Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

26. UBOJSTVO GOSPODINA WICKSTEEDA

Izgleda da je Nevidljivi čovjek izletio iz Kempove kuće zaslijepljen bijesom. Nešto je zgrabilo neko malo dijete koje se igralo u blizini Kempova ulaza i odbacilo ga u stranu toliko silovito da mu je gležanj slomljen te je još nekoliko sati nakon bijega Nevidljivog čovjeka ostalo u nesvijesti. Nitko nije znao kuda je otišao ni što je učinio. Može ga se samo zamisliti kako je tog toplog lipanjskog poslijepodneva trčao uz brežuljak prema otvorenim prostranstvima iza Port Burdocka, proklinjući očajno i bijesno svoju nepodnošljivu sudbinu, dok naposljetku nije, pregrijan i umoran, pronašao skrovište usred guštara Hintondeana, gdje je naumio ponovno posložiti razbijene dijelove svojih planova protiv ljudskog roda. Guštara se čini kao mjesto na kojem je tad najvjerojatnije pronašao zaklon, jer je baš tamo, oko dva sata poslijepodne, ponovno dokazao svoje postojanje na okrutan i tragičan način.

Ostaje nejasno u kakvom je duševnom stanju bio tijekom tog vremena i kakve je sve planove skovao. Nedvojbeno je bio neizrecivo ogorčen Kempovom izdajom, pa iako možemo shvatiti pobude koje su dovele do Kempova čina, ipak bismo se mogli zamisliti, pa čak i pomalo suosjećati zbog bijesa koji je takva neočekivana izdaja potaknula kod Nevidljivog čovjeka. Možda su ga obuzela sjećanja na sve traumatične doživljaje koje je preživio u Oxford Streetu i vjerojatno je zbog toga posebno računao na Kempovu suradnju u svojoj užasnoj maštariji o teroriziranju svijeta. No, kako god bilo, on je oko podneva netragom nestao i nitko živ ne može posvjedočiti o tome što je radio do pola tri. Možda je njegov nestanak bio sreća za čovječanstvo, no za njega je to bio sudbonosni period u kojem je bio prisiljen mirovati.

Tijekom tog vremena, skupina ljudi kojoj se pridruživalo sve više i više članova raštrkala se po cijelom području i svi su marljivo pretraživali. Dok je još jutros Nevidljivi čovjek bio tek legenda, priča za zastrašivanje, u podne je, uglavnom zahvaljujući Kempovu suhoparnom svjedočanstvu, predstavljen kao neprijatelj koji je itekako opipljiv, kojeg je trebalo svladati, zarobiti, pa makar ga pritom ranili. Zbog toga su se ljudi iz okolice nevjerojatno brzo i složno organizirali. Da se ukrcao na vlak do dva sata poslijepodne, još bi imao šanse pobjeći iz tog područja, no poslije dva bijeg je postao nemoguć. Na svakom putničkom vlaku koji je vozio na relacijama „velikog paralelograma“ između Southamptona, Manchestera, Brightona i Horshama vrata su bila zaključana, a promet vlakova koji su prevozili teret bio je gotovo potpuno obustavljen. U golemom krugu od dvadeset milja oko Port Burdocka odmah su krenule ophodnje od trojice-četvorice muškaraca sa psima, naoružane puškama i toljagama kako bi pretražile ceste i polja.

Policajci na konjima jahali su duž svih putova tog područja. Zaustavljali su se pred svakom kolibom i upozoravali ljude da dobro zaključaju vrata te da ostanu u kućama i ne izlaze ukoliko nisu naoružani. U svim osnovnim školama u tri sata prekinuta je nastava, pa su djeca, preplašena, u malim skupinama požurila kući. Kempov proglas – potpisao ga je Adye osobno – do četiri ili pet sati poslijepodne već je bio istaknut po gotovo cijelom okrugu. U njemu su kratko i jasno bile navedene upute kako se obraniti od Nevidljivog čovjeka, kako ga spriječiti da se domogne hrane i odmora, o potrebi stalnog opreza, o potrebi zapažanja bilo kakvih dokaza koji bi mogli ukazivati na njegovu prisutnost. Budući da je to bila brza i odlučna akcija vlasti, ubrzo se proširilo opće vjerovanje i spoznaja o postojanju tog čudnog bića, pa je još prije mraka cijelo područje od nekoliko stotina četvornih kilometara bilo pod najstrožim mjerama opsadnog stanja.

Još i prije nego se smračilo, stanovnike cijelog područja, koji su nervozno motrili situaciju, zahvatio je val užasa. Šapatom se od usta do usta, brzo i pouzdano, proširila uzduž i poprijeko toga kraja vijest o ubojstvu gospodina Wicksteeda.

Ako je točna naša pretpostavka da su sklonište Nevidljivog čovjeka bile guštare Hintondeana, onda moramo pretpostaviti da je u rano poslijepodne ponovno iz njih izašao potaknut nekom svojom zamisli koja je podrazumijevala uporabu oružja. Ne možemo znati o kakvoj se zamisli zapravo radilo, ali činjenica da je u ruci imao metalnu šipku prije nego što je susreo Wicksteeda za mene je presudna.

Razumljivo, ne možemo znati ništa o pojedinostima tog susreta, do kojeg je došlo na rubu onih šljunčanih graba udaljenih ni dvjesto metara od ulaza na imanje lorda Burdocka. Sve ukazuje na očajničku borbu – izgaženo tlo, mnogobrojne rane koje je zadobio gospodin Wicksteed, njegov slomljeni štap za šetnju – ali nemoguće je doznati zašto ga je napao, osim ako ga je obuzelo krvožedno ludilo. Doista je pretpostavka o ludilu gotovo neizbježna. Gospodin Wicksteed bio je star nekih četrdeset pet ili četrdeset šest godina, poslužitelj lorda Burdocka, nenametljiv izgledom i ponašanjem, zadnja osoba na svijetu koja bi potaknula takvo strahovito neprijateljstvo. Po svemu sudeći, Nevidljivi čovjek napao ga je metalnom šipkom istrgnutom iz oštećenog dijela ograde. Zaustavio je tog mirnog čovjeka koji je mirno išao kući na ručak, napao ga, nadvladao njegov slabašan pokušaj obrane, slomio mu ruku, oborio ga i šipkom mu smrskao lubanju do neprepoznatljivosti.

Šipku je sigurno istrgnuo iz ograde još prije nego što je susreo svoju žrtvu – vjerojatno ju je nosio u ruci, spreman za napad. Samo dvije pojedinosti, osim onih već poznatih, mogu nam pomoći u naslućivanju što se dogodilo. Prva je činjenica da šljunčana graba nije bila na izravnom putu gospodina Wicksteeda prema kući, već naprotiv, gotovo nekoliko stotina metara izvan tog puta. Druga pojedinost koja podupire sumnju o Nevidljivom čovjeku jest tvrdnja neke djevojčice kako je na putu u školu tog poslijepodneva vidjela ubijenog čovjeka kako se, čudno izvijajući tijelo, kreće preko polja prema šljunčanoj grabi. Način na koji je odglumila izvijanje ukazivao je na kretnje čovjeka koji se posrćući vuče iza nečeg ispred sebe što ga je stalno lupalo svojim štapom. Ona je bila posljednja osoba koja ga je vidjela živog. Odlazeći u smrt izgubio joj se iz vida, jer joj je pogled na borbu zaklonilo tek nešto bukovog drveća koje je raslo jedno do drugog te plitka udolina u tlu.

No, sljedeća mogućnost, barem po mišljenju pisca koji ovo bilježi, izdiže to ubojstvo iz razine čistog divljaštva. Možemo pretpostaviti da je Griffin uzeo šipku kao oružje, ali bez ikakve namjere da njome nekoga ubije. Moguće je da je baš tad naišao Wicksteed i primijetio tu čeličnu šipku kako se neobjašnjivo pomiče kroz zrak. Ne sluteći ništa o Nevidljivom čovjeku – Port Burdock ipak je udaljen dvadeset kilometara – možda se uputio u smjeru kojim se šipka pomicala. Sasvim je vjerojatno da on uopće nije ni čuo za postojanje nekog Nevidljivog čovjeka. Dakle, možemo zamisliti kako se Nevidljivi čovjek kretao – potiho, kako bi izbjegao da se u susjedstvu otkrije njegova prisutnost. No, baš se tad pojavio Wicksteed, koji je znatiželjan i uzbuđen počeo slijediti ovaj predmet koji se kretao iz neobjašnjivih razloga te ga je, konačno, pokušao nekako oboriti.

Nevidljivi čovjek nedvojbeno bi u običnim okolnostima lako mogao pobjeći sredovječnom progonitelju, ali mjesto gdje je nađeno Wicksteedovo truplo navodi na mogućnost da je Nevidljivog čovjeka loša sreća stjerala u borbi u kut šljunčare između žarećih kopriva i grabe prepune oštrog šljunka. Onima koji shvaćaju Griffinovu iznimnu naglost lako je zamisliti kako se dalje odvijao susret s Wicksteedom. Ali, sve je ovo ipak samo nagađanje.

Jedine nepobitne činjenice – jer dječje priče često nisu pouzdane – jesu otkriće batinama potpuno satrvenog Wicksteedova tijela i krvlju umrljane metalne šipke odbačene u koprive. To što je Griffin odbacio šipku ukazuje da je uslijed silnog uzbuđenja zbog onog što se dogodilo odustao od namjere radi koje je šipku i uzeo – ako je uopće imao nekakvu namjeru. On je svakako bio strašno sebičan, bezosjećajan čovjek, ali pogled na njegovu žrtvu, prvu koja je platila životom, krvavu i jadnu, koja mu je ležala do nogu, možda je ipak u njemu pobudio golemu količinu kajanja koje je tad zaustavilo sve smišljene spletke kojima se htio poslužiti.

Nakon ubojstva gospodina Wicksteeda izgleda da se uputio preko poljana prema brežuljcima. Po jednoj glasini, nekoliko ljudi u polju blizu Fern Bottoma oko zalaska sunca čulo je neki glas. Glas je naizmjence jadikovao, smijao se, jecao, stenjao, pa neprestano u razmacima vikao. Vjerojatno je to bilo vrlo čudno slušati. Glas se pronosio preko poljā djeteline i sve se više gubio prema brežuljcima.

Nevidljivi je čovjek tog poslijepodneva svakako morao nešto naučiti o brzim mjerama predostrožnosti koje je Kemp dogovorio sa svojim saveznicima. Sigurno je da je tad već nailazio na zaključane i osigurane kuće, vjerojatno se vukao oko željezničkih postaja i šuljao oko gostionica, a nesumnjivo je pročitao i proglas, shvativši donekle kakva se hajka povela protiv njega. Kako se spuštala večer, po poljima su se tu i tamo vidjele zbijene grupice od trojice ili četvorice muškaraca, a psi su lajali na sve strane. Ti su „lovci“ dobili izričite upute da u slučaju susreta s Nevidljivim čovjekom jedni drugima trebaju priskočiti u pomoć. No, Griffin ih je sve izbjegao. Možemo shvatiti dubinu njegova očaja, koji se još više produbio time što je svojim progoniteljima sam odao svoje slabosti, koje su tako okrutno iskorištene protiv njega. To je bio prvi dan da je potpuno izgubio hrabrost, jer je već gotovo dvadeset četiri sata, osim kad se okomio na Wicksteeda, bio čovjek kojeg su progonili. Tijekom noći vjerojatno je nešto pojeo i odspavao, jer je ujutro već bio onaj stari Nevidljivi čovjek, borben, snažan, bijesan i zlonamjeran, spreman za svoju posljednju veliku bitku protiv cijelog svijeta.