Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

13. THOMAS MARVEL POKUŠAVA SE IZVUĆI

Kad se suton krenuo spuštati i kad su stanovnici Ipinga tek počeli opet bojažljivo provirivati, suočeni s uništenim ostacima svetkovanja, oniski, zdepasti čovjek s pohabanim krznenim šeširom s mukom je, ali odlučno koračao kroz sumrak pokraj bukovih stabala na putu za Bramblehurst. Nosio je tri bilježnice međusobno povezane nekom vrstom elastičnog, lijepo ukrašenog poveza i zavežljaj umotan u plavi stolnjak. Njegovo je rumeno lice bilo vidljivo umorno i potišteno. Izgledao je kao da mu se strašno žuri dok je sav bio u nekom stanju grča. Pratio ga je Glas koji nije bio njegov, a tu i tamo trgnuo bi se od dodira nevidljivih ruku.

– Pokušaš li mi još jednom umaknuti – govorio je Glas – pokušaš li još samo jednom…

– Gospode! – odvrati Marvel. – Ramena su mi već sva u masnicama.

– … dajem ti riječ – nastavio je Glas – da ću te ubiti.

– Ali ja nisam niti pokušao umaći – reče Marvel glasom koji je bio na rubu suza. – Kunem se da nisam. Jednostavno nisam znao gdje je to prokleto skretanje, i to je sve! A kako da i znam? Ionako su me pošteno izudarali…

– Bit ćeš ti izudaran još i mnogo gore ne opametiš li se – začuje se Glas, pa Marvel odmah ušuti. Nadme obraze, a u očima mu se vidio očaj.

– Već je dovoljno loše što su te seljačine uspjele otkriti moju malu tajnu, a još bi i ti htio pobjeći s mojim bilješkama. Sreća za neke od njih da su na vrijeme pobjegli. Ovdje sam… Nitko nije znao da sam nevidljiv, a što ću sada?

– A što ću tek ja? – upita Marvel ispod glasa.

– Sve je propalo. Sve će izaći u novinama! Svi će me tražiti i stalno vrebati… – glas završi sočnom psovkom i zašuti.

Očaj na Marvelovu licu produbi se, a njegov korak uspori.

– Požuri! – reče mu Glas.

Marvelovo lice poprimi sivkastu boju između dijelova lica koji su bili purpurni.

– Ne ispuštaj te bilježnice, glupane – oštro reče Glas sustižući ga. – Istina je – nastavi Glas – da ću te morati iskoristiti. Ti si siroti glupan, ali nemam izbora.

– Ja sam bijedan stvor – odvrati Marvel.

– Pa i jesi – reče Glas.

– Ja sam najgori mogući stvor kojega ste mogli pronaći – nastavi Marvel. – A nisam ni snažan – odvrati nakon obeshrabrujuće šutnje. – Nisam nimalo snažan – ponovi.

– Nisi?

– A i srce mi je slabo. Ovaj mali poslić… uspio sam nekako, ali blagoslovljen bio… mogao sam i klonuti.

– Što time želiš reći?

– Da nemam ni živaca ni snage za ono što vi očekujete.

– Ja ću te potaknuti!

– Volio bih kad ne biste. Znate, ne bih htio poremetiti vaše planove. A mogao bih, od pukog straha i jada.

– Bolje nemoj – reče Glas, blago naglašavajući svaku riječ.

– Htio bih da sam mrtav – odvrati Marvel. – Nije pravedno – nastavi. – Morate to priznati. Čini mi se da imam pravo.

– Požuri – vikne Glas.

Marvel ubrza korak i neko su vrijeme opet hodali u tišini.

– Sve je ovo vraški teško… – požali se Marvel.

Njegove su riječi ostale bez odjeka. Pokuša promijeniti taktiku.

– A što bih ja radio za vas? – započne ponovno tonom čovjeka koji trpi nepodnošljivu nepravdu.

– Zaveži! – prasne Glas nekom iznenadnom i neobičnom snagom. – Brinut ću se da ti bude dobro. Samo radi ono što ti kažem. A to ćeš itekako dobro uraditi. Ti jesi budala i tome slično, no ti ćeš…

– Ali, kažem vam, gospodine, nisam ja čovjek za to. Uza sve poštovanje, ali to je tako…

– Ne umukneš li smjesta, zavrnut ću ti ponovno zglob ruke – reče Nevidljivi čovjek. – Htio bih malo razmišljati.

Uskoro kroz drveće opaze dva pravokutnika žutog svjetla. U sumraku se ocrtavao pravokutni zvonik neke crkve.

– Dok prolazimo kroz mjesto – reče Glas – držat ću ti ruku na ramenu. Idi ravno naprijed i ne pokušavaj nikakve ludosti, jer pokušaš li, loše ćeš proći.

– Znam – uzdahne Marvel. – Sve to već znam.

I tako je pojava žalosna izgleda s istrošenim šeširom prošla sa svojom prtljagom ulicom malenog mjesta i nestala u sve većem mraku iza zadnjih osvijetljenih prozora.