Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

kosa je ili skorenom krvlju preoblikovana u grčevite
rožnate tvorevine iznad posljednjeg opsega povoja —
nalik zazlaćenoj dijademi — ili preoblikovana u žilav
miris, srčiku.
u posljednjoj strogosti dana, sjedim, ili barem
tako pretpostavljam; prva mi je pomisao na strogost
tvrd uglačan parket, neka svjetlost koja
se otapa na mom ukočenom vratu i prsnoj kosti,
čitavo ostalo tijelo ispod ključnih kosti svedeno na zrak.
dakle, svjetlost pada na mene rastrganog
po izlasku iz podruma, na mene oholog, sklonog
tom tvrdom parketu i sklonog, u odnosu na taj parket,
strogo šutjeti u onom smislu da nijednim
glasom ne okusim osjetilnost.
stišćem usne, silim obrve bliže i niže;
sakupljam ih da zavijuci dolje u kutu odaju nešto drugo,
a ne koliko je u meni vlage; da je i gdje je na jagodici
progorio bijeli fosfor, gdje je nježnost proširila prijelom
čela;
rupu u natečenu obrazu. kroz nju huče u prolazu,
oni s one strane prozora,
isto kako sva praznina ispod tvrdog nepca
nepomično huči.
i opet, vrat mi je uporno tvrd; još sam
snažan i nazočan. vratih se, privremeno.
i premda sveden na taj vrat,
s cijepljenim komadima lipove kore umjesto kose,
još se mogu održati. parket čini da istrajavam dok se moj
dodir mijenja.
ako bez tebe tvarnog, ako i bez te kakvoće tebe,
čak i raskrhan, vratih se sklon,
sklon u odnosu na dan, i toj nježnosti.