Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

EPILOG

Tako završava priča o neobičnim i zlim činima izazvanim pokusima Nevidljivog čovjeka. Želite li saznati nešto više o njemu, morate otići do malog svratišta u blizini Port Stowea i popričati s vlasnikom. Svratište je označeno pločom na kojoj nije nacrtano ništa osim šešira i čizama, a zove se jednako kao i ova pripovijest. Vlasnik svratišta nizak je i debeljuškast čovjek mesnata, valjkasta nosa, čekinjaste kose i nepravilno rumena lica. Pijte obilno i on će vam velikodušno pričati o svemu što mu se kasnije dogodilo i kako su pravnici pokušali osporiti da mu treba pripasti golemi novčani iznos koji su pronašli u njegovim džepovima.

– Nakon što su shvatili da ne mogu dokazati kome točno pripada koja novčana suma, neka sam proklet – reći će – ako me nisu pokušali izigrati i proglasiti da po zakonu sve nepoznate stvari pripadaju Kralju. Izgledam li ja kao netko tko je nešto oduzeo Kralju? Zatim me jedan gospodin zaposlio tako što bi mi svake noći dao jednu gvineju da pričam svoju priču u zgradi Empire Music – da je jednostavno ispričam svojim riječima kao što to sada činim…

A poželite li naglo prekinuti tijek njegova prisjećanja, uvijek to možete učiniti tako da ga upitate ne pojavljuju li se u priči i tri bilježnice. On će to potvrditi i nastavit će objašnjavati, prisežući da svi misle da su bilježnice kod njega, ali zaklet će se da nisu.

– Nevidljivi ih je čovjek uzeo i sakrio kad sam pokušao pobjeći od njega iz Port Stowea. Stvar je u tome da je doktor Kemp uvjerio ljude da su kod mene.

Tad će se udubiti u razmišljanje, potajno vas promatrajući, a zatim će, nervozno pospremajući čaše, odmah otići od tezge.

On je neženja – oduvijek je to bio po uvjerenju – i u kući nema ženske čeljadi. Na vidljivim mjestima sva mu je dugmad prišivena, jer to se od njega očekuje, ali za skrivenije stvari, na primjer naramenice, još uvijek koristi uzicu. U vođenju svog posla nije poduzetan, ali je vrlo dostojanstven. Kretnje su mu polagane i sklon je filozofiranju, no u mjestu uživa ugled mudra čovjeka i poznatog škrca, a njegovo poznavanje cesta južne Engleske nadmašilo bi i ono kartografa.

Nedjeljom ujutro, baš svakog nedjeljnog jutra tijekom cijele godine, dok je svratište zatvoreno za goste, kao i svake noći poslije deset sati, odlazi u prostoriju sa šankom, noseći čašu džina malo razblaženog vodom, a nakon što je odloži, zaključa vrata, provjeri kapke na prozorima, pa čak i zaviri pod stol.

Tada, zadovoljan svojom osamom, otključa kuhinjski ormar i sef u ormaru te otključa ladicu u sefu. Izvuče tri sveska uvezana u smeđu kožu i svečano ih položi na sredinu stola. Korice su se s vremenom istrošile i postale zelenkaste od plijesni – jedno su vrijeme bile odbačene u jarku, pa su i neke stranice posve isprane od prljave vode. Vlasnik svratišta sjedne u svoj naslonjač, polako napuni dugačku glinenu lulu dok ponosno promatra bilježnice. Tada izvuče jednu, približi je sebi, otvori je i počne proučavati stranice listajući ih unatrag i unaprijed. Obrve mu se zbog mrštenja spoje, a usnice mu se pomiču nekako bolno.

– Iks s malo dva gore u zraku, križ i takve koještarije. Gospode! Kako je samo bio pametan!

Ubrzo se opusti, zavali u naslonjač i žmirka kroz dim lule gledajući duž sobe u stvari koje su nevidljive očima drugih ljudi.

– Sve je ispunjeno tajnama – kaže. – Predivnim tajnama! A jednom kad ih shvatim… O, Bože! Ali ne bih učinio ono što je on učinio… Ja bih samo… ah, no dobro… – kaže i povuče dim iz lule.

Tada zapada u san, predivan besmrtni san o svom životu. Iako je Kemp neprestano tragao za bilježnicama, nijedno ljudsko biće nije znalo da vlasnik svratišta zna da su one baš ovdje, prepune eteričnih tajni postizanja nevidljivosti i ispunjene još desecima drugim neobičnih misterija koji su u njih upisani. I dok god je on živ, nitko drugi neće ništa o njima saznati.