Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

nad svime, čini se, proljeće, pa i nad tijelom: povremeno
cvjetaju
preostale voćke, one zasađene u male geometrije nasada
podno dalekosežnih krošnji dana — a krošnje voćaka
neraspukle,
još nerazlistale, rasipaju se po pločniku.
zrak neraspuknut, nedodirnut,
obrće se mimo svih događaja, vođen svojim smislom,
istim smislom kojim su se razlistale magnolije,
sada već ocvale. zbog toga što jesmo, ocvali smo.
povratak nije bio moguć bez tih stradavanja,
brzopletih vidanja, brzopletog rušenja, brzopletog soljenja
zemlje. sve to naglašava trenutak,
samo što ga nitko ne pamti.
rastežući se na uobičajen način —
razvježbavamo tijelo od vrhova plećke do dna slabina,
nepokriveno, nezavijeno, vratovi dugi, istegnuti, ravni —
mada razminutih kostiju, trunemo.