Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

naime, dramatično predstavljanje bolnog tijela
samo po sebi nije dovoljno; čitav taj ukupni
slijed stanja i radnji mora biti zlostavljački i uvredljiv;
ja — vi — mi — oni, želimo s dobrim razlogom pozorno
promatrati drugo tijelo u agoniji,
s dobrim razlogom želimo biti pozorno mladenački
i onda iskazivati sažaljenje.
nije dovoljno da se izvodi nešto potrebno, da se
neutješno nariče, ili da je tijelo progonjeno utvarama,
da pati zbog tijela voljenog.
jedan i jedini cilj scene nije uzbuđivanje voljnosti ili
žudnje,
već etičko pitanje koje postavlja:
zašto smatrate da je primjereno patiti?
zašto cijelo vrijeme govorim nježnost?