Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

ponekad se treba bojati mekog mesa pod
blijedom kožom od gipsa i kreča, onog na što se tijelo svede
kada rukama proberu bogobojaznost koju žele za sebe
i sve što preostane od mene je krhko:
ruke koje sakrivaju preostalo od tjelesnosti,
iznad vlažnih bedara, iznad tamnih dlaka
posve zaokupljene tim činom prikrivanja
dok ne znam ni gdje sam ni kako sam došao.
jedino što mogu jest položiti ruke negdje pod
ruku i na ukrućena leđa, osjetiti nadlaktice,
klonuće glave na glavu. toliko toga oslonjenog
na ovo rame, a vidim samo koljena, stopala,
petu iznad tla. oblikujem te obrve još iznenađene, skoro
da i ne marim od toliko krhkosti
upirane o svod pazuha.