Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

brdima nasuprot, produženim uoči grada,
odlučujem se za tijelo.
pred teretom dana,
poravnam im svoja ramena, u sasvim
primjerenom činu, meškoljeći se, premještajući težište,
u već neku jednakost, u ravnotežu koju, mada jedvice, tijelo
i može podnijeti.

kralježnicu preobličim u tu istu daleku krivulju,
tečnim pritiskanjem točaka tijela,
podupirući se dlanovima, željno se izvijem, podvrgavajući
se tom
velikom narativu: odnosno izdržavanju i potvrđivanju
na pravom, na očekivanom mjestu.
postajem teži za svu kubičnu težinu gojenih parcela guste
šume i
još nestlačenog zraka među golim i tamnim listopadnim
granama.
moram uvesti srčiku u kralježnicu.

ne očekujem ništa, ali potvrđujem sve,
nadimajući se.