Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

u tjesnacu ozračja, masivna
konstrukcija rastvara propuh, nježnost,
udivljenje, tim redom, strogom geometrijom gubitka —
u šutnju. prestajem pjevati, ne iz poštovanja, već iz
neimanja,
iz nemogućnosti;
nisam mlad ni lijep, malaksam nezdravo, bezvoljno kopnim,
usučem se u praznom trošenju, ovješenih obraza.
iscrpljen sam obiljem, nadvladan prostranošću,
širokim opsegom i utegom.
mučno mi je žudjeti. naime,
svaki slog postaje pozoran objekt gađenja.
stoga dvojim pjevati, sumnjajući u dosadašnje
izvjesnosti, jer je u izvjesnost i moguće sumnjati.
stoga odbijam pjevati.
umjesto lukovice, mi smo bolni, tanjim se sa svakom kapi
iz uda, sve neumoljivijom ustrajnošću,
sve radi toga da tjeram mladice, tjeram mladost, miris.
no prirode ovdje već odavno nema.