Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

noć je pa sam izvučen na krevet kao na obalu, spori po spori
metar, potez po potez, kao i uvijek,
mogu biti samo objekt da bih bio prisutan,
kako bih mogao uopće ostati na površini.
niz leđa mi se lije gorki sirup. u zatišju, gredu po gredu –
ponovno mi sazdaju prsni koš. pod zakrpan trup, pod još
uvijek navošteno platno umeću mi rebro po rebro
od izdjeljane borovine, pa istom konstrukcijom
pokrivaju tjeme. prepoznaješ građu dok
smola kapa po zaliscima, po načinu kako
spoj greda čuva sljepoočnicu, kako rub palube izbija nad
očima u vidu obrva. ni jedno tijelo u prostoru
nije ustaljeno ni učvršćeno, odgovorim,
pa tako preduhitrim pitanje jesam li to ja.
jesam li isti?