Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

treba primijeniti jednu značajnu opetovanu
pojavnost: tko god da je sišao u podzemlje je kažnjen.
parket, kao kamera, bez pokreta me uzdržava
i drži u otegnutoj neprekidnoj zori — čini me
sklonim biti u stanju neznanja, tromosti, bez inicijative,
neodlučnim, da dugo čekam — pa to i prihvatim,
ne smeta mi čekati — a istovremeno sklonim
buđenju; spavam bez da spavam; budan sam
bez napete pozornosti moje pažnje, bez nečeg novog.
parket me drži sklonog, u odnosu na sve, biti pohotan,
podatan pohotnom infantilizmu
dremljivosti. čini me oneživjelim. čini me dijagonalom.
i baš zbog te dremljivosti, buncam,
onako kako će trogodišnjak govoriti bez svijesti
riječi pjesmuljka koji je naučio negdje,
preobražavati ih; bez vijesti, pridajem im smisao
time što sam ih izrekao usred odsutnosti voljenog tijela –
nastavljam misao koju sam čuo prije nego što
je parket postao pojavnost, odnosno prije nego
što je drvo ispod laka postalo pojavnost.
jasno, nije ni bitno odakle sam čuo misao –
riječi se već ljušte vođene već nekim smislom
s nabranog čela, s onog dubokog zareza između obrva.
mislite li da je Piritoj duboko žalio svoju odluku
da sjedne
kada je osuđen sjediti u podrumu na parketu
na koji je sjeo da bi se odmorio jer je
smatrao da se
može narugati užasnim silama i prisvojiti?
stoga sjedim, manipulirajući tim pričama,
govoreći bez smisla u dremljivom umoru,
dovodeći ih pred vas ne bih li objasnio:
spava mi se; boli me ovdje između obrva,
boli me dijagonala vrata, obrazi koji kao da se ljušte
od oparenosti; pa ipak, razumijete li, ne mogu spavati.