Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

da bih bio dostojan značajnog čina,
morao sam obrazovati svoje prste, naučiti
ih razabiranju, pa prebiranju. naučiti ih gipkosti,
kako da podnesu pa održe novu ravnotežu vrškom jagodice,
da budu laki i rasterećeni, da se ne umore i ne posustanu
kada na sebe prime mene kao objekt,
kada okuse tu poroznost. kada iskušaju drvo, kost.
morao sam iscrpljujuće pretpostavljati zvuk.
naime, bitna je praznina među tijelima,
promjenjivi vektori postojanja. stoga u pojedine svoje
utore uvodim privremeno voštane čepiće: uvodim tijelo
koje reže postojanje, stvara tišinu.
i zbog toga ogromno patim, postajem zlovoljan.

no onda, mada nisam morao, tim prstima
djetinjom lakoćom a nevještim
udarcem razrežem si meso ispod tvrde kosi,
dvaput rascijepim nepce. radi još jedne
praznine? još jedne rane? kako bi moje tijelo postalo tijelo
za glasnost, za mnoštvo. jer je tijelo to koje
opetovano zaboravlja, a ne ja, postaje prolaznost
kao i riječi čije značenje zaboravljam.

ojađen, te, da, zlovoljan, ali s nadom u nešto značajno
mogao sam iscrpljujuće pretpostavljati zvuk,
obraze bolne od naprezanja dalje naprezati,
u vježbi, napuhivati.
podučiti se meketanju, podučiti se zavijanju,
podučiti se huku.

sve to da obuzdam strepnju
iscrpnom vježbom. morao sam naučiti
zaprimiti, propustiti, udisati zrak i
naprezati lice teretom pjesme.
ovdje neće biti čuda.
samo pozoran rad.