Nevidljivi čovjek | Herbert George Wells

6. POLUDJELI NAMJEŠTAJ

Slučaj je htio da su u ranim jutarnjim satima tog Duhovskog ponedjeljka, prije nego se Millie izvukla iz kreveta, gospodin i gospođa Hall ustali i nečujno sišli u podrum. Namjeravali su se pozabaviti poslom vrlo osobne naravi koji je imao veze s sa specifičnom težinom njihova piva. Jedva da su ušli u podrum kad je gospođa Hall primijetila da je zaboravila ponijeti bocu sarsaparile koja se nalazila u njihovoj sobi. Budući da je ona bila stručnjak i glavni meštar za taj posao, Hall je spremno požurio uza stube kako bi je donio.

Kad se uspeo do odmorišta, začuđeno opazi da su vrata strančeve sobe odškrinuta. Hall uđe u svoju sobu i nađe bocu na mjestu koje mu je supruga spomenula.

No, kad je u povratku silazio s bocom, opazi da je zasun na prednjim ulaznim vratima pomaknut unatrag i da su vrata, zapravo, samo zatvorena, ali ne i zabravljena. U trenutku nadahnuća poveže to s odškrinutim vratima strančeve sobe i primjedbom Teddyja Henfreyja. Naime, točno se sjećao da je sinoć svijećom osvjetljavao vrata dok je gospođa Hall na njih stavljala zasun, kao i svake noći. Začuđen zastane širom razrogačenih očiju, pa se s bocom u ruci ponovno popne na prvi kat. Pokuca na strančeva vrata, no odgovora nije bilo. Pokuša ponovno, a tad širom otvori vrata i uđe.

Sve je bilo kao što je očekivao. Krevet i soba bili su prazni. A što mu se učinilo još čudnijim, unatoč njegovu malko težem shvaćanju, po stolici i duž krevetnog okvira bili su razbacani odjeća i zavoji. Koliko je Hall bio upoznat, bila je to jedina odjeća koju je stranac dotad nosio. Čak je i njegov veliki šešir s obodom bio nemarno nataknut na rub uzglavlja.

Dok je ondje stajao, začuje iz dubine podruma glas svoje supruge. Govorila je ubrzano, gutajući riječi i upitno podižući glas na kraju rečenice, čime stanovnici Zapadnog Sussexa obično izražavaju nestrpljenje.

– George, kog vraga radiš?

On se nato okrene i pojuri dolje do nje.

– Janny! – poviče preko ograde podrumskih stuba. – Istina je ono što je Henfrey reko! Njega nema u sobi, a ulaz nije zabravljen!

U prvi trenutak gospođa Hall nije ga razumjela, no čim je shvatila njegove riječi odluči sama pogledati strančevu sobu. Hall je krenuo prvi, još uvijek držeći bocu u ruci.

– Njega nema, al’ garderoba mu je tamo – reče. – A di će bez garderobe, jel’ tako? To je baš neka čudna stvar!

Kad su se popeli na vrh podrumskih stuba, oboma im se učini (što se kasnije i potvrdilo) da čuju otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, no kako su se vrata zatvorila, a nitko nije ušao, nisu tad jedno drugome o tome rekli ni riječi. Gospođa Hall u hodniku pretekne svog muža i prva zakorači na stube. Tamo netko kihne. Hall, koji je zaostao nekih šest koraka iza supruge, pomisli da je čuo nju, a njoj se, zbog udaljenosti, učini da je on bio taj koji je kihnuo. Gospođa Hall naglo otvori vrata strančeve sobe i zastane promatrajući unutrašnjost.

– Ovo je strašno čudno – reče.

Učini joj se da joj je netko iza leđa šmrcnuo kraj glave, no kad se okrenula, iznenađeno primijeti Halla koji je još metrima udaljen stajao na prvoj stubi. Ipak, već se u sljedećem trenutku našao pokraj nje. Ona se nagne prema naprijed i stavi ruku na jastuk, a zatim pod odjeću.

– Hladno – reče. – Ustao je prije više od sat vremena.

Čim je to izrekla dogodilo se nešto iznimno – plahte su se međusobno složile i presavile te su se iznenada podigle u obliku šatora i poletjele preko ruba kreveta. Bilo je to gotovo isto kao da ih je ruka uhvatila u sredini i bacila u stranu. Odmah nakon toga strančev šešir odskoči s uzglavlja, napravi u zraku veliki luk i udari gospođu Hall ravno u lice. Jednakom brzinom doleti spužva s umivaonika, a zatim se stolac, odbacujući nemarno sa sebe strančev kaput i hlače, uz suhi smijeh prilično nalik strančevu, podigne uvis tako da su četiri noge bile okrenute prema gospođi Hall, kao da je na trenutak pokušava naciljati, i napadne je. Ona vrisne okrenuvši se, a tad je noge od stolca blago, ali odlučno dodirnu po leđima te i nju i Halla bockajući izguraju iz sobe. Vrata se za njima bučno zalupe, a brava se zaključa. Na trenutak se činilo kao da stolac i krevet izvode nekakav pobjednički ples, a onda sve iznenada utihne.

Na odmorištu je gospođa Hall u rukama svog supruga gotovo ostala bez svijesti. Gospodin Hall i Millie (koju je uzbunio uplašeni vrisak), uspjeli su je s teškom mukom dovući u prizemlje, gdje su je dozvali k svijesti koristeći ljekarije uobičajene za tu svrhu.

– Bili su to duhovi – zastenje gospođa Hall. – Znam za te duhove. Čitala sam o njima u novinama. Od njih stolovi i stolci skaču i plešu!

– Potegni još koju kap, Janny – reče joj Hall. – To ti je za smirenje.

– Zaključaj vrata tako da ostane vani – zavapi gospođa Hall. – Ne daj mu da opet uđe u kuću. Imala sam taj osjećaj i trebala sam imati više pameti. S onim strašnim očima i zavijenom glavom… A nikad nedjeljom ne ide u crkvu! Pa onda sve te boce, ima ih više od bilo kojeg normalnog čovjeka. On je čarolijom utjerao duhove u namještaj! Moj dobri, stari namještaj! I to baš onaj stolac na kojem je sjedila moja sirota, draga mama kad sam još bila djevojčica! Tko bi se nadao da će me baš taj stolac napasti!

– Potegni ti još koju kap, Janny – ponovi Hall. – Živci su ti napeti.

U pet sati poslali su Millie da kroz zlatnim suncem okupano jutro ode probuditi kovača Sandyja Wadgersa. Trebala ga je pozdraviti u ime gospodina Halla, ispričati mu čudni događaj s namještajem i upitati ga bi li htio odmah doći. On je bio pametan i vrlo domišljat čovjek pa je odmah shvatio ozbiljnost ovog slučaja.

– Dajem ruku da je tu bačena nekakva čarolija – bilo je njegovo mišljenje. – Tim se stvarima baš ne može baviti svaka šuška.

Došao je u konačište vrlo zabrinut. Domaćini su htjeli da se svi zajedno popnu stubištem do sobe, no činilo se da mu se baš ne žuri. Više je volio razgovarati u hodniku. A kad je ugledao Huxterova šegrta koji je na drugoj strani ulice dizao roletu na izlogu trafike, pozvao ga je na razgovor. Naravno, slijedeći svog pomoćnika za nekoliko je minuta došao i gospodin Huxter. Tu se ponovno pokazala bitna značajka anglosaksonskog parlamentarizma – bilo je mnogo rasprave, a malo djelovanja.

– ‘Ajde da prvo vidimo kako stvari stoje – ustrajao je Sandy Wadgers. – ‘Ajde da budemo sto posto sigurni da l’ baš trebamo razvalit’ ta vrata. Zaključana vrata uvijek se lako mogu razvalit’ , al’ jednom kad ih razvališ više se neće moć’ dobro zatvorit’.

Odjednom, baš u zgodnom trenutku, vrata strančeve sobe na katu otvore se sama od sebe, a kad su svi zgranuto pogledali u vis, ugledali su kako stubama silazi zakrabuljeni lik stranca, zureći tim nerazumno glomaznim plavkastim staklima-očima tamnije i bezizražajnije nego ikad. Silazio je polako i ukočeno te ih je cijelo vrijeme probadao pogledom. Prošao je kroz hodnik, zatim je stao, još uvijek nepokolebljivo zureći.

– Pogledajte – reče. Njihove su se oči okrenule u smjeru prsta u rukavici i ugledale bocu s pripremljenom otopinom za razblaživanje alkohola tik uz podrumska vrata. Stranac tada uđe u salon, pa im u trenu naglo i pakosno zatvori vrata pred nosom. Nitko od ljudi nije izustio ni riječ sve dok nije zamro i posljednji odjek udarca.

– Dobro, ako to nije neshvatljivo… – započne Sandy Wadgers ne dovršivši rečenicu. – Ja bi’ na tvom mjestu ušo i upito ga o tome – reče Wadgers zbunjenom Hallu. – Ja bi’ baš tražio da on meni lijepo objasni…

Prošlo je neko vrijeme dok se muž vlasnice konačišta nije na to odlučio. Napokon je pokucao, otvorio vrata i izgovorio nešto kao „Oprostite…“

– Gonite se kvragu! – vikne stranac strašnim glasom. – I zatvorite vrata za sobom!

Eto, tako je završio taj kratki razgovor.