih žica. Gorio je moj stan, moja odjeća, aparatura, zapravo, sve što sam imao osim čekovne knjižice i tri sveska ispisana bilješkama koje su bile pohranjene u pošti u Great Portland Streetu. – Gori!…

Doista sam „spalio iza sebe sve brodove i mostove“ – ako ta uzrečica uopće ima uporište u nekom stvarnom događaju. Kuća je bila poput buktinje.

Nevidljivi čovjek zastao je i zamislio se. Kemp je nervozno pogledao kroz prozor.

– I što se dalje dogodilo? – upitao je. – Nastavite…