Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

16. U GOSTIONICI „VESELI KRIKETAŠI“

Gostionica „Veseli kriketaši“ nalazila se u samom podnožju brda, tamo gdje je početak tramvajskih tračnica. Gostioničar je, oslanjajući debele, crvene ruke o blagajnu, vodio razgovor o konjima s nekim anemičnim kočijašem, dok je čovjek s crnom bradom odjeven u sivo odijelo grabio dvopek sa sirom, zalijevajući to pivom Burton. Govorio je s primjetnim američkim naglaskom, vodeći razgovor s jednim redarstvenikom koji tad nije bio u službi.

– Kakva je to galama? – upita blijedi kočijaš prekidajući temu razgovora, dok se trudio pogledati uvis prema brdu kroz prljave žute zavjese na niskom prozoru gostionice. Ondje je netko trčao kao sumanut.

– Možda je požar – reče gostioničar.

Teški udarci stopala u trku približe se, vrata se s treskom otvore i unutra uleti Marvel, sav uplakan, raščupan, bez šešira i poderana ovratnika. Grčevito se osvrne za sobom i pokuša zatvoriti vrata, ali zbog obješena zasuna ona ostanu poluotvorena.

– Dolazi! – poviče glasom cvileći od straha. – On dolazi! Nevidljivi čovjek! Iza mene je! Za ime Božje, upomoć! Upomoć! Upomoć!

– Zatvorite vrata – reče redarstvenik. – Tko to dolazi? O čemu se radi?

On ode do jednog krila ulaznih vrata, odmakne zasun i ono se treskom zalupi. Amerikanac zatvori drugo krilo.

– Pustite me u neku drugu prostoriju – zavapi Marvel spotičući se obliven suzama, ali čvrsto držeći bilježnice. – Pustite me u drugu prostoriju! Zaključajte me tu negdje unutra! Kažem vam, iza mene je! Jedva samo pobjegao! Rekao je da će me ubiti i ubit će me!

– Ovdje ste sigurni – reče čovjek s crnom bradom. – Vrata su zatvorena. O čemu se zapravo radi?

– Pustite me nekamo unutra – zacvili Marvel, pa glasno vrisne kad su se od iznenadnog udarca zatresla zabravljena vrata, nakon čega uslijedi užurbano kucanje i galama izvana.

– Hej! – poviče redarstvenik. – Tko je tamo?

Marvel se počne mahnito zalijetati u zidne obloge koje su sličile vratima.

– Ubit će me! Uzet će nož ili već nešto… Za ime Božje…

– Dođite s ove strane – pozove ga gostioničar. – Ovuda… – reče i podigne pregradu na šanku.

Marvel jurne iza šanka baš kad su se ponovili pozivi izvana.

– Ne otvarajte vrata – zaurla. – Molim vas, ne otvarajte vrata! Gdje ću se onda sakriti?

– Nevidljivi čovjek, zar ne? – upita čovjek s crnom bradom držeći jednu ruku iza leđa. – Vrijeme je da ga i mi vidimo.

Odjednom se staklo na prozoru gostione smrska, a na ulici započne vriska i bježanje na sve strane. Redarstvenik stane na klupu, pogleda van nastojeći otkriti tko je to pred vratima, pa siđe podignutih obrva.

– Da, to je on – reče.

Gostioničar je stajao pred vratima ostave u koju je maloprije zaključao Marvela i buljio u razbijeni prozor. Zatim zaobiđe šank i priđe onoj dvojici muškaraca. Iznenada se sve smiri.

– Da mi je sada moj pendrek – požali se redarstvenik i neodlučno krene prema vratima. – Otvorimo li vrata, on će ući. Ne možemo ga zaustaviti.

– Nemojte biti prebrzi s tim vratima – zabrinuto će blijedi kočijaš.

– Spustite zasun i otvorite – reče čovjek s crnom bradom. – A uđe li… – on pokaže revolver u svojoj ruci.

– To ipak ne dolazi u obzir – napomene redarstvenik. – To bi bilo ubojstvo.

– Poznat mi je stav vaše države o tome – odvrati muškarac s bradom. – Gađat ću mu noge. Spustite zasun i otvorite.

– Nemojte hodati iza mene s tom stvari u ruci – odvrati mu gostioničar vireći iznad zavjese.

– U redu – zaključi muškarac s crnom bradom, pa se sagne s uperenim revolverom i sam spusti zasun.

Gostioničar, kočijaš i redarstvenik okrenu se u smjeru vrata.

– Uđite – reče potiho čovjek s bradom, povlačeći se unatrag s pištoljem iza leđa, pogleda uprtog u razbravljena vrata. No, vrata su ostala zatvorena i nitko nije ušao. Pet minuta kasnije, kad je jedan drugi kočijaš oprezno zavirio glavom u prostoriju, oni su još uvijek čekali, a neko zabrinuto lice proviri iz ostave.

– Jesu li sva vrata na kući zaključana? – upita Marvel. – Obišao je… odšuljao se oko kuće. Lukav je ko sam vrag.

– Gospode bože! – reče kršni gostioničar. – Postoje i stražnja vrata! Pripazite i na njih! Ali…

On bespomoćno pogleda oko sebe. Vrata ostave zalupe se i začuje se okretanje ključa.

– … ali, tamo su dvorišna vrata i vrata od kuće…

I on istrči iz gostionice.

Trenutak kasnije vrati se s kuhinjskim nožem u ruci.

– Dvorišna vrata bila su otvorena! – reče objesivši mesnatu donju usnicu.

– Možda je je sada već u kući – promrmlja prvi kočijaš.

– U kuhinji nije – odvrati gostioničar. – Tamo su dvije žene, a ja sam ovim nožem ispitao cijeli prostor. I one misle da nije ušao. Nisu primijetile…

– Jeste li zaključali? – upita prvi kočijaš.

– Pa nisam dijete – odvrati gostioničar.

Čovjek s bradom skloni revolver, ali baš tog trenutka pregrada se na šanku sruši, držač na zasunu klikne, mehanizam brave muklo odjekne pod strahovitim udarcem, a vrata ostave bučno se razvale. Začuše Marvela kako cvili poput uhvaćenog jarca i svi mu odmah, skačući preko šanka, priskoče u pomoć. Prasne revolver bradatog čovjeka i zrcalo iznad šanka pukne, smrska se i uz zveket padne na pod.

Kad je gostioničar ušao u ostavu ugledao je Marvela kako se, neobično skvrčen, bori s nečim pokraj vrata koja vode u dvorište i kuhinju. Dok je gostioničar oklijevao ta se vrata širom otvore i Marvela nešto ugura u kuhinju. Začu se vrisak i zveket posuđa. Marvel se pognute glave uporno otimao, ali ga je nešto odvuklo podalje od kuhinjskih vrata s kojih su pali zasuni.

Redarstvenik, koji se pokušavao progurati kraj gostioničara, uleti zajedno s jednim od kočijaša i zgrabi zglob nevidljive ruke koja je davila Marvela, ali zadobije takav udarac u lice da posrne unatrag. Vrata se otvore, a Marvel uloži svu snagu da se zadrži iza dovratka. Tad kočijaš nešto ščepa.

– Imam ga! – poviče.

I gostioničareve crvene ruke zgrabe nešto nevidljivo.

– Da, evo ga! – reče.

Oslobođeni Marvel naglo se sruši na pod i pokuša otpuzati između nogu ljudi koji su se borili. U tučnjavi se razleti sve što se nalazilo u blizini vrata, i tada po prvi put začuju glas Nevidljivog čovjeka koji se prolomi u strašnom jauku kad mu je redarstvenik nagazio nogu. Onda divlje zaurla i stane šakama poput mlatova udarati uokolo. Iznenada kočijaš krikne te se presavije od udarca u ošit. Kuhinjska vrata koja su vodila do šanka naglo se zalupe i tako onemoguće Marvelov uzmak, a ljudi u kuhinji shvate da grabe i tuku samo prazni zrak.

– Kamo je nestao? – poviče bradati čovjek. – Van?

– Ovim putem – reče redarstvenik, pa zakorači u dvorište i naglo zastane.

Komad cigle fijukne mu kraj glave i razbije se usred glinenih lonaca na stolu.

– Pokazat ću ja njemu! – poviče čovjek s crnom bradom.

Odjednom iznad redarstvenikova ramena sijevne čelična cijev revolvera. Uslijedilo je pet metaka ispaljenih jedan za drugim u smjeru mraka iz kojeg je doletjela cigla. Dok je pucao, bradati je kružno pomicao ruku, pa su se meci zabijali u usko dvorište poput žbica s kotača. Uslijedila je tišina.

– Pet naboja – reče čovjek s bradom. – Tako je uvijek najbolje. Četiri asa i džoker. Uzmite fenjer, pa krenimo potražiti mrtvo tijelo.