Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

10. THOMAS MARVEL ODLAZI U IPING

Nakon što se prvi nalet burne panike stišao, stanovnici Ipinga okrenuli su se raspravljanju o činjenicama nedavnih događaja. Osjećaj sumnje odjednom je podigao glavu – bio je to osjećaj pun nervoze koji se jedva držao na klimavim nogama – no, ipak, sumnja je postojala. Bilo je daleko lakše ne vjerovati u Nevidljivog čovjeka, a one koji su ga doista vidjeli kad se rasplinuo u ništavilo zraka, ili koji su osjetili snagu njegove pesnice, moglo se nabrojiti na prste. Čak se ni na neke od tih svjedoka nije moglo računati – Sandy Wadgers trenutno „nije bio dostupan“ jer se oprezno skrivao iza šipkama i lokotima zabravljenih vrata svoje kuće, dok je Jaffers ležao u polusvijesti u salonu konačišta „Kočija i konji“. Velike i čudne ideje koje nisu dio običnog, svakodnevnog života često imaju kod ljudi slabiji učinak od manjih, ali opipljivih spoznaja koje je lakše dokučiti. Iping je bio veselo okićen, a svi stanovnici bili su svečano odjeveni. Za svečanost Duhovskog ponedjeljka pripremali su se duže od mjesec dana. Tog istog poslijepodneva čak su se i oni koji su povjerovali u Nevidljivog čovjeka nastavili zabavljati, vjerujući da je on već sigurno otišao, a za skeptike je sve to ionako bila obična izmišljotina. No, svi ljudi, i oni koji su sumnjali kao i oni koji su vjerovali, tog su dana bili silno druželjubivi.

Na Haysmanovoj livadi održavalo se veselje pod šatorom, gdje su gospođa Bunting i ostale dame pripremale užinu, dok su se vani djeca, koja su taj dan bila pošteđena vjeronauka, igrala lovice i ostalih igara pod bučnim vodstvom kapelana i gospođā Cuss i Sackbut. U zraku je nedvojbeno lebdio blagi nemir, ali je većina ljudi već po nekakvom unutarnjem osjećaju imala potrebu prikriti da su iskusili bilo kakve misteriozne i natprirodne muke. Na mjesnom travnjaku bilo je ukoso napeto uže s čijeg su se višeg kraja pojedinci, viseći na koloturnicima, munjevito spuštali do drugog kraja gdje se nalazila napunjena vreća koja ih je štitila od ozljeda. Ova je igra bila vrlo omiljena među mladima, kao i ljuljanje na ljuljačkama i natjecanje u rušenju kokosovih oraha. Mnogi su šetali, a parne orgulje koje su bile postavljene na malenom vrtuljku ispunile su zrak oštrim mirisom ulja i jednako oštrom žestinom glazbe. Članovi udruženja za organizaciju koji su ujutro bili na misi kočoperili su se svojim ružičastim i zelenim amblemima, a najveseliji među njima ukrasili su svoje pustene šešire šarenim vrpcama. Starog Fletchera (čije je poimanje svetkovanja bilo sasvim drukčije) moglo se vidjeti kroz grm jasmina koji mu se nalazio ispred prozora, ili kroz otvorena vrata (kako vam je već draže zaviriti!) gdje oprezno balansira na dasci položenoj na dva stolca dok malja vapno po stropu sobe.

Oko četiri sata, stranac je ušao u mjesto iz smjera bregova i pašnjaka. Bio je to nizak, zdepast čovjek sa šeširom koji se već gotovo raspadao. Izgledao je jako zadihan. Obrazi su mu na nekim mjestima bili mlitavi, a drugdje jedro podbuhli. Lice mu je bilo prošarano mrljama od zajapurenosti i zabrinuto. Kretnje su mu odavale neku prisilnu živahnost. Skrenuo je iza ugla crkve i uputio se prema „Kočiji i konjima“. Čak se, između ostalih, i stari Fletcher sjeća da ga je vidio, jer ga je toliko iznenadila njegova nesvakidašnja pojava da je, dok ga je gledao, zbog nepažnje dopustio da mu vapno s četke iscuri u rukav kaputa. Taj je stranac, prema zapažanju vlasnika štanda s igrom „sruši kokos“, izgledao kao da razgovara sam sa sobom, a to je zamijetio i gospodin Huxter. Zaustavio se pred stepenicama ulaza u konačište i, prema Huxterovu tumačenju, činilo se kao da se u njemu odigrala neka strašna unutarnja borba, prije nego li se uspio prisiliti da uđe unutra. Naposljetku se odlučno popeo po stubama i Huxter ga je vidio kako se okrenuo nalijevo i otvorio vrata lokala. Huxter je kroz otvorena ulazna vrata iz prostorije i sa šanka čuo glasove koji su čovjeku objašnjavali da je pogriješio. „Ovo je privatni stan!“, tvrdio je Hall, a stranac je nespretno zatvorio vrata i krenuo prema šanku.

Za par minuta ponovno se pojavio, brišući dlanom usta s izrazom blagog zadovoljstva koje se Huxteru učinilo nekako izvještačenim. Stajao je tu nekoliko trenutaka, pažljivo gledajući oko sebe, a onda ga je Huxter vidio kako se sumnjivo šulja oko vrata koja vode na dvorište u kojem se nalazio prozor gostinjske sobe. Nakon kraćeg oklijevanja, stranac se naslonio na dovratak dvorišnih vrata. Izvadio je kratku glinenu lulu i počeo je puniti. Dok je to radio prsti su mu drhtali. Nespretno ju je zapalio te je, prekriživši ruke, počeo nehajno pušiti. Zapravo, bilo je očito da samo glumi da je opušten dok je pogledom brzo prelazio po dvorištu.

Huxter je sve to vidio vireći iznad limenki u izlogu svoje trgovine duhanom, a čovjekovo čudno ponašanje ponukalo ga je da nastavi promatrati.

Stranac se odjednom uspravi i strpa lulu u džep. Zatim uđe u dvorište i brzo se nekud izgubi. Huxter, vjerujući da svjedoči sitnoj krađi, brzo obiđe pult te istrči na ulicu kako bi presreo lopova. Dok je još trčao, ponovno se pojavio Marvel s nakrivljenim šeširom, velikim svežnjem u plavom stolnjaku u jednoj ruci i s tri goleme međusobno povezane bilježnice (kasnije se pokazalo da su bile povezane župnikovim naramenicama!) u drugoj. Čim je opazio Huxtera naglo je uzdahnuo, brzo skrenuo ulijevo i počeo bježati.

– Drž’te lopova! – vikao je Huxter, trčeći za njim. Huxterovo uzbuđenje bilo je golemo, ali kratka vijeka. Vidio je lopova ravno ispred sebe kako u brzini zaokreće iza ugla crkve i bježi cestom koja je vodila preko brežuljaka. Gledao ga je kako trči ispod mjesnih zastava i prazničnih ukrasa, a tek se par ljudi okrenulo za njim. Ponovno je zaurlao „Stani!“. Huxter nije prešao ni deset koraka kad mu se pred nogom ispriječila neka tajanstvena sila, pa više nije trčao, već je suludom brzinom letio kroz zrak. Vidio je kako mu se tlo iznenada približilo licu. Činilo se kao da se svijet rasprsnuo u milijune titravih točkica svjetla i više nije mario za ono što se zbilo nakon toga.