Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

možda zbog hladnoće, ili uopće bez namjere, ili jer
odavde vidim,
sve pokrete nižem kao uopćene, nove i već
različite scene. ovdje se raskriljujem.
ovdje se pružam. opirem. budim. i možda, zato,
grčim ruke, stežem se čvršće
na zadnjim prepoznatljivim znamenitostima dana:
pružam se, uspravljam, istežem,
razodjeven — upletem ruke, preplićem prste dodirujući
neopozivom jednostavnošću dno leđa,
pa niže, pripremam se pribujavati:
zelenila još, zapravo, nema, no žilav sam,
bujat ću.