Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

15. ČOVJEK KOJEM SE ŽURILO

U ranim večernjim satima doktor Kemp sjedio je u svojoj radnoj sobi u vidikovcu na brežuljku koji se nadvio nad Burdock. Bila je to ugodna, mala prostorija s tri prozora od kojih je jedan gledao na sjever, drugi na zapad i treći na jug, s policama punim knjiga i znanstvenih časopisa. Bio je tu i veliki pisaći stol, a ispod sjevernog prozora nalazio se mikroskop, staklene pločice, sitni pribor, nekoliko kultura mikroorganizama i raštrkane boce reagensa.

Kempova svjetiljka bila je upaljena, iako je nebo još bilo rasvijetljeno suncem na zalasku. Zavjese na vratima bile su podignute, jer nije bilo opasnosti da će netko izvana viriti u sobu. Doktor Kemp bio je visok i vitak mladić plave kose s gotovo bijelim brkovima, a nadao se da će mu istraživanje kojim se bavio (i koje je on sam silno cijenio) donijeti članstvo u Kraljevskom znanstvenom društvu.

Pogled mu je na trenutak odlutao s posla dok je promatrao plamenocrveni zalazak sunca iza susjednog brežuljka. Sjedio je tako možda nekoliko trenutaka, držeći pero u ustima, diveći se bogatoj zlatnoj boji iznad vrha brda, a onda mu pažnju privuče maleni obris muškarca, crn poput tinte, koji mu je preko obronka brda očito hitao u susret. Bio je to čovječuljak s visokim šeširom, a jurio je tako brzo da je teško mogao jasno vidjeti pomicanje njegovih nogu.

– Još jedan od onih blesana – reče sam sebi doktor Kemp. – Poput one budale koja je jutros naletjela na mene iza zavoja vičući: „Nevidljivi čovjek dolazi, gospodine!“ Ne mogu shvatiti što opsjeda te ljude. Kao da živimo u trinaestom stoljeću.

Ustao je i prišao prozoru promatrajući mračnu padinu brežuljka po kojoj se spuštala malena crna pojava.

– Izgleda da mu se strašno žuri – promrmlja doktor Kemp – ali baš ne napreduje. I da su mu džepovi puni olova ne bi se teže kretao. Baš ste uprli iz sve snage, gospodine – napomene doktor Kemp.

U idućem trenutku najviša kuća što se uzdizala na brdu iznad Burdocka zakloni pojavu koja je trčala. Doktor Kemp na trenutak ga opet ugleda, pa ga izgubi iz vida, zatim ga opet ugleda – tako triput između tri samostojeće kuće koje su stajale na putu jedna iza druge. Na kraju ga posve zakloni terasasta padina.

– Budale! – reče doktor Kemp, okrene se na peti i vrati se natrag do svog pisaćeg stola.

No, oni koji su se tad zatekli na cesti i koji su čovjeka koji je trčao vidjeli izbliza, zapazili su kiseli, ojađeni strah na njegovu znojnom licu, pa nisu za njega osjećali prezir poput doktora Kempa. Muškarac je posrtao, a dok je trčao sav je zveckao poput dobro napunjene kese koja se bacaka tamo-amo. Nije se osvrtao ni lijevo ni desno, već je izbuljenim očima zurio ravno niz padinu, tamo gdje su se palile prve svjetiljke, a na ulicama je vladala gužva. Usta su mu se otvorila u ružnoj grimasi, usne su mu bile prekrivene mjehurićima pjene, a dah je istiskivao u šumnim hroptajima. Svi ljudi kraj kojih je prošao odmah su zastali te su počeli zuriti uz i niz cestu, ispitujući s blagom nelagodom jedni druge znaju li razlog zašto tako žuri.

Baš tad, daleko na brežuljku, jedan pas koji se igrao na cesti zacvili, pa se zavuče ispod nekih vrata. I dok su se ljudi pitali „zašto onaj žuri“ kraj njih projuri nešto poput vjetra, nešto što je sličilo dahtanju – hu, hah, hu, hah.

Ljudi su vrištali, bježali s pločnika, urlali i instinktivno potrčali niz padinu obronka. Vikali su na ulici prije nego je Marvel stigao do pola puta. Ulijetali su u kuće s vijestima, lupajući iza sebe vratima i zabravljujući se zasunima. Marvel je to čuo i još jednom ulažući krajnji, očajnički napor odluči povikati. Strah se uvukao u ljude, pretekao ga je i u trenutku je zavladao cijelim gradom.

– Dolazi Nevidljivi čovjek! Ne-vid-lji-vi čov-jek!