Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

četvrti dan na naredbu „ustani!“ budim se,
grub, ustajem, uspinjem, grub sav od grubih poteza
tih vještih prstiju, u konačnici nedovršen, još
zdravog tijela unatoč ranama, tim mjestima
gdje se raspuklo zbog sakupljene vlage,
gdje se sada mišići nesvjesno stišću.
rane su uvijek na najmekšim dijelovima tijela —
ispod ključne kosti u kutu prsa, na tom trbuhu,
treća dovoljno široka za dva prsta iznad kuka,
pa na slabinama. znam da sam zdrav jer sam mlad,
a i to jer sam gol — platna koja su me omotavala
dio su iste truleži koja me oporavlja, već stopljena
u podatnost. možda po prvi put više sam od ključne kosti.
izliven u odlučnosti, utjelovljujući tu kvalitetu,
zakoračim — ustanovljujem tlo punim stopalom,
istom brzinom kojom ustanovim težište,
ravnotežu privremeno stečenu. primjerice, ravnotežu dana
u kojem ću biti. koliko god pjevam privremenost,
ako ne sve, a onda bar temeljno moram ponovno
ustanoviti. primjerice, da imam još jednu nogu, zaostalu
u koraku. dlanom opipavajući zrak,
tvrdim da postoji — lakši zrak, gotovo zaboravljen,
taj zrak gdje će se dogoditi proboj,
gdje će, uvjeren sam u to kao i u zrak i u tlo, neka nježnost
razvaliti zvučni zid, otvoriti plohu.
prstima te ruke gnječim,
ponovno stvaram poroznost bujadi,
odnosno tijela voljenog, tvrdim da postoji. tijelo voljenog
dokazuje da stižem i ponovno uznadno kušam taj okus,
u ustima ga mrmljam
kao opetovano nešto značajno a proizvoljno.
poput zore. stoga odlučno pjevajući, vrat mi je tvrd i strog:
batrgajući se u ovom pothvatu,
ustajem niti pobjednik niti poražen, već tragičan.