Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

s pažnjom i nehajem podjednako, ovo
postaje mjesto susreta, mjesto za mogućnost provjere
gramatičkih odnosa: ja — vi — mi,
na trenutak svi prisutni u tom kratkotrajnom dodiru
tijela i zraka, u tom nalijevanju riječi u pjesmu dok
one ne propitaju koja je namjera toga, napokon uporne i
fokusirane, sklone zauzimanju oblika i odupirati se
tlačenju. s pažnjom i nehajem
podjednako, riječi nas čine vidljivima — kroz neimenovan,
neponovljiv, neotkupljiv rad dodira u neviđenim
tvornicama
objelodanjen kobaltnim solima. isto tako odstajale
masnice otkrivaju staro nasilje, zaprimljeno pod kožu,
taman prije nego što nestanu, izdaju
strogu zavjeru šutnje kojom pokušavam sačuvati
njih pokušavajući sačuvati sebe. svi ti gramatički odnosi
mogu se provjeriti tijelom: ja — vi — mi — oni,
ruke pretvorene u škrip oko vrata, vođene
mladenačkom misijom, koja s pažnjom i nehajem
podjednako razmjerava nježnost od okrutnosti.
dodiri se stoga talože: vaši, moji, otisci prstiju na otiscima
prstiju,
otisnuti ne nježno, s uvaženom pretpostavkom
jedinstvenosti
u neraspoznatljive pjege. praktično i usputno, nimalo
svečano,
dodiri kojima provjeravamo odnose posjeduju
nešto uzbudljivo i nelagodno, kao kad prsti posežu
u dubinu, u ovaj ili onaj otvor tijela, kao da posežu
u dubinu tanjurića, u tečnost koju ispijam.