Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

Christophe Charbonnel

opredmećen prenaglašenim detaljima
mogao sam bivati zamućen u
već neko doba dana, bez zadane namjere. i to razlomljenih
proporcija, iščašen u iščašenom. i svejedno mlad,
težak od zlata, težak od nestvarna svjetla.
svijet bi još bio svet, ja možda gorkih očiju.
mogao sam biti nenačinjen ljudskim rukama,
iskazan u iracionalnom prostoru — kiselim bojama,
u nekoj kuli od zraka, iskazan
fosfornim bojama, ujedenog tijela i žestoko progoren,
jetkan u svakom pokušaju, sve dokle je zraka, a zraka bi
bilo mnogo,
žarkog i krepkog u toj mučnoj
i mračnoj ikonografiji, u nemogućoj anatomiji
otvorenosti svijeta u jednom otegnutom trenu.
mogao sam i voljno jetkati,
iščašiti dan u zori, opsjednuti se
detaljima oblikovanja svijeta i svjetla, rukama a ne riječima
načiniti barem
svoj portret, od ključne kosti nagore