Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

to je lišavanje i pridonošenje: unatoč
toploj dostupnosti, trajno sam odsutan. čekam,
odjednom objekt vlastitih riječi.
gotovo opipljiv u tome. nastojim odriješiti
žudnju svojim tijelom, no
unatoč nastojanjima, pristupam mu
i dalje uvijek žudećim pogledom,
pogledom kojim raspoznajem i preobličavam,
čak i ovu usiljenu razmjenu.
na isti način, uostalom, poigravam između
dobro izgrađene i ostvarene suštine
i banalnog trenutka te promjene tvari. unatoč
gotovo pripovjednom, krutom tonu moje
prikovanosti u prostor, u krevet,
stežem ga i opuštam neredovitim disanjem,
širim i stanjujem neuravnoteženim otkucajima.
i dalje govorim. opušteno tijelo klone, sahne, tako i
žile koje prošivaju pobjedonosno izranjajuća prsa;
glava se predaje, predaje se i trbuh.
moram opaziti: ustrajem u dojmu ranjivosti –
potpuno u kontroli i bez ikakva srama
širim se voluminozno, konveksno i konkavno.
rasipam se i ponovno se sastavljam. gubim se i pronalazim.