Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

žile na vanjskom rubu jagodice iskočile su
od nemoći utegnuta lica. obrazi su upali od premora.
to je do ustrajnog gubitka daha, kažem, jer
i dalje govorim, kazujem omamljen svojim slatkastim
mirisom, stišćem čeljust čitajući ovaj tren na glas.
to je do toga što trunem, prisutan.
riječi se jedvice provuku kroz spojene usne,
kroz lice oholosti, kao kroz broncu
sa svim bremenom za to potrebnog vremena,
utegom koji im izvija vrat, dok je moj postojan.
tako ih učim glasnoći i postojanosti.
žitko mi se sliju niz bradu, sliju na pozlaćenu dijagonalu,
preko prsne kosti koja mi dnevno potiskuje dah,
rasijeca me u oblik savršeniji od kruga,
čini nemoguće održivim. i takav, i takvog daha,
raskrhan unatoč brižljivosti, trunem, dubokih sjena
ispod obrva i kose povučene unatrag u koru, a
k tome, dan me troši i troši mi tjeme.
to je do toga što ne posustajem od te nježnosti,
od ustrajnog gubitka daha,
od slatkasta mirisa što me drži blizu, skorim,
izlijeva me kao lik straha.