Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

28. UHVAĆENI PROGONITELJ

Kad je započela opsada Kempove kuće, gospodin Heelas, njegov najbliži susjed, koji je ujedno bio i vlasnik vile, drijemao je u zgradi svog ljetnikovca koji se nalazio nedaleko od glavne zgrade kuće. Gospodin Heelas bio je jedan od pripadnika one tvrdoglave manjine koja je odbijala vjerovati u „sve te gluposti oko Nevidljivog čovjeka“. Ipak, njegova supruga, kako će se gospodin Heelas kasnije prisjetiti, bila je uvjerena u istinitost glasina. On je ustrajao na šetnjama po svom vrtu, baš kao da se ništa loše ne događa i otišao je na svoj poslijepodnevni počinak u skladu sa svojim dugogodišnjim navikama.

Prespavao je razbijanje prozora i nato se iznenada probudio s čudnim osjećajem da nešto nije u redu. Pogledao je preko puta prema Kempovoj kući, protrljao oči i ponovno pogledao. Tad je, spustivši stopala na pod, sjedio, osluškujući. Sam je sebi promrmljao „da mora da je proklet“, jer koliko god promatrao, bilo je očito da je prizor vrlo neobičan. Kempova je kuća izgledala kao da je već tjednima napuštena – i to nakon što su se u njoj odigrali nekakvi nasilni neredi. Sva su stakla bila razbijena, a svi su prozori, osim onih u radnoj sobi u vidikovcu, bili zamračeni zatvorenim unutarnjim kapcima.

– Zakleo bih se da je sve bilo u redu… – pogleda na svoj sat – prije dvadeset minuta.

Postao je svjestan, tamo u daljini, jednoličnog nabijanja i lomljenja stakla. A tad se, dok je sjedio otvorenih usta, dogodilo nešto još čudnije. Kapci na prozoru blagovaonice nasilno su se otvorili, a sluškinja u odjeći za izlazak i šeširu kao da se mahnito borila da podigne metalnu zaštitnu šipku koja je sprječavala ulazak (ili izlazak) kroz prozor. Odjednom se iza nje pojavio muškarac koji joj je pomagao – doktor Kemp! Sljedećeg su trenutka otvorili prozor i sluškinja se svom silinom potrudila izaći van; prebacila se prema naprijed i nestala u grmlju. Gospodin Heelas ustao je pa zatim neodređeno uzviknuo zbog svih tih previše čudnih događaja. Ugledao je Kempa kako stoji na prozorskoj dasci, skače s prozora i gotovo se trenutno ponovno pojavljuje trčeći duž puta kroz grmlje, saginjući se poput čovjeka koji ne želi biti primijećen. Nestao je iza grma zanovjeti i ponovno se pojavio, penjući se preko ograde koja je graničila s otvorenom ravnicom. Kemp se u trenu prebacio preko ograde i potrčao je nevjerojatno brzo niz kosinu prema gospodinu Heelasu.

– Gospode! – kriknuo je gospodin Heelas obuzet samo jednom mišlju – to je ona beštija od Nevidljivog čovjeka! Ipak je sve to istina!

Za gospodina Heelasa, pomisliti nešto toliko nevjerojatno značilo je odmah nešto i poduzeti, pa se njegova kuharica, koja ga je promatrala s najgornjeg prozora, začudila vidjevši ga kako poput ispaljenog metka juri prema glavnoj zgradi kuće brzinom od dobrih petnaest kilometara na sat. Začulo se lupanje vratima, zvonjava zvonca i glas gospodina Heelasa koji je urlao poput razjarenog bika.

– Zatvorite vrata, zatvorite prozore, sve pozatvarajte! Dolazi Nevidljivi čovjek!

Istog trenutka kuća se ispuni vriskom, zapovijedima i zvukom tapkanja stopala. On sam otrčao je zatvoriti francuske prozore na verandi. Tek što je to učinio, iznad ruba vrtne ograde pojave se Kempova glava, ramena i koljeno. Sljedećeg trenutka Kemp stopalima zaore kroz šparoge te potrči preko teniskog igrališta prema kući.

– Ne možete ovamo ući – reče gospodin Heelas, zatvarajući zasune. – Jako mi je žao ako vas progoni, ali ovamo ne možete ući!

Kemp se s užasom na licu priljubi uz staklo, udarajući, a zatim i bijesno tresući kapke francuskog prozora. Tad je, videći da su mu nastojanja uzaludna, potrčao preko verande, preskočio preko njenog kraja i stigao do zvekira na vratima za poslugu. Zatim je od tih vrata otrčao oko kuće do glavnih ulaznih vrata, pa je nastavio trčati do ceste koja se protezala na brežuljak.

Gospodin Heelas, tek što je posvjedočio Kempovu nestanku, zureći kroz prozor s užasom na licu, primijeti kako se njegove šparoge grubo slamaju na sve strane pod stopalima koja nije mogao vidjeti. Nato gospodin Heelas bezglavo pojuri na gornji kat, pa je nastavak potjere ostao izvan njegova vidokruga, no dok je prolazio pokraj stubišnog prozora, začuo je kako su se vrata za poslugu s treskom zatvorila.

Kad je izbio na cestu koja se protezala po brežuljku, Kemp se, naravno, uputio nizbrdo. Sad se i on osobno našao u situaciji da trči kao sumanut poput onih ljudi koje je prije samo četiri dana pun osude promatrao iz svoje radne sobe u vidikovcu dok panično jure. Trčao je dobro za čovjeka bez kondicije, pa iako mu je lice bilo blijedo i znojno, očuvao je trezveno razmišljanje. Trčao je širokim korakom i kad god bi naletio na neki neravan komad ceste pun kamenja, ili bi negdje zabljesnuo komad razbijenog stakla, prešao bi ravno preko takve prepreke, prepuštajući nevidljivim bosim nogama koje su ga slijedile da odaberu put kako god znaju.

Prvi put u životu Kemp je otkrio da je cesta po brežuljku neopisivo duga i pusta, a da je početak grada u podnožju brežuljka strašno daleko. Nikad nije iskusio sporiji i mukotrpniji način kretanja od trčanja. Sve te sablasne vile, uspavane na poslijepodnevnom suncu, izgledale su zaključano i zabarikadirano – nedvojbeno su i bile zaključane i zabarikadirane – i to upravo po njegovim uputama. Ipak, za svaki slučaj, trebali su predvidjeti stražara za ovakav razvoj događaja! Sada se pred njim uzdizao grad, iza kojeg je u ovoj poziciji s vidika nestajalo more, a dolje se kretala gungula ljudi. Na okretište u podnožju brežuljka upravo je stigao tramvaj. Iza okretišta nalazila se policijska postaja. Čuje li to iza sebe korake? Napregnuo je sve svoje snage.

Dolje, u podnožju brda, ljudi su zurili u njega, dvoje ili troje njih potrčalo je, a njemu je već dah počeo škripati u grlu. Tramvajska stanica sad je već bila blizu, a u „Veselim kriketašima“ bučno se otvore vrata. Iza tramvajske stanice nalazili su se otkopi i hrpe šljunka – radilo se na drenaži terena. Na trenutak je htio uskočiti u tramvaj i zalupiti za sobom vrata, ali je ipak odlučio otići u policijsku postaju. Sljedećeg je trenutka prošao pokraj vrata „Veselih kriketaša“, došavši do umorne gomile na kraju ulice, gdje je bio okružen ljudima. Vozač tramvaja i njegov pomoćnik bili su zgranuti prizorom njegove luđačke žurbe i stajali su zureći pokraj raspregnutih konja koji su vukli tramvaj. Malo dalje, iznad humaka šljunka, vidjeli su se začuđeni radnici koji su prokopavali tlo.

Njegovo se trčanje malo usporilo, ali kad je začuo brzi korak svog progonitelja ponovno je potrčao iz sve snage.

– Nevidljivi čovjek! – doviknuo je radnicima, nešto neodređeno gestikulirajući te je u trenutku nadahnuća preskočio prokop, našavši se tako iza grupe kršnih kopača, koji su mogli predstavljati prepreku progonitelju. Tad je, odbacivši zamisao da uđe u policijsku postaju, skrenuo u sporednu uličicu, projurio pokraj kolica prodavača povrća, na trenutak je oklijevao pred vratima slastičarnice i tad je kroz neki prolaz koji je povezivao ulice ponovno utrčao na glavnu gradsku ulicu Hill Street. U prolazu se igralo dvoje-troje male djece koja su se vrišteći razbježala pred njegovom pojavom i odmah su se otvorila vrata i prozori s kojih su uzbuđene majke zdušno negodovale. Kad je ponovno izbio na Hill Street, nalazio se oko tristo metara od tramvajskog okretišta i odmah je postao svjestan zaglušne krike i ljudi koji su se razbježali.

Pogledao je uz ulicu prema brežuljku. Jedva desetak metara dalje trčao je jedan golemi radnik, nepovezano psujući i žestoko mlateći oko sebe lopatom, a točno iza njega trčao je tramvajski kondukter stisnutih šaka. Prijeteći i galameći, ostali su slijedili ovu dvojicu dalje niz ulicu. Muškarci i žene trčali su dolje prema gradu, a Kemp je jasno zapazio jednog čovjeka kako izlazi kroz vrata trgovine s palicom u ruci.

– Opkolite ga! Opkolite ga! – vikao je netko.

Kemp odjednom shvati promjenu uloga u potjeri. Zastane i pogleda uokolo teško dišući.

– Ovdje je negdje u blizini – poviče. – Oblikujte živi zid preko…

Kemp zadobije snažan udarac ispod uha i počne se osvrtati, pokušavajući se suočiti sa svojim nevidljivim protivnikom. Jedva se uspio održati na nogama kad je zadao uzaludan udarac u zrak. Opet je osjetio udarac ispod brade, pa se naglavačke opružio na tlu. Sljedećeg trenutka koljeno mu prignječi ošit, a par pohlepnih šaka zgrabi ga za grlo, no stisak jedne šake bio je slabiji od druge. Kemp zgrabi nevidljive ručne zglobove i začuje bolni vrisak svojeg napadača, a tada lopata onog radnika sijevne kroza zrak iznad njega i muklo udari u nešto. Kemp je na licu osjetio kapanje tekućine. Stisak na njegovu vratu odjednom popusti i Kemp se uz grčeviti napor uspije osloboditi, ščepati opušteno rame napadača i popeti se na njegovo oboreno tijelo. Pritiskao je nevidljive laktove čvrsto uz tlo.

– Imam ga! – vrisnuo je. – Upomoć! Pomozite! Uhvatite ga! Ispod mene je! Uhvatite ga za stopala!

Sljedećeg trenutka istovremeno je nastala gužva i brza borba. Da je tad kakav stranac iznenada naišao u ulicu, mogao je pomisliti da se ovdje odigrava iznimno gruba utakmica ragbija. A nakon Kempova krika nisu se čuli nikakvi povici osim zvuka udaraca šakama i nogama i teškog disanja.

Tad Nevidljivi čovjek s teškim naporom odgurne sa sebe nekoliko napadača i podigne se na koljena. Kemp se prilijepio za njega poput lovačkog psa za jelena, a mnoge su druge ruke grabile, hvatale i trgale nevidljivo biće. Tramvajski kondukter odjednom ga je zgrabio za vrat i ramena oborivši ga opet na tlo.

Skupina ljudi u žaru borbe ponovno se našla na tlu, žestoko se prevrćući. Bilo je tu, bojim se, i žestokih udaraca nogom. Tad se iznenada začuo očajnički krik: – Milost! Milost! – koji je brzo zamro u zvuku koji je podsjećao na gušenje.

– Pustite ga, budale obične! – promuklo je povikao Kemp, pa su se snažni ljudi počeli naglo povlačiti. – Ranjen je, kažem vam! Udaljite se!

Nakon kratkog naguravanja, ljudi su oslobodili prostor oko tijela i stvorio se krug oblikovan od znatiželjnih lica koja su promatrala liječnika koji je klečao, kako se činilo, četrdesetak centimetara u zraku, držeći nevidljive ruke uz tlo. Iza njega je policajac čvrsto držao nevidljive gležnjeve.

– Ne puštajte ga nikako – povikao je kopač držeći okrvavljenu lopatu. – On se samo pretvara.

– Ne pretvara se – reče liječnik oprezno podižući koljeno. – Ja ću ga držati.

Kempovo je lice bilo natučeno i posvuda crveno. Frfljao je zbog usnice koja mu je krvarila. Otpustio je jednu nevidljivu ruku i činilo se da opipava nevidljivo lice.

– Usta su mu potpuno mokra – reče, a zatim doda: – O, Bože!

Naglo je ustao i kleknuo na tlo pokraj nevidljivog tijela. Došlo je do naguravanja i stiske, začuo se težak topot koraka dok je stizalo još novih ljudi, povećavajući time zbijenost gomile. Sad su već ljudi navirali i iz kuća. Vrata „Veselih kriketaša“ odjednom su se širom otvorila. Tek je tu i tamo netko nešto promrmljao.

Kemp je nešto opipavao, izgledalo je kao da mu se ruka kreće kroz zrak.

– Ne diše – reče. – Ne osjećam mu otkucaje srca. Bok mu je… uh!

Odjednom, neka starica koja je virila ispod ruke krupnog kopača glasno vrisne.

– Pogledajte tamo! – poviče, ispruživši svoj naborani prst prema nečemu.

Pogledavši onamo kamo je pokazala svi su ugledali neku nejasnu prozirnu pojavu, kao načinjenu od stakla, unutar koje su se mogle jasno nazrijeti vene, arterije, kosti i živci, pa obris ruke – mlitave i opuštene. Dok su zurili u nju postajala je sve tamnija i neprozirnija.

– Hej! – poviče policajac. – Pojavljuju se i stopala!

I tako, polako, počevši od ruku i nogu i protežući se od vrhova udova do životno važnih središta njegova tijela, nastavila se odvijati ta čudna promjena. Bilo je to poput polaganog širenja otrova. Prvo su se pojavili sitni bijeli živci, mutni, sivkasti obrisi udova, zatim staklaste kosti i zamršeni splet arterija, pa meso i koža, isprva nježno zamagljene, a tad su naglo postajale sve neprozirnije i tamnije. Sad su već mogli vidjeti njegov polomljeni prsni koš i ramena, kao i nejasan obris izmučenih i izubijanih crta lica.

Kad se naposljetku gomila odmaknula, omogućivši Kempu da ustane, tamo na tlu ostalo je ležati golo, bijedno, zgnječeno i polomljeno tijelo mlada čovjeka tridesetih godina. Kosa i obrve bile su mu bijele – ne sijede od starosti, već bijele zbog albinizma – a oči su mu bile poput dva granata. Šake su mu bile stisnute, kapci širom otvoreni, a lice mu je imalo izraz gnjeva i užasa.

– Pokrijte mu lice – reče neki čovjek. – Zaboga, pokrijte mu lice!

Troje male djece koje se guralo prema naprijed kroz gomilu zateklo se odjednom na silu okrenuto u suprotnom smjeru i poslano natrag, dalje od tog prizora.

Netko je donio plahtu iz „Veselih kriketaša“, pa su ga njome prekrili i odnijeli tijelo u gostioničarevu kuću. Ležao je tamo, na otrcanom krevetu u neukusno namještenoj i loše osvijetljenoj spavaćoj sobi, okružen gomilom neukih, uzbuđenih ljudi, polomljen, izranjavan, izdan i ni od koga žaljen, taj Griffin, prvi od svih ljudi koji je sebe učinio nevidljivim, Griffin, najdarovitiji fizičar kojeg je svijet ikad imao i koji je skončao u neizrecivoj nesreći koju mu je donijela njegova neobična i strašna profesija.