Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

te teške vertikale, te koje su istrajale
tako i toliko, prvo su me propuštale u
značajan povijesni trenutak, dopuštale
da budem sudionik koji će se prisjećati.
osjetim njihov nagib saginjući se,
podsjetim se da su postale takve, u društvenom činu
mnogobrojnih dodirujućih ruku, onih
koje i sada tvore neku drugu nježnost:
hrđaju već u vremenu naznačenom za mladost,
dok održavaju nemoguć svod.
sve gušći u neotkupljivoj gustoći, moram se povlačiti uz
vertikale, goleme stubove, koji su sve sjajniji, gube odlike
koje su posjedovali, i uglačani, postaju nezreli poput
čelika, s nezrelim plodovima –
postaju klin.
u proizvoljno određenom trenutku posustajem
od toga da tražim ispravnu jedinicu mjere, raspoznajem
utvare,
kukavičluk u tom i takvom činu.
pamteći poduku, odreknem se zraka, udarcem
ispražnjenih pluća pjevajući, pamteći vrat.