Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

nebo zauzeto odmjerenošću,
još je i dalje očajnički preokupirano, nepovredivo uvjereno,
ustrajno, rastegnuto u namjeri da se suzdrži. zapravo
strepi, prijeti, susteže, pa se sruči tek
dovoljno da kao zrak ostane još van stvarnosti.
jer nije često golo, netko tereti
zrak mojim tijelom, povlači ga u svakodnevno, u zeleno,
nepogrešivo tali u žitku, postojanu masu,
pa,
usijano,
sve podsjeća na usijavanje električnih žarulja.