Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

9. GOSPODIN THOMAS MARVEL

 

Gospodina Thomasa Marvela morate zamisliti kao čovjeka punašna, rastezljiva lica, valjkasto izbočena nosa, širokih, pokretljivih, alkoholom raskvašenih usta i ekscentrične čekinjaste brade.

Tijelo mu je bilo pomalo debeljuškasto, što su njegove kratke ruke i noge još više isticale. Nosio je krzneni cilindar, a špaga i vezice za cipele često bi mu poslužile umjesto otpale dugmadi na onim, itekako uočljivim, mjestima na garderobi. Po tome ga se moglo prepoznati kao uvjerenog neženju.

Thomas Marvel sjedio je s nogama u jarku pokraj ceste na uzvisini prema Adderdeanu, neka tri kilometra od Ipinga. Skinuo je čizme pa su mu kroz rupe na čarapama provirivali veliki palčevi koji su se trzali poput ušiju psa čuvara. Opušteno i nehajno (on je sve obavljao nehajno) razmišljao je i dvojio, isprobavajući par čizama. Bile su to najčvršće čizme na koje je nabasao nakon dugog vremena, ali prevelike. One koje je sada nosio bile su mu vrlo ugodne za suha vremena, ali pretankih potplata za vlagu. Thomas Marvel mrzio je prevelike čizme, no mrzio je i vlagu. Zapravo, nikad nije baš dobro razmislio o tome što mrzi više, pa budući da je dan bio ugodan, a on nije imao pametnijeg posla, postavio je sve četiri cipele u skladnu skupinu na tratini te ih je promatrao. Vidjevši ih tako među travom i proljetnim usjevima, iznenada shvati da su zapravo oba para vrlo ružna. I nije bio posebno iznenađen glasom iza sebe.

– Kakve god da jesu, ipak su čizme – reče Glas.

– Jesu, i to darovane iz milosrđa – reče Thomas Marvel promatrajući ih prezirno nagnute glave. – Ali nek’ sam proklet ako mogu dokučiti koji je onaj istinski najružniji par pod kapom nebeskom.

– Hm, hm – odvrati Glas.

– Ja sam zapravo nosio i lošije. A ponekad i nikakve. Ali ni jedne nisu bile ovako, oprostite na izrazu, ružne ko govno. Danima sam prosjačio čizme, jer bio s am sit ovih koji nosim. One su, naravno, dovoljno čvrste, ali mi pogospođeni skitnice prilično držimo do dobre obuće i ako mi vjerujete, u cijeloj ovoj prokletoj zemlji nisam mogao naći bolje od ovih. Pogledajte ih, uostalom! Općenito gledajući ovaj kraj i nije tako loš za cipele. Ali ja sam takve sreće. U ovome mi kraju darivaju cipele već deset i više godina. A sada odjednom ovako postupaju.

– Okrutan je ovo predio – reče Glas. – A i ljudi su prave svinje.

– Zar ne? – reče Thomas Marvel. – Gospode, ali ove su čizme pravi užas. Okrene glavu preko desnog ramena jer je želio pogledati cipele svoga sugovornika i usporediti ih sa svojima – ali, gle! – tamo gdje su se trebale nalaziti sugovornikove cipele nije bilo ni nogu ni cipela. Marvel se jako iznenadi.

– Gdje ste? – upita Thomas Marvel gledajući preko ramena i dižući se na sve četiri.

No, gledao je u prostranstvo praznih polja na kojima je vjetar njihao udaljene zelene grmove žutilovke.

– Zar sam pijan? – prozbori Marvel. – Zar mi se priviđa? Ili sam možda razgovarao sam sa sobom? Što…

– Nemojte se bojati – reče Glas.

– Dosta tog trbuhozborstva! – reče Marvel skočivši na noge. – Gdje ste to? Pa preplašio sam se!

– Nemojte se bojati – ponovi Glas.

– I ti ćeš se brzo bojati, budalo jedna – priprijeti Marvel. – Gdje si? Ako te udarim… Jesi li mrtav i pod zemljom? – upita nakon kratkog predaha.

Nije bilo odgovora. Marvel je stajao bosonog i zabezeknut, kaput je već gotovo zbacio sa sebe.

Piju pi – javi se vivak negdje u daljini.

– Je li to možda bio vivak? Da, moguće je… – reče Marvel. No, nije vrijeme za budaljenje!

Na istoku, zapadu, sjeveru i jugu polja su bila pusta. Prazna cesta omeđena plitkim jarcima i bijelim rubnim oznakama pružala se kao i dosad u smjeru sjevera i juga, a čak ni na plavom nebu, osim vivka, nije bilo ničeg.

– Pomozi mi, Bože! – zavapi Thomas Marvel, navlačeći ponovno kaput na ramena. – To je od pića! Mogao sam odmah pretpostaviti…

– Ne, nije od pića – reče Glas. – Nemojte se živcirati.

– Uh! – trgne se Marvel, a njegovo lice koje je provirivalo iz zakrpane odjeće, problijedi. – To je piće… – bešumno su mu ponavljale usne. Nastavio je zuriti oko sebe te se sasvim polagano okretao unatrag. – A mogao bih se zakleti da sam čuo neki glas… – šaptao je.

– Naravno da ste čuli.

– Evo ga opet… – reče Marvel sklopivši oči. Tragičnom kretnjom stane se dlanom lupati po čelu. Odjednom ga nešto uhvati za ovratnik i tako snažno prodrma da je ostao zapanjen više no ikad u životu.

– Ne budite blesavi – reče Glas.

– Ja sam gotov… Prokleta budala… – šapne Marvel. – To nije dobro. A sve to zbog raspadnutih cipela… Ja sam blaženo-prokleta budala. Ili su to možda duhovi…

– Nije ni jedno, ni drugo – reče Glas.

– Pogledajte me… Jadna moja pameti! – uzdahne Marvel.

– Poslušajte me trenutak – reče Glas prodorno, drhteći od obuzdanog bijesa.

– Ali čemu? – upita Marvel, s čudnim osjećajem da ga netko bocka prstom u grudi.

– Vi vjerujete da sam priviđenje, naprosto priviđenje.

– A što drugo možete biti? – upita Marvel trljajući se prstima po šiji.

– Dobro, neka bude tako – reče Glas s prizvukom olakšanja. – Onda ću na vas bacati kamenje dok ne promijenite mišljenje.

– Ali gdje ste?

Glas ne odgovori. Fijuknuvši doleti kamen, očito bačen odnekud iz zraka i za dlaku mu promaši rame. Marvel se okrene i opazi kako se drugi kamen podiže u zrak, opisuje složenu putanju, na trenutak zastane, pa doleti do njegovih nogu gotovo nevidljivom brzinom. Bio je previše iznenađen da bi se izmaknuo. Kamen fijukne, pogodi ga te se odbije od njegova golog palca i odleti u jarak. Marvel odskoči. Glasno jaukne. Tada počne bježati, ali spotakne se o neku nevidljivu zapreku i nespretno se stropošta stražnjicom na zemlju.

– Onda? – upita Glas dok se i treći kamen podizao u polukružnoj putanji, lebdeći u zraku iznad skitnice. – Jesam li ja priviđenje?

Umjesto odgovora, Marvel s mukom pokuša ustati, no nešto ga smjesta ponovno sruši. Na trenutak je ostao mirno ležati.

– Pomaknete li se samo – zaprijeti Glas – bacit ću vam ovaj kamen u glavu!

– To je zbilja pošten zahtjev – reče Thomas Marvel dok se uspravljao u sjedeći položaj, hvatajući rukom svoj ranjeni palac i netremice zureći u treći kamen.

– Ja to ne razumijem. Kamenje leti samo od sebe. Kamenje govori. Spusti se, kamene. Odmakni se, ja se predajem.

Treći kamen padne na tlo.

– Stvar je vrlo jednostavna – reče Glas. – Ja sam Nevidljivi čovjek.

– Objasnite mi to, jer ja to ne mogu shvatiti – reče Marvel jedva hvatajući dah od muke. – Gdje ste se sakrili? Kako to radite? Ništa ne shvaćam… Glup sam…

– Stvari su takve kakve jesu – odvrati Glas. – Ja sam nevidljiv. To je ono što želim da shvatite.

– To bi svatko shvatio. I nema potrebe da budete tako prokleto nestrpljivi, gospodine. Objasnite mi ponovno gdje ste se to sakrili.

– Ja sam nevidljiv. U tome je cijela stvar. A želio bih samo da shvatite…

– Ali gdje ste točno u ovom trenutku? – prekine ga Marvel.

– Ovdje! Šest metara ispred vas.

– Ma dajte, molim vas. Pa nisam slijep. Još ćete mi reći da ste prozirni poput zraka. Nisam vam ja neka neobrazovana skitnica…

– Da, baš tako. Ja sam poput zraka. Gledate kroz mene.

– Što? Znači, niste od materije? Kako ide ona uzrečica „samo glas i…“, ma, pustite, blebećem bez veze.

– Ja sam samo čovjek, običan čovjek kojem treba hrana i piće, ali i odjeća… Jedino sam nevidljiv. Shvaćate li? Nevidljiv. To je bar jednostavno. Nevidljiv.

– Vi ste stvarni?

– Da, ja sam itekako stvaran.

– Dobro, pružite mi ruku ako ste stvarni – reče Marvel. – Onda mi to neće valjda biti tako neshvatljivo… Gospode Bože! Tako ste me ščepali da sam poskočio!

Marvel prstima druge šake opipa onu ruku koja mu je obuhvatila ručni zglob, pa ih nastavi plašljivo pomicati duž nadlaktice. Napipa mišićava prsa i temeljito istraži bradom obraslo lice. Marvelovo lice poprimi zapanjeni izraz.

– Zbunjen sam – reče. – Tko bi se tome mogao nadati? Vrlo uvjerljivo! A kroz vas mogu jasno vidjeti zeca, čak i dok je još miljama daleko! Na vama nema ničeg vidljivog… osim…

I pomno pogleda u prividno prazan prostor ispred sebe.

– Niste li nedavno jeli kruh i sir? – upita još uvijek držeći nevidljivu ruku.

– U pravu ste, vjerojatno to još nisam sasvim probavio.

– Ah! – reče Marvel. – To je baš sablasno!

– Naravno, u realnosti sve ovo nije ni upola zabavno kao što mislite.

– Ipak je dovoljno zabavno za moje skromne prohtjeve – reče Marvel. – Kako to samo postižete? Kako ste došli u ovakvo stanje?

– Preduga je to priča. Uostalom…

– Kažem vam, cijela me ova stvar prilično potresla – reče Marvel.

– Ono što vam želim reći u ovom trenutku jest ovo: potrebna mi je pomoć. Slučajno sam naišao na vas. Moj put započeo je tako da sam krenuo lud od srdžbe, gol i nemoćan. Bio sam čak spreman ubiti… I tada sam ugledao vas…

– Gospode! – reče Marvel.

– Približio sam vam se s leđa… oklijevao… krenuo dalje…

Marvelov izraz lica bio je vrlo rječit.

– I onda sam stao. Evo, rekoh sam sebi, evo jadnika poput mene. Takav mi čovjek treba. Onda sam se vratio i pristupio vam…i…

– Gospode – odvrati Marvel. – Vrti mi se u glavi od svega toga. Mogu li vas upitati… o čemu se tu radi? Kakvu pomoć vi možete uopće očekivati od mene? Nevidljiv…

– Molim vas da mi pomognete nabaviti odjeću…sklonište…i ostalo što je čovjeku potrebno. Ostavio sam sve što sam imao. Ne želite li – u redu. Ali činite mi se kao netko tko je spreman pomoći.

– Shvatite – reče Marvel – previše sam zbunjen. Ne mučite me više i pustite me da odem. Moram doći k sebi, a i palac ste mi gotovo slomili. Sve je to tako besmisleno… Prazna polja, prazno nebo. Kilometrima ničeg vidljivog osim gole prirode. A tada stigne glas. Glas s neba! I kamenje! I šaka – oh, Gospode!

– Saberite se – reče Glas – jer morate obaviti posao koji sam vam namijenio.

Marvel napuhne obraze, a oči mu se izbulje.

– Izabrao sam baš vas – produži glas. – Vi ste jedini čovjek, osim nekih glupana tamo dolje, koji zna da postoji Nevidljivi čovjek. Morate mi pomoći. Pomozite mi, a ja ću vas bogato nagraditi. Nevidljivi čovjek je čovjek koji ima moć.

Ušuti na trenutak da bi snažno kihnuo.

– Ali izdate li me – nastavi – ili ne obavite li ono što od vas zatražim…

Zastane i žustro udari Marvela po ramenu. Na dodir Marvel zacvili od straha.

– Ja vas neću izdati – reče Marvel izmičući njegovim prstima. – Kako vam samo može pasti na pamet nešto takvo… Stvarno vam želim pomoći… Samo recite što trebam učiniti… Bože, što god poželite, ja ću to vrlo rado napraviti…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.