Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

zora je još uvijek nenadana, još uvijek nagla.
stoga sam i ja nagao.
pred bjelinom sam távan od svega, od
ništavila, trom kao od dugog hodanja, duboko tvrd,
još neraspoznatljiv pred bijelim pravokutnicima zidova,
pred nečim velikim što bih trebao uraditi.
opuštam napeto tijelo, pa ponovno stežem mišiće:
ovdje su ruke, stisak prstiju, njima određeno središte dlana.
još uvijek posjedujem svaki njegov centimetar, prisvajam ga
nakratko, tečnim i kratkim pokretima.
ništa se nije promijenilo, a istovremeno, zrak je vavijeke nov.
stoga hvatam i suzdržavam dah, zaustiv stvarnost.
da budem potpuno iskren, još sumnjam u budnost. još
sumnjam u tijelo.
ali zrak se topi, izdišem još jednom toplinu s vrha nepca,
umjesto slogova.
dijelom kao stranac, iznova i prepoznajem tijelo,
iznova prepoznajem da u ovoj podjeli, kad se sve razminulo,
mogu i
imati jedino svoje tijelo: naglo, suzdržano, podložno
napadajima odvojenosti, meko, toplo, zvoneće,
dobro uobličeno unatoč svemu, svjetovno. i to baš zato
što nas svode na tijela, ali nesklon raditi od njega ideologiju,
sklon prepričati ono što jest i jest,
potvrditi ono poznato, nezamućeno i jasno, mada bez sjaja
u izricanju. štoviše, u sumanutom govoru.