Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

4. GOSPODIN CUSS RAZGOVARA SA STRANCEM

 

Opisao sam prilično detaljno okolnosti pod kojima se stranac nastanio u Ipingu, kako bi čitatelj mogao shvatiti neobičan dojam koji je stvorio njegov dolazak. Izuzmem li dva neobična događaja, mogu preskočiti pojedinosti njegova ostanka sve do onog značajnog dana mjesne proslave. Bilo je tu brojnih verbalnih okršaja s gospođom Hall po pitanju kućnog reda, no nju je stranac sve do kraja travnja (tad je kod njega došlo do prve nestašice novca) uspijevao lako ušutkati kakvom posebnom nadoplatom. Gospodin Hall nije ga mogao podnijeti i kad god bi se usudio, poveo bi razgovor o tome da bi ga se trebali riješiti. Ipak, svoju je netrpeljivost uglavnom izražavao tako što ju je majstorski prikrivao, izbjegavajući svog gosta koliko god je to bilo moguće.

– Pričekajmo do ljeta kad počnu dolaziti umjetnici – mudro bi odvratila gospođa Hall. – Tad ćemo vidjeti. On je možda malo previše bahat, ali na vrijeme plaćeni računi ipak su na vrijeme plaćeni računi, što god ti rekao.

Stranac nikad nije išao u crkvu, niti je pravio razliku između nedjelje i radnog dana, čak ni u odijevanju. I radio je, po mišljenju gospođe Hall, vrlo hirovito. Katkad bi sišao u donju prostoriju rano ujutro te bi radio neprekidno satima i satima. Drugih je dana ustajao kasno, pa bi sate i sate proveo u uzrujanom i bučnom koračanju po sobi, pušeći i drijemajući u naslonjaču pokraj vatre. Osim s ljudima u selu, s ostatkom svijeta nije imao nikakvog dodira. Raspoloženje mu je stalno bilo neujednačeno, a njegovo je ponašanje najčešće sličilo ponašanju čovjeka koji pati pod teretom nekog gotovo nepodnošljivo teškog izazova. Zbog toga je jednom ili dvaput neke stvari u svojim prostorijama slomio, rastrgao, raščetvorio i polomio na komade u nezadrživom napadu strašnog bijesa. Činilo se da pati od najtežeg oblika kronične razdražljivosti. Njegova navika da potiho razgovara sam sa sobom sve je više rasla, pa iako je gospođa Hall zdušno osluškivala, ono što je čula nije uspijevala uhvatiti ni za rep ni za glavu.

Stranac je danju rijetko izlazio iz konačišta, ali u sumrak bi zakrabuljen do neprepoznatljivosti otišao prošetati, bez obzira na to bilo vrijeme hladno ili ne, birajući najusamljenije puteve ili staze koje su bile zaklonjene stablima i riječnim obalama. Njegove buljooke naočale i sablasno, povijeno lice ispod oboda šešira izbili su jezivo naglo iz posvemašnjeg mraka pred jednog ili dvojicu radnika koji su se vraćali s posla kući, a Teddy Henfrey, koji je jedne noći oko pola deset isteturao iz krčme „Grimizni kaput“, sramotno se oduzeo od straha ugledavši strančevu glavu koja je sličila lubanji (baš je tad šetao sa šeširom u ruci), na koju je odjednom pao snop svjetla iz otvorenih vrata krčme. Djeca koja bi ga opazila u sumrak sanjala su o krampusu. Donekle je upitno je li stranac više zazirao od djece ili su djeca više zazirala od njega, no bilo je prilično očito da je s obje strane postojala silna netrpeljivost.

Bilo je neizbježno da čovjek tako neobična izgleda i ponašanja postane u mjestašcu poput Ipinga česta tema razgovora. O definiciji strančeva zvanja mišljenja su bila uvelike podijeljena. Gospođa Hall u tome je bila vrlo osjetljiva. Ako bi je tko upitao, ona bi pomno objasnila da je on „eksperimentalni istražitelj“, naglašavajući svaki slog poput nekog tko se boji da će pogriješiti. Kad bi je upitali čime se eksperimentalni istražitelji bave, odvratila bi pomalo nadmeno da „Oni koji su obrazovani znaju čime se bave“, ali bi ipak objasnila da njezin gost „otkriva stvari“. Rekla je da je doživio nekakvu nezgodu koja mu je privremeno uništila kožu na licu i rukama, a budući da je osjetljive naravi, nesklon je svakom javnom zamjećivanju svog stanja.

Osim njezinog objašnjenja postojala je i široko prihvaćena glasina po kojoj je stranac ustvari kriminalac koji pokušava pobjeći od ruke pravde tako što se sav ovio zavojima i sad skriva svoj pravi identitet od budnog oka policije. Ova zamisao potekla je iz glave Teddyja Henfreyja. Samo, nije poznato da je sredinom ili krajem veljače počinjen bilo kakav zločin, ni lakši ni teži. Ovako je razrađena ideja u mašti gospodina Goulda, pomoćnog učitelja u pučkoj školi, poprimila oblik po kojem je stranac bio zamaskirani anarhist koji je izrađivao eksplozivne naprave, pa je gospodin Gould čvrsto odlučio da će ga u svoje slobodno vrijeme istražiti na svoju ruku. Istraživanje se uglavnom svodilo na koncentrirano zurenje kad god bi se on i stranac našli na istom mjestu te na ispitivanje ljudi koji stranca uopće nisu ni vidjeli, tako što bi ih gospodin Gould navodio na priželjkivani odgovor. Ali otkrio nije ništa.

Druga škola mišljenja slijedila je Fearensideovu ideju o „mješancu koji je negdje crn, a negdje bijel“. Njegovi su pristaše prihvaćali bilo to „šareno“ mišljenje, bilo neku njegovu preinaku, kao primjerice Silas Durgan, kojeg se čulo kako tvrdi da „Ako bi on izabrao pokazivat’ se na sajmovima, odma’ bi se obogatio“. Budući da je Durgan bio pomalo bogoslov, usporedio je stranca s čovjekom kojem je „podaren poseban dar“.

Jedno drugačije stajalište tumačilo je čitavu stvar smatrajući stranca bezazlenim luđakom. Ono je imalo prednost, jer je sve odmah jasno objašnjavalo.

Između tih glavnih skupina nalazili su se oni koji su se kolebali i oni koji su nagađali. Ljudi u Sussexu nisu baš praznovjerni, pa se tek poslije događaja početkom travnja u selu počelo govorkati o nečem nadnaravnom. Pa i onda su u to povjerovale samo žene.

Štogod mislili o njemu ponaosob, stanovnici Ipinga objedinjeni u cjelinu bili su složni oko toga da im se stranac ne sviđa. Njegova silna razdražljivost, koja bi lako mogla biti shvatljiva gradskom intelektualcu, bila je zbunjujuća ovim mirnim mještanima Sussexa. Mahnito gestikuliranje kojim bi ih katkad iznenadio, nesmotreno tumaranje u predvečerje po mirnim kutcima iz kojih bi ih naglo zaskočila njegova pojava, neljudsko neprihvaćanje svakog pokušaja nečije radoznalosti, njegova osobita privrženost periodu sumraka koja je dovela do zaključavanja vrata, spuštanja zaštitnih rešetki i gašenja svijeća i svjetiljki – tko bi to mogao prihvatiti? Kad je prolazio kroz mjesto, ljudi su skretali u stranu, a čim bi stranac prošao, mladi pametnjakovići skloni humoru podizali bi ovratnike kaputa i spuštali obode šešira te bi razdraženo koračali za njim, oponašajući njegovo bizarno držanje. Baš u to vrijeme bila je popularna pjesma Krampus. Pjevala ju je gospođa Statchell na školskom koncertu (kako bi pomogla nabavi svjetiljki za crkvu) i od tad, kad god bi se nekoliko mještana našlo na okupu, a odnekud bi se pojavio stranac, netko iz grupe glasnije bi ili tiše odzviždao par taktova te pjesme. Čak su i mala djeca koja bi do kasno ostala vani vikala za njim „Krampus, krampus!“, nakon čega bi sva usplahirena brzo pobjegla.

Doktora Cussa, mjesnog liječnika opće prakse razdirala je znatiželja. Strančevi zavoji pobuđivali su njegovu profesionalnu radoznalost, a glasine o tisuću i jednoj boci potaknule su u njemu ljubomoru. Tijekom cijelog travnja i svibnja hvatao je prigodu da porazgovara sa strancem i naposljetku, negdje oko svetkovine Duhova, nije više mogao izdržati, pa je kao izliku uzeo potpisnu listu za skupljanje milodara za mjesnu ubožnicu. Iznenadio se kad je saznao da čak ni gospodin Hall ne zna ime svojega gosta.

– Rekao je kako se zove – potvrdi gospođa Hall, što je bila sasvim neutemeljena tvrdnja. – Ali nisam ga dobro čula.

I samoj joj se učinilo da je glupo što ne zna čovjekovo ime.

Cuss pokuca na vrata sobe i uđe. Iz unutrašnjosti dopre prilično razgovijetna psovka.

– Oprostite na smetnji – reče i zatvori vrata za sobom, ostavljajući tako gospođu Hall izvan daljnjeg razgovora.

Sljedećih desetak minuta mogla je čuti samo žamor glasova, a zatim glasan uzvik iznenađenja, komešanje nogu, rušenje stolca, oštar napadaj smijeha te brze korake prema vratima na kojima se pojavio doktor Cuss, blijeda lica, osvrćući se razrogačenih očiju preko ramena u sobu. Iza sebe je ostavio otvorena vrata i ne obazirući se na gospođu Hall u par je koraka prešao hodnik, pojurivši niz stube. Na kraju je samo čula kako žurnim koracima odmiče ulicom. Šešir je još uvijek držao u ruci. Gospođa Hall stajala je u hodniku i gledala kroz otvorena vrata u sobu. Tad je začula strančev tihi smijeh i korake po sobi, ali s mjesta na kojem je stajala nikako nije uspijevala vidjeti njegovo lice. Vrata sobe zalupe se i ponovno zavlada tišina.

Cuss je otišao ravno do vikara Buntinga.

– Jesam li ja lud? – započne Cuss iznenada čim je ušao u njegov maleni skromni ured. – Izgledam li kao psihički bolesnik?

– Što se dogodilo? – upita vikar stavljajući amonita na stranice svoje buduće propovijedi.

– Onaj čovjek u svratištu…

– Što s njim?

– Dajte mi najprije nešto popiti! – zamoli Cuss i sjedne.

Kad se smirio čašicom jeftinog šerija, jedinog pića koje je ovaj dobroćudni vikar imao u kući, ispričao mu je sve o razgovoru koji je malo prije vodio.

– Ušao sam u sobu… – reče zadihano. – I zamolio potpis na darovnicu priloga za ubožnicu. Kad sam ušao, gurnuo je ruke u džepove, te se zavalio u naslonjaču. Šmrcao je. Rekao sam mu kako sam čuo da se bavi znanošću. To je potvrdio. Ponovno je šmrcnuo. Nastavio je šmrcati cijelo vrijeme, očito se nedavno užasno prehladio. Nije ni čudo kad se toliko sav umota! Objašnjavao sam mu zamisao o ubožnici, držeći cijelo vrijeme oči dobro otvorene. Boce i kemikalije posvuda! Našla se tu i vaga, epruvete na stalcima i miris noćurka. Hoće li potpisati? Promislit će, odgovorio je. Onda sam ga bez okolišanja upitao bavi li se istraživanjima. Odgovorio je potvrdno. Neko opsežno istraživanje? Sad se prilično razljutio- „Vraški opsežno istraživanje!“, odgovorio je, takoreći otresajući se na mene. Odvratio sam da je to očito, i gorko požalio. Čovjek je već bio na rubu da eksplodira, a moje pitanje samo je još dolilo ulje na vatru. Dobio je jedan recept – vrlo dragocjen recept – ne bi želio reći za što. Je li za kakav zdravstveni problem? Proklet bio! Što se to mene uopće tiče? Ispričao sam se. Dostojanstveno je šmrcnuo i zakašljao, a zatim je nastavio. Htio je pročitati onaj recept. Imao je pet sastojaka. Odložio je recept i okrenuo glavu. Dašak vjetra kroz otvoreni prozor podignuo je papir. Začuo je šuštanje. Kaže, radio je u sobi uz otvoren kamin. Ugledao je iskru i recept je u plamenu poletio uvis prema dimnjaku. Požurio je prema njemu upravo u trenutku kad je uletio u dimnjak. Baš tako! I točno u tom trenutku, želeći dokazati istinitost priče, izvadio je ruku iz džepa!

– Dobro, pa što onda?

– Ruke nije bilo, tek prazan rukav! Bože! Pomislio sam, eto, to je nakaznost. Pretpostavio sam da ima umjetnu ruku i da ju je skinuo. Ali tad sam shvatio da nešto ipak nije u redu. Ako u rukavu nema ničeg, koji ga vrag onda drži u zraku i kako može biti raširen? Kažem vam, u rukavu nije bilo ničeg! Ničeg u donjem dijelu i ničeg u gornjem, sve do pregiba! Mogao sam vidjeti u unutrašnjost rukava sve do lakta, a unutra je prodirala kroz rupicu na tkanini zraka svjetla! Zavapio sam: „Mili Bože!“ Tad je zastao. Buljio je u mene tim svojim tamnim naočalama, a zatim je pogledao svoj rukav.

– Dobro, i dalje?

– To je sve. Nije rekao ni riječ, već je samo bijesno pogledao oko sebe i brzo gurnuo rukav natrag u džep. „Rekao sam vam“, nastavio je, „kako se recept zapalio?“ Upitno je kašljucnuo. Upitao sam ga kako do crnoga vraga može tako pomicati prazan rukav. „Prazan rukav?“, pitao je. „Da, prazan rukav“, rekoh. „Prazan rukav, je li? Vidjeli ste da je rukav prazan?“ Odmah je ustao. I ja sam ustao. Prišao mi je u tri vrlo polagana koraka i stao sasvim blizu. Prkosno je šmrcnuo. Ja se nisam ni trznuo, iako, nek’ sam proklet ako ta zavojima omotana kvrga od glave i ona bljeskajuća stakla naočala ne bi izbezumili bilo koga kome bi se tako prišuljao. „Rekli ste da je rukav prazan?“, upitao je. Potvrdio sam da je tako. Činilo mi se nerazumnim samo buljiti u tog bestidnog čovjeka i ništa mu ne reći. Tad on ponovno, laganim pokretom izvuče rukav iz džepa i počne ga pružati prema meni, kao da mi ga još jednom želi pokazati. Učinio je to vrlo, vrlo polagano. Promatrao sam ga, činilo se, čitavu vječnost. Pročistio sam grlo i rekao: „I što sad? U rukavu nema ničeg.“ Morao sam nešto reći jer počeo sam se bojati. Mogao sam vidjeti duboko unutra. On je nastavio polagano pružati rukav prema meni, sasvim polagano – evo, otprilike ovako – sve dok mi manžete na košulji nisu gotovo dodirivale lice. Čudno je kad vam prazan rukav tako stoji pred licem. A onda…

– A onda… što?

– Nešto posve nalik na stisak prsta i palca uštipnulo me za nos.

Bunting se počeo smijati.

– Ali rukav je bio prazan! – poviče Cuss glasom koji se kod riječi „prazan“ pretvori gotovo u cvilež. – Lako se vama smijati, ali kažem vam, tako sam se uplašio da sam ga snažno udario po rukavu, okrenuo se i istrčao iz sobe, ostavljajući ga…

Cuss zastane. Nedvojbeno je bio u panici. Bespomoćno se okrenuo zgrabivši i drugu čašu vikarova lošeg šerija.

– Kažem vam – nastavi Cuss – kad sam ga udario po rukavu, udarac je bio posve jednak kao da sam ga udario po ruci. Ali ruke tamo nije bilo! Nije bilo ni privida bilo čije ruke.

Vikar Bunting se zamisli. Sumnjičavo je promatrao Cussa.

– To je tako neobična pripovijest – odvrati, držeći se vrlo mudro i ozbiljno. – To je stvarno – reče kritički – iznimno neobična pripovijest.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.