Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

soba se isprazni uoči praska.
poslušno slušam prijeki sud; a ja
umješteno sagledavam: na to kako usmjeravam pažnju,
kako oči gledaju drugdje, drugokad.
isprva bez dvojbi, potom sumnjam.
vlastito je lice na kraju nalik korijenu posječene
lipe, goleme od godina, odljev one čudne okolnosti
nepokrivenog traga granatom razderanog betonskog
kolnika.
odlučio sam se ne micati.