Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

doima se da miruje, no kriči na mahove,
jeka jasnijih titravih zareza mreška najrjeđe slojeve,
plavkasto zelenkasti mulj, vlažnu žbuku, pa i
ocrtane odvažne konture kompozicije.
to nas čini neodlučnima pred nadolazeće,
neodlučnima da to zaustavimo.
svi ti njeni acetonski krici podsjećaju
da uvedemo prve potrebne kolce,
trstiku iz kanala u grubu žbuku, a
povrh toga, prve grane s preživjelim listovima.
dodajem dubinu, predodređen način redova
stabala, rasporeda mišića, pramenova, potom ligamente
zglobova i usmjerenje zdjelice,
kut pada vapna na tijelo a potom vode na vapno.
čisti rez naznačuje dno staložene magle
od onog što je bila šuma; govor od pjesme. preuzimam
sav taj teret, pokunjim glavu, uoči dana.