Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

upirem stopala i noge o meko tlo, gazimo i
oblikujemo, naprežemo prsa, ukrućujemo
ramena dok povlačimo konopce podneva
kao kolotura. naizgled opušteni, zapravo
smo krepki i jedri — uskoro će nabreknuti i to
neumorno, tvrdo, navošteno platno. a mi neumorno
naprežemo tijela.
sve što sam izvukao naša je golotinja, a mladost —
ova neodrživa dijagonala u koju smo suspregnuti,
i to već bezvoljno, suzdržano održava tijelo
jedno tik do drugog, ali bez dodira.
izmoren sam i potrošen. kao nenavikli
ljubavnici odvraćamo pogled jedno od drugog,
svatko u svoju stranu. dlanovi su teški,
da se ne bismo dodirivali, dodir je nelagodan i
neudoban, stran. šake opuštam strpljivošću modela,
umjesto bronce izliven sam iz zdvojnosti
i nemoći. samodostatan sam. u naslućivanju
savjesti koja se smješta u tijelo,
svejedno je, govorim, i ne gledajući.
pogledom tražim nježnost.