Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

prvi put ugledavši park rukama grebem travu.
vlatima među prstima, porozno pamtim osjet grada
u lipnju i djetinjstvo. pamtim ga kao mladost taman
sazrelu i krepku, ima neku snagu. pamtim
ga kao zelene mrlje pod noktima. pa
zato u svakoj mogućoj prilici
snažno čupam listove živica, list po list,
drobim ih među prstima po glavnoj žili,
pa preklapam onoliko puta koliko se da. sve se
nadajući da to nitko neće vidjeti.
s tim među prstima, kao da je nešto značajno,
trudim se sačuvati što dostignem.
park se sa svime
taloži na meni poput zelene prašine,
postaje mi trajno ponašanje.