Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

18. NEVIDLJIVI ČOVJEK SPAVA

Nevidljivi je čovjek već doista bio polumrtav od umora i ranjen, ali nije nikako htio prihvatiti Kempovo obećanje da će imati poštovanja i da neće ugroziti njegovu slobodu. Provjerio je oba prozora na spavaćoj sobi. Podigao je zavjese i otvorio kapke kako bi se uvjerio u Kempovu tvrdnju da je tim putem moguće pobjeći. Vani je noć bila mirna i blaga, a mjesec u prvoj četvrti zalazio je za padinu brežuljka. Zatim je provjerio bravu na spavaćoj sobi i oboja vrata garderobe, uvjerivši se da bi se i tim putem mogao dokopati slobode. Naposljetku je rekao da je zadovoljan. Stajao je na prostirki ispred kamina i Kemp ga je čuo kako zijeva.

– Žao mi je – reče Nevidljivi čovjek – što vam cijelu svoju pripovijest ne mogu ispričati večeras, ali potpuno sam iscrpljen. Sve je to nedvojbeno prilično bizarno i jezivo. No, vjerujte mi, Kempe, unatoč svim vašim jutrošnjem znanstvenim dokazima, to je sasvim moguće. Ja sam to, eto, otkrio. Htio sam sve zadržati samo za sebe, ali ne mogu. Potreban mi je suradnik. A vi… Mogli bismo mnogo toga postići… Ali tek sutra. A sad, Kempe, osjećam da moram zaspati ili ću umrijeti.

Kemp je stajao nasred sobe zureći u odjeću bez glave.

– Mislim da vas trebam ostaviti – reče. – To je nevjerojatno! Događaji poput ovog današnjeg izluđuju me, jer izokreću sve moje spoznaje! Ali to je stvarnost! Mogu li još nešto učiniti za vas?

– Samo mi poželite laku noć – odvrati.

– Laku noć – reče Kemp i stisne nevidljivu šaku.

Hodao je prema vratima namjerno držeći tijelo ukoso. Odjednom pred njega brzo dokorača kućni ogrtač.

– Shvatite me – reče ogrtač. – Nemojte me niti pokušati omesti ili zarobiti! Ili…

Kempov izraz lica malo se promijeni.

– Mislim da sam vam dao riječ – odvrati.

Kemp tiho zatvori vrata i za sobom odmah začuje zvuk zaključavanje brave. Dok je tamo stajao s izrazom mirne začuđenosti koja mu se urezala na lice, brzi koraci stigoše do vrata garderobe i opet se začuje zvuk zaključavanja. Kemp se rukom lupne po čelu.

– Sanjam li ja to? Je li cijeli svijet poludio ili sam možda ja lud? – promrmlja, nasmiješi se i stavi ruku na kvaku zaključanih vrata. – Istjeran sam iz vlastite spavaće sobe zbog nečega što naočigled nema nikakva smisla… – reče.

On ode do vrha stubišta, okrene se i zabulji u zaključana vrata.

– Ali istina je… – reče i prstima dotakne vrat na kojem je bilo nekoliko masnica. – Sve je neosporna činjenica! Ipak…

Beznadno odmahne glavom, okrene se i siđe u prizemlje. U blagovaonici upali svjetiljku, izvuče cigaru i počne brzo koračati po sobi otpuhujući dim cigare. Povremeno je naglas polemizirao sam sa sobom.

– Nevidljiv! – reče. – Postoji li neka nevidljiva životinja? U moru, da. Tisuće, milijuni! Sve te ličinke, sićušni nauplii i tornariae, sve te stvarčice mikroskopske veličine, sve te meduze! U moru ima više nevidljivih stvorenja nego vidljivih! Nikad prije nisam o tome razmišljao. I u barama također! Svi ti sićušni stvorovi koji žive u barama, sve te mrljice bezbojne, prozirne želatine! Ali na zraku? Ne! To ne može biti… Ipak, naposljetku – zašto ne? Čak i da je čovjek stvoren od stakla, ipak bi bio vidljiv.

Njegova su razmišljanja postala duboko produhovljena. Prije nego je ponovno progovorio, tri velike cigare prešle su u nevidljivo ili raspršeno stanje u vidu bijelog pepela koji se rasipao po tepihu. Kako bi otvorio usta, tako bi najčešće ispustio uzvik.

Kemp se okrene, izađe iz blagovaonice, ode u svoju malu ordinaciju i upali plin. Ordinacija je bila tek sobičak, jer Kemp nije živio od liječničke prakse, no ondje su bile dnevne novine. Novine od tog jutra ležale su nemarno otvorene i odbačene. On ih dohvati, prelista i pročita članak:„Čudan događaj u Ipingu“. Bio je to onaj isti članak kojim je mornar u Port Stoweu onako zagnjavio skitnicu Marvela. Kemp ga na brzinu pročita.

– Omotan! – reče Kemp. – Prerušen! Skrivao je svoje stanje! „Čini se da nitko nije bio svjestan njegove nesreće“. Dovraga, kakvu to igru pokušava igrati?

Odbaci novine i pogledom pretraži naslove drugih izdanja.

– Ah! – izusti i dohvati St. James’ Gazette, koje su ležale preklopljene još otkad su dostavljene. – Sad ćemo doći do istine – reče.

Kemp raširi novine. Pogled mu privuče članak od nekoliko stupaca pod naslovom „Poludjelo cijelo mjesto u Sussexu“

– Dobri bože – reče Kemp žudno čitajući nevjerojatan izvještaj o događajima koji su se zbili prethodnog poslijepodneva u Ipingu, a koji su već bili potanko opisani. Na naslovnici jutarnjeg izdanja sve je to još jednom ponovljeno.

Kemp opet sve pročita. „Trčao je ulicama udarajući lijevo i desno. Jaffers – u nesvijesti. Gospodin Huxter – zbog jakih bolova još nesposoban dati iskaz o tome što je vidio. Vikar – bolno ponižen. Žena – bolesna od užasa. Razlupani prozori. Ova iznimna priča vjerojatno je novinarska izmišljotina. Ipak, predobro za prešućivanje – cum grano“.

Spusti novine i zagleda se pred sebe praznim pogledom. „Vjerojatno izmišljotina!“ Ponovno dohvati novine i još jedanput pročita sve članke.

– Ali kad se u cijeloj igri pojavljuje skitnica? I zašto ga je, do vraga, pokušavao uhvatiti?

Odjednom sjedne na kiruršku klupicu.

– On nije samo nevidljiv – reče – nego je i lud! Spreman je ubiti!

Kad je svanula zora, miješajući svoje bljedilo sa svjetlom svjetiljki i dimom cigara u blagovaonici, Kemp je još uvijek koračao gore-dolje, pokušavajući nekako shvatiti neshvatljivo.

Sve u svemu, bio je previše uzbuđen da bi zaspao. Njegove sluge, koje su pospano silazile stubama, zatekle su ga u prizemlju i smatrale su da mu je previše proučavanja izazvalo to stanje izbezumljenosti. Dao im je čudne, ali potpuno jasne upute da postave doručak za dvije osobe u radnoj sobi u vidikovcu i da se, nakon toga, svi povuku u prizemlje i podrum.

Zatim je nastavio koračati po blagovaonici sve dok nisu stigle jutarnje novine. U njima je mnogo toga pisalo, ali je malo rečeno, osim što su potvrđeni događaji od prethodne večeri, a bio je tu i jedan vrlo loše napisan članak o nekom drugom nesvakidašnjem događaju u Port Burdocku.

Po onome što je pročitao u novinama Kemp je uspio shvatiti bit događaja u gostionici „Veseli kriketaši“ i saznao je da se skitnica zove Marvel. „Prisilio me da s njim budem dvadeset i četiri sata“, posvjedočio je Marvel. Događaji u Ipingu nadopunjeni su nekim manje važnim pojedinostima, osobito onim o rezanju lokalnih telegrafskih žica. Ipak, nije bilo ničeg što bi moglo baciti svjetlo na vezu između Nevidljivog čovjeka i skitnice, jer Marvel nije rekao ništa o one tri bilježnice, ni o novcu kojim su mu bili pretrpani džepovi. Skepticizam je dosad već bio nestao, pa je gomila izvjestitelja i novinara koji su postavljali „bitna pitanja“ već krenula u potragu za novim pojedinostima.

Kemp je pročitao svaki redak izvještaja koji su se odnosili na Nevidljivog čovjeka i poslao je sluškinju da kupi sve jutarnje novine koje uspije naći. Njih je, također, požudno pročitao.

– Nevidljiv je – reče. – A čini se da se njegov gnjev pretvara u bjesomučno ludilo! Što bi sve mogao učiniti! Ah, što bi sve mogao! A sada je gore slobodan poput zraka. Što bih ja sad, tako mi mudrosti cijeloga svijeta, trebao učiniti? Recimo, bih li prekršio zadanu riječ ako bih… Ne.

On ode do malog, neurednog stola u kutu gdje započne pisati poruku. Podere je kad je već bila ispisana do polovice i napiše drugu. Ponovno je pročita i razmisli o njoj. Zatim uzme kuvertu i naslovi je na „Pukovnik Adye, Port Burdock“.

Dok je Kemp pisao poruku, Nevidljivi se čovjek probudio. Probudio se loše volje, a Kemp je, osluškujući i najmanji šum, začuo gore u spavaćoj sobi njegove teške korake koji su se iznenada ubrzali. Stolac se prevrnuo, a čaša na stalku umivaonika rasprsnula se. Kemp potrči gore i nervozno pokuca na vrata.