Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

svježe izvučen iz sna, toliko zaboravljam:
zrak, još vreo od okova sna, slojeva prekrivača, obilna disanja
i premještanja s boka na bok.
posve u tromosti, u nemuštoj sobi
u neizvjesnosti što će biti, njemilu pred dohodećim
događajima dana:
neodlučan sam.
odmah zaboravljam, pretpostavljam tek pozornim
naporima,
odmah zaustivši, što je moglo biti, pa vraćam
smisao i radnju i scenu.
sputan kao nepokretni neprijatelj,
tjeskobnog lica, prepuštam se potpuno.